Albumi Deep Purplea: od najgoreg do najboljeg

Pomalo je čudno redati albume benda koji je prošao tolike turbulencije, ozbiljne promjene zvuka i postava, benda iz čijih su skuta izronile ozbiljne svjetske atrakcije kao što su Rainbow i Whitesnake, benda koji se raspadao na vrhu svijeta i koji je dao dulju hard rock pjesmaricu od bilo kojeg drugog sastava ovog predivnog žanra.

Kad bi se povijest benda pisala kao utjelovljenje pojedinih članova, mogla bi se napisati kroz dvije persone. Ne, ne kroz Gillana i Blackmorea, ne kroz Evansa i Simpera, sigurno ne kroz genijalce Hughesa i Coverdalea, već kao priča orguljaša i bubnjara. Onog glasnijeg, glavnog i odgovornog, Jona Lorda koji je izdvojio bend među sličnima zvukom svojih orgulja i koji je u formativnim, predglovergillanovskim godinama držao bend na okupu, a zatim jedini mogao parirati Blackmoreu na pozornici. Šteta što sve dobre stvari na kraju nestaju. Druga bi ličnost bila ona furiozna s početka “Fireballa”, Iana Paicea koji je jedini ostao s bendom sve ovo vrijeme. I ako je u zadnjih 20 godina šef potpuno postao Gillan, Paice je ostao onaj o kome se najmanje priča, a često ga se najviše čuje. Na pozornici, naravno.

I nije problem, hajdemo poredati sad te albume. Možda bi lakše bilo redati ‘markove’, možda periode, možda utjecaj pojedinih članova, možda solaže ili vokale, ali nekad se treba uloviti u koštac s ozbiljnim stvarima kao što je diskografija Deep Purplea. Bend polako dolazi na kraj puta, još jednom u Zagrebu, pozivajući sve generacije da dođu vidjeti, ha možda i ostatke, onoga što je nekada drmalo svijet.

I prodrmalo ga je:

21. “Slaves And Masters” (1990.)

Na dugačkoj listi albuma na kojima Deep Purple ne zvuči kao Deep Purple, ovaj je broj jedan. Prva pjesma “King Of Dreams” i Joe Lynn Turner i sve skupa daje rezultat postdiovskog Rainbowa. Bez ozbiljnih orgulja, bez Gillana, bez Deep Purple zvuka. Čak i ako ima koja pjesma dobar potencijal, pomalo je teško slušati onako snimljen “What about the heartache” u “The Cut Runs Deep”, ispod potpisan s Deep Purple. Lord je kasnije govorio koliko ne podnosi zvuk s ovog albuma i koliko Turner nije odgovarao Deep Purpleu. Najbolji primjer svega toga jest pjesma prekrasnog potencijala “Love Conquers All” koja je trebala postati novi “When a Blind Man Cries”, a koja je toliko zašećerena da ju više nitko, osim valjda fanova Def Lepparda, ne sluša. I sve to je šteta, baza pjesama je jača nego na albumu ranije, i na albumu kasnije, ali ovo jednostavno nije Deep Purple.


20. “The Battle Rages On…” (1993.)

Zadnji album velikog maga na gitari Ritrchieja prošao je loše. Svirački vrlo nemaštovit album, sa solidnom naslovnom stvari i brojnim običnim hardrock pjesmama koje je teško razlikovati jedne od drugih. Ovo je album s vjerojatno najslabijim pjesmama uopće u silnim pjesmaricama Deep Purplea i jedino dobro što sadrži spomenuta su naslovna pjesma, Lordova “Anya” i činjenica da bend barem zvuči kao Deep Purple. Tvrdo i jako. Ritchie Blackmore, koji je bend zauvijek napustio na turneji uz ovaj album, album je zvao “The Cattle Gazes On” i u amanet ostavio tu zezanciju koja je ostala dovoljan opis albuma u jednoj rečenici.


19. “Who Do We Think We Are” (1973.)

Pomalo nevjerojatno da je godinu dana nakon potpunog ostvarenja svojih sviračkih i skladateljskih mogućnosti došao album koji bismo komotno mogli pozicionirati kao najslabiji uopće. U tom trenutku, ovo je bio sedmi album u šestoj godini benda i međuljudski su odnosi pucali po šavovima. Glover valjda još nije razvio diplomatske sposobnosti po kojima je kasnije postao poznat pa je uskoro otišao s Gillanom. Naravno, album dobiva barem jednu ocjenu više zbog “Woman From Tokyo”, a tu je i instrumentalno vrlo zanimljiva “Rat Bat Blue” (Lord u drugom dijelu pjesme), ali ostatak je prazan i šupalj, pomalo nedovršen. “Our Lady” na kraju albuma najbolje opisuje album: čuješ ju jednom i ostaviš cijeli album zauvijek postrani.


18. “Come Taste the Band” (1975.)
Jedini album u dugoj povijesti benda na kojem nisu ni Gillan, ni Blackmore (ta kratka i teška postava MK IV) i iako su njihove uloge zauzeli ozbiljni muzičari, Coverdale i Bolin, bend je u tom periodu ozbiljno gubio na snazi, slično kao i na “Who Do We Think We Are”. Malo žešći od “Stormbringera”, ali s manje kvalitete. Tommy Bolin na turneji koja je uslijedila nije briljirao i njegova skora smrt, nakon što se bend već raspao, bila je gorka točka na i benda koji je znao biti na trenutke užasno gorak. Pjesma koja je najduže ostala živa bila je polubalada s kraja albuma “You Keep On Movin'”, a neki live albumi s Bolinom i do danas su ostali među najslabijim ostvarenjima benda.


17. “Infinite” (2017.)

Ovogodišnji novi Purple donio je relativno malo nove energije, što i nije neočekivano. Taman za turneju koja će doseći 2018. i 50. godišnjicu postojanja benda. “All I Got is You” dobra je polubalada, “Suprising” je jedna od najzanimljivijih progresivnih stvari koje je bend izdao zadnjih godina, dok je uvodna “Time for Bedlam” ostvarena u međuigri Dona Aireya i Stevea Morsea. Vrijedi čuti još i vedriju “Johnny’s Band” od strane benda koji o temi osnivanja bendova i ima što reći. Sveukupno, iako nije na razini prošlog “Now What”, radi se o sasvim solidnom ostvarenju za vjerojatni kraj institucije koja se još drži.


16. “Abandon” (1998.)

Jedan od klasičnih albuma iz faze Stevea Morsea, i drugi po redu od kada je Morse ušao u bend. Album bez velikih hitova, težak i solidan, zapravo je najpoznatiji kao posljednji album njegove ekselencije na orguljama i koji, za razliku od “Purpendiculara” od prije dvije godine, nije imao takav pečat danas pokojnog Jona Lorda. Kao najljepši trenutak mogu se izdvojiti “Don’t Make Me Happy”, instrumentalni dio na “Seventh Heaven” te, posebno, “Fingers to the Bone” koja zvuči kao sjajni direktni derivat s “Purpendiculara”.


15. “Shades of Deep Purple” (1968.)

Prvi album uopće Deep Purplea zapravo je najmanje dobar od prva tri u postavi sa Simperom na basu i Evansom na vokalu. S izuzetkom “Husha”, koja je postala hit i održala bend do dolaska Gillana, na albumu se nalazi još nekoliko obrada, poput “Hey Joe”, a “Help” je pretvorena u baladu. Silna muziciranja u psihodelično-progresivnoj noti čak ni ne naznačuju potencijal koji će bend vrlo brzo ispuniti. Vrijedi izdvojiti vrlo simpatičnu “One More Rainy Day” i “Mandrake Root” koja će uskoro biti rastegnuta na dvjesto minuta svaki koncert čak i neko vrijeme nakon dolaska Gillana. U toj je pjesmi sadržana klica onog hard rocka koji će Deep Purple kasnije formirati.


14. “The House of Blue Light” (1987.)

Jedan prilično zanimljiv album, došao u krivo vrijeme, kada je Deep Purple još imao zadnju šansu ostati svjetski relevantan bend. Kao album u cjelini zvuči sasvim solidno, ali nije rezultirao nijednom iole pamtljivom pjesmom na dugi rok. Kao najbolji trenuci albuma ističu se “The Unwritten Law” koja zvuči odlično i teatralno s jakim početnim riffom, i kasnijim razvojem u dobar purpleovski refren, dok bi “Mad Dog” bio dobar za otvaranje albuma, a “The Spanish Archer” zvuči kao nešto direktno uzeto s “Perfect Strangersa”. Album s kojim je kompletiran prvi period povratka, nakon “Perfect Strangersa” s kojim se Deep Purple nakratko vratio na vrh gdje je zadnji puta bio 1975., ali nakon “The House of Blue Lighta” više nije mogao i ostati tako visoko. Jednostavno to više nije bila snaga iz sedamdesetih. Na turneji koja je pratila taj album bend je snimio dobar live album “Nobody’s Perfect” s tri pjesme s ovog albuma.


13. “Rapture of the Deep” (2005.)

Najbolji dio ovog albuma jest Steve Morse čija gitara šara između teškog rocka i težeg bluesa i koja svoju potvrdu dobiva u istočnjačkoj naslovnoj pjesmi. Isto tako, već uvodna “Money Talks” prikazuje da je najmlađi član benda praktički glazbeni šef, ili barem najugodnija stvar za uho u novoj postavi benda. Album će, osim naslovne pjesme, biti upamćen i kao dom jedne od najljepših balada uopće benda, “Clearly Quite Absurd”.


12. “Deep Purple” (1969.)

Treći i posljednji album prve postave, snimljen kada je Lord već tražio nove puteve klasike, što se i čuje u pjesmi “April”, a Ritchie je krenuo k težem rocku, ostavljajući psihodelični pop negdje sa strane. “The Painter” tako je već primjer hard rock, slično kao i “Why Didn’t Rosemary”. No, album ostaje najpoznatiji po vrhunskom Lordovom “Aprilu” i po obradi “Lalene” koja je ispala najbolja balada prve faze benda.


11. “Bananas” (2003.)

Sasvim solidno je prošao prvi album na kojem je Don Airey zamijenio Lorda koji se povukao u rockersku mirovinu, usidrujući postavu koja traje u bendu posljednjih desetljeće i pola. Najpamtljivije na albumu jesu dvije balade “Haunted” i “Walk On”, dok ono što se najdulje zadržalo na pozornici nije neka klasična rokačina, nego dva instrumentala koja je Morse napisao u vrijeme stvaranja ovog albuma. “Contact Lost” i “The Well Dressed Guitar” sjajni su dragulji koje Morse i danas svira na turnejama.


10. “Stormbringer” (1974.)

Album koji je stvorio možda i najveću polarizacije među fanovima, od kojih ga neki ističu kao vrhunsko, a drugi kao kao premekano i nekarakteristično djelo, ali ukoliko se isključi mozak i ugasi svijest da se radi o albumu Purple, album funkcionira vrlo solidno. Ako na stranu i stavimo “Stormbringer” i “Soldier of Fortune”, čak i “Lady Double Dealer” (koju su na primjer u svojoj najranijoj fazi često obrađivali i Maideni) i poslušaju se “Holy Man”, “Love Don’t Mean A Thing”, “Hold On” ili “The Gypsy”, može se nazrijeti ogroman potencijal, ali u sasvim drugom žanru i sasvim drugom tonu od onog intenzivnog koji je Deep Purple stvarao pola desetljeća. Bend je album inače promovirao u Zagrebu u ožujku 1975.


9. “The Book of Taliesyn” (1968.)

Najzanimljiviji album prve faze benda koji je dao novi, i nešto manje uspješan, pokušaj “Husha” u “Kentucky Woman”, ali i dvojac “Shield” – “Anthem” koji zvuči jednostavno savršeno, najbolje utjelovljujući Evansovu fazu u polubaladnim formama pod utjecajem psihodeličnog trenutka kasnih ’60-ih. “Anthem” ostaje valjda najljepši komad pop glazbe ikad otpjevan od strane nekog hard rock benda. Na ovom albumu prva postava pokazuje svoj potencijal koji srećom neće biti ispunjen jer uskoro će pop zamijeniti dvojac Blackmore-Gillan koji se više nikad neće vraćati Lordovim eksperimentima koji su premrežili i ovaj album.


8. “Now What” (2013.)

Najbolji album od “Purpendiculara” naovamo, prepun najboljih pjesama benda u smiraju karijere. Osam godina od solidnog “Rapturea”, bend je izronio još jednom na broj jedan diljem Europe, što nije nimalo čudno uz “A Simple Song”, “Hell To Pay”, “Above and Beyond”, te “All the Time in the World”. Gillan je na albumu pokazao da i dalje u studiju može zvučati jednako uvjerljivo kao bilo tko drugi u tvrđem rocku, a ostali ga prate u stopu bolje nego u bilo kojem trenutku od kad je Don Airey stigao u bend.


7. “Perfect Strangers” (1984.)

Jedan od najvažnijih albuma u povijesti benda kojim su pokušali dokazati da se još uvijek mogu nositi s ozbiljnom stvari kakva je 1984. bila hard rock. I ne samo da su se mogli nositi, nego su otvrdili i na kratko vrijeme možda postali i heavy metal bend. Osim naslovne pjesme koja je odmah uletjela među najveće hitove benda, valja istaknuti i “Knocking At Your Back Door”, koja zvuči kao pravi heavy metal dragulj, te brzanac “A Gypsy’s Kiss”, te “Nobody’s Home”. Fenomenalan je i “Son of Alerik”, desetominutni instrumental koji je izašao tek na reizdanjima i s kojim bi album bio možda i koje mjesto više na ovoj listi.


6. “Purpendicular” (1996.)

Još jedan u nizu albuma koji su morali prijelomiti hoće ili neće. I, naravno, opet je bilo hoće, hoće. Prvi put se bend odlučio ozbiljno nastaviti s Gillanom, a bez Blackmorea, i Morse je uskočio revitalizirajući zvuk benda u potpunosti. Pomalo je komično uspoređivati taj album s prethodnim “The Battle Rages On” jer od početne, i vrlo uspješne, “Ted the Mechanic” shvaća se da se ovdje počinje sa sasvim novim premisama. Osim još jednog klasika “Sometimes I Feel Like Screaming”, album sadrži i “Loosen My Strings”, “A Touch Away”, “The Aviator” i radi se konačno o jednom albumu benda na koji je atmosfera u bendu utjecala pozitivno, što potvrđuje i zaključak da su Gillan i Blackore 1994. jednostavno došli do kraja svog zajedničkog puta i da je Blackmore u tom trenutku već počeo više štetiti nego koristiti bendu.


5. “Fireball” (1971.)

Srednji u nizu od tri bezvremenske ploče koji se čini, s ove distance, nešto precijenjen. Tri hita, “Fireball”, “Strange Kind of Woman” i “Demon’s Eye” funkcioniraju odlično, no ostakak albuma dosta je slabiji. “No, no, no”, “No One Came” ili “Anyone’s Daughter” nisu nešto posebno, “The Mule” je fantastičan bio tek na koncertima i bio je trenutak za bubnjeve Iana Paicea, dok je “Fools” pjesma s možda i najvećim potencijalom na albumu, ali je preduga i preslabo aranžirana. Album je smješten između dvije vječne ploče i u tom je trenutku predstavljao solidan nastavak na uspjeh “In Rocka”. isto tako, “Fireball” je bio prvi pravi kupljeni album u životu mladog dečkića Larsa Ulricha.


4. “Burn” (1974.)

Jedan od prijelomnih albuma u povijesti benda. Odmah nakon dolaska Coverdalea i Hughesa, bend je dokazao da može preživjeti odlazak vokala bezvremenskog djeteta. Radi se o jednom od klasika u kojem je naslovna stvar preživjela unatoč Gillanovom totalnom ignoriranju svake pomisli da je otpjeva na pozornici, a “Mistreated”, “Might Just Take Your Life”, “Sail Away” potvrdile su dobar odabir benda da modernizira svoj zvuk barem malo, pod utjecajem novopridošle dvojice odličnih glazbenika. Na sljedećem albumu s time se pretjeralo, ali ovdje je bend još zvučao kao da je na vrhu svijeta. A i bio je, Coverdale i Hughes bile su dostojne i dobre zamjene. Vrijedi istaknuti da je na toj turneji bend svirao po sedam pjesama na koncertu, a od toga pet s novog “Burna”, što sasvim dovoljno govori i o vremenu u kojem su bendovi bili beskrajno hrabriji nego danas, ali i o kakvom se albumu radilo.


3. “Deep Purple In Rock” (1970.)

Jedan od tri albuma benda koji dijeli prvo mjesto. Još od 1969. Purple je redovito na turnejama svirao dvije nove pjesme, “Speed King” i “Child in Time”, polako se distancirajući od ‘Hush faze’ i psihodeličnih poteza. Te dvije pjesme uskoro su činile okosnicu najvažnijeg prijelomnog albuma u hard rocku tog vremena. Sabbathi su već bili heavy metal bend od prvog albuma, a Zeppelini su, uz folk i blues, već imali ustaljen hard rock zvuk od prvog albuma. No, s “In Rockom” i treći se bend otisnuo na vrh svijeta, posebno zahvaljujući novootkrivenoj kreativnoj snazi u studiju, vrisku Iana Gillana i formiranju karakterističnog zvučnog zida od prve do zadnje pjesme. Ako se tome pridoda i singl “Black Night” koji je snimljen u tom periodu i koji nije ušao na originalno izdanje, radi se o jednom od najboljih albuma u ’70-ima i daleko najdražem albumu među najvećim Deep Purple fanovima. Isto tako, od pjesama koje nisu postali hitovi, baš sve i danas zvuče odlično.


2. “Made in Japan” (1972.)

Ovakav bi se jedan tekst mogao napisati samo za live albume benda. Sve silne skandinavske noći, madeovi u Londonima i Europama, razne Montreux godine live albuma, daju bolju sliku o stanju benda u datom trenutku nego studijski albumi. No, iako se uspostavilo pravilo da u tekst ulaze samo studijski albumi, iznimka će se naravno napraviti za jedan od najboljih live albuma tog vremena i možda najbolju ploču uživo cijelog žanra. Sam izbor pjesama, sastavljen u potpunosti od pjesama s tri definirajuća albuma iz Gillan-Glover faze, predstavlja ono najbolje što je tada žanr nudio i bend na krovu svijeta. Kontroverze oko izvedbe “Child in Timea”, bubnjevi u “The Muleu”, “Highway Star” na početku i rastegnuta “Space Truckin” koju je tad bend svirao skoro pola sata svake večeri, prepuštajući svjetla Blackmoreu, uz odličnu izvedbu “Smoke on the Water”, učinile su ovaj album najslavnijim od svih live albuma tog vremena, prezentirajući energiju benda na samom vrhuncu svojih mogućnosti.


1. “Machine Head” (1972.)

Jedan od najboljih albuma britanskog rocka, najsjajniji album u krugu bendova direktno članovima povezanima s Purpleom (Black Sabbath, Rainbow, Whitesnake), album bez slabe pjesme ili mane, uz najmanje četiri bezvremenska hita, sažima sve najbolje u najkreativnijem razdoblju hard rocka. Album funkcionira kao ‘best of Deep Purplea’ tog vremena, a jedino što je na ploči koliko-toliko falilo, balada, izdano je u svim reizdanjima kao osma pjesma – “When a Blind Man Cries”. Album je proizveo toliko dobrog zvuka na tako malo prostora da je zaista šteta što je u najkreativnijem razdoblju postojanja došlo do pucanja postave i što se jedan slabiji album nije mogao preživjeti. No, uz “Machine Head”, i onda još “Made in Japan”, izdan odmah nakon, Deep Purple je dosegnuo najveće vrhove rock industrije i zapisao svoje ime u svaku pjesmaricu svakog gitarista, klavijaturista ili pjevača koji će doći nakon njih. Ili za vrijeme njih, jer eto ih opet kod nas.

Muziku podržava
Stisni