Album za meditaciju i duge šetnje

U novu godinu uplovili smo s novim, 26. albumom Briana Ena, jednog od najcjenjenijih glazbenika današnjice čiji je rad kroz godine uistinu suvišno predstavljati.

Baš poput Scotta Walkera, Eno se posljednjih godina (čast izuzecima kao što je suradnja s Davidom Byrneom na odličnom albumu “Everything That Happens Will Happen Today” okrenuo teško razumljivom eksperimentiranju u kojem stil i težnja inovacijama potpuno preuzimaju kormilo i sumanuto žderu bilo kakav suvisli sadržaj.

Idealan primjer toga je bio pretposljednji album “Ship” i njegova pretenciozna naslovna skladba u kojoj imate dojam kao da prisustvujete nekoj uzaludnoj instalaciji postavljenoj u trećerazrednom muzeju suvremene umjetnosti. Taj pretposljednji uradak završava predivnom obradom The Velvet Undergrounda nazvanom “Fickle Sun (III) I’m Set Free”, koja s konceptom albuma ima jednako toliko sličnosti kao i Zlatko Pejaković s Rufusom Wainwrightom.

“Reflection” uzima isti smjer kao i “Ship” (jedino što je ovaj put Enovamantra, odnosno bezvezno baritonsko mrmljanje izostalo), no ovaj put sve je svedeno samo na jednu 54-minutnu kompoziciju koju bi se najlakše moglo opisati kao glazbenu podlogu za meditaciju i neku vrstu introspekcije ili autogenog treninga.

Znate kako zvuči takva glazba, jel’ da? E pa od Briana Ena u ovom ćete albumu dobiti upravo to – ni više ni manje. Prema njegovim izjavama, tako je cijela stvar zamišljena pa je barem u tom nekom konceptualnom smislu bio dosljedan, što se ne može reći za prethodni album.

Bilo da ga koristite kasno navečer umjesto tableta za spavanje ili vam pomaže u opuštajućoj šetnji, ovo namjensko glazbeno djelo itekako će poslužiti svrsi. Čini li ga to hvale vrijednim komadom umjetnosti? Ni slučajno.