Broken Bells razlog su zašto volimo disco

Ah, taj disco! Muzika jednostavnog, često i banalnog humpa-cumpanja, gdje tijelo rano, rado i nesvjesno pronalazi svoje njihanje, gdje postoji sva sila netalentiranih izvođača koji samo žele veliki Hit i ništa drugo…

Taj i takav, u očima nekih zahtjevnijih slušatelja prokleti
žanr zaslužan je za ovaj neobično pametno smišljen album kojeg, unatoč
brojnim pitkim melodijama ne možemo optužiti niti za banalnost ili
profaniranje.Autorski dvojac (James Mercer iz The Shinsa i Brian Burton aka Danger Mouse) koji stoji iza ove ploče napravio je zanimljiv složenac: iako puna jednostavnih i na ‘đuskanje’ pozivajućih ritmova, pogodna za valjuškanje u raznim kombinacijama, ploča “After The Disco” djeluje kao most između žanra kojeg spominje u imenu, indie-popa i elektronike. Dečki ne samo da nisu dobro proučili disco, nego i nasljeđe grupe Fleetwood Mac, pogotovo njihov eksperimentalni album “Tusk” (poslušajte “Leave It Alone“, čak i Mercerov glas vuče na Lindsey Buckingama, dok instrumentalna podloga nepogrešivo cilja na one nalik Stevie Nicks).

Najveće dostignuće albume je što zvuči kao da napravljeno spontano, gotovo u jednom cugu, a sadrži vrlo razvijenu zvučnu sliku. Mercer uvjerljivo pjeva, falseti su na mjestu, a Broken Bells zvoni cjelovito, kao da ima mnogo više instrumenata nego što ih ima, postavljeni su kako bi samo muzički štreberi mogli, ali se pritom dobro zabavljaju.

Na “Holding On For Life” zibat će se svi osamdesetonostalgičari, kao i oni kojima fali Simply Red, a “The Changing Lights” i “No Matter You Told” će evocirati nezavisna akustičarska nagnuća. I opet pristupačnost će biti na visini, a oni koji će htjeti malo pucketati prstima neće biti zakinuti, kao ni rijetko tko posluša ovih 46 minuta putovanja po muzičkim ‘guilty pleasureima’.