Chris Bathgate: Čovjek kao otok u vrtoglavu moru

Nakon odličnog albuma “Salt Year” iz 2011. Chris Bathgate uzeo je podužu pauzu, povukao se u izolaciju te, u suglasju s prirodom, radio na novoj glazbi. Rezultat dugog unutarnjeg putovanja bio je EP “Old Factory” iz 2016., a ove godine izdao je i svoj deseti album. Chris je svirao u raznim bendovima u rodnom Michiganu, pa čak i u metal bendovima, da bi se u solo karijeri potpuno okrenuo folku. Često su ga uspoređivali sa Sufjanom Stevensom, Damienom Juradeom i Iron & Wineom.

Usporedbe su svakako opravdane, no Chrisov zvuk puno je prizemljeniji, siroviji i iskreniji od navedenih glazbenika. Iako je riječ o indie folku s primjesama americane, na aktualnom albumu, kao i na prethodnom EP-ju, osjetna je snaga prirode i neposrednost njena doživljaja i iskustva. Chrisova je glazba kao soundtrack prirode; prepuna oponašanja njenih zvukova instrumentima i vokalom koji prigušeno i suptilno opjevava stopljenost sa zemljom, nebom i vodom. Otuda i naslov albuma “Dizzy Seas“. Sve je na njemu podređeno jednostavnosti i čistoći okoline koju ju Chris iskusio u izolaciji i pokušao prenijeti glazbenim putem.

Prema njegovim riječima, “čudni zvukovi” koje voli proizvoditi potrebni su mu da bi pronašao samoga sebe. U svijetu koji, kako kaže, ne dopušta samoću, on pokušava upravo to – osamiti se. “Dizzy Seas” paleta je jednostavnih, melankoličnih i toplih melodija u folk aranžmanu s prekrasnim i čistim vokalom. Prevladava akustična gitara, uz neke minimalne intervencije drugih instrumenata koji su tu, naravno, da oponašaju prirodu. Od uvodne “Water” Chris nas vodi šarolikim prostranstvima, do “Northern Country Trail” pa sve do gradova iz kojih bježi, da bi sve zaključio s prekrasnom numerom “Nicosia”, dakle s otokom kao simbolom izolacije i osame. Priča tako dobiva puni krug koji čine vrtoglavo more i čovjek kao otok u nepreglednosti prirode.

“O(h)m” zvuči gotovo kao tradicijski napjev, a Chris se na njoj poigrava vokalom. Americana se najviše osjeti upravo na ovoj numeri, dok je već sljedeća “Come to the Sea” lagana i sanjiva folk balada s gitarom u prvom planu.

Najveći biser albuma numera je “Northern Country Trail”, predivno aranžirana i sa zvukom koji priziva divlja i široka prostranstva, a tekstom upućuje na unutarnje borbe: All the patterns in between, What’s transmitted and received,  All the shadows in their curl,  All my footsteps they return. Naslovna “Dizzy Seas” uvodi i neke elemente bluesa, dok je završna “Nicosia” potpuno ogoljena folk balada.

Chris Bathgate ovim je albumom napravio veliki povratak u pravo vrijeme, nakon dugog unutarnjeg traženja. Rezultat je toga jako topao i uhu ugodan album stvoren za slušanje na putovanjima prema moru.