Zoran Badurina Ziro (Jonathan): “Nismo bend za raju”

Bend koji je imao prvi koncert prije nego im je ijedna pjesma bila objavljena u javnosti, 28. veljače ima svoj najveći samostalni koncert u karijeri. A karijera traje samo 15 mjeseci.

Jonathan je jedan od rijetkih bendova koji su u samo godinu i 3 mjeseca došli do Velikog pogona zagrebačke Tvornice kulture, koju morate posjetiti zadnju subotu u veljači da se uvjerite zašto.Petorka iz Rijeke iza sebe ima hit “Maggie”, jedan album imena “Bliss“, o kojem se mogu pročitati hvalospjevi, popriličan broj koncerata u ovo kratko vrijeme (među kojima se treba izdvojiti nastup na Pozitivnom koncertu te kao predgrupa Editorsima), o kojima se isto mogu pročitati samo hvalospjevi, a ono što se najčešče veže uz njihovo ime je opis ‘svjetski, a naše’, samo što uz njh to i stoji.

Iz ovog možemo zaključiti da je Jonathan svakako poseban bend, pa sad kome se ne sviđa… neka posluša još jednom.

Prije velikog koncerta pričali su nam gitarist Darko Petković Rade i vokal Zoran Badurina Ziro priču o…

Vaš prvi koncert bio je 6. rujna 2013. u Buzetu na Petkotini. Nakon samo godinu i pol imate koncert u Velikom pogonu Tvornice kulture…
Ziro: Nama je iskreno cijela ova priča što se događa oko benda preluda od starta. Oduševljava nas naravno, ali nismo baš ovo očekivali. Sve se događa jako brzo, a odjek je puno veći nego smo u startu mogli očekivati.
Rade: Bilo nam je onda malo napetije, jer sada već znamo da će doći neka publika koja nas voli. Onda smo bili jako uzbuđeni oko toga što će biti. Prije Petkotine nije bila ni jedna pjesma na internetu koja se mogla poslušati, a mi idemo odsvirati koncert tamo među hrpom ljudi, a nitko ne zna da postojimo i o čemu se tu radi. Nismo znali ni kako ćemo mi međusobno na pozornici funkcionirati, to nam je baš bio test. Do tada smo samo znali da u garaži dobro funkcioniramo i tamo nam je bilo jako lijepo. Sada se to već malo smirilo.Ziro: Meni je bilo užasno čudno jer oni su svi već svirali aktivno s drugim bendovima, a ja se nisam bavio muzikom 12 godina prije toga, ni bio na pozornici. Sam taj osjećaj da mi se muzika vratila opet u život je genijalan, i onda je došao trenutak da moramo ići na koncert vidjeti kako je to uživo i kako funkcioniramo. Usro sam se ko grlica (smijeh)! Popeti se na pozornicu bila mi je tada najčudnija stvar na svijetu. Jedva sam se uspio opustiti na zadnjih par pjesama. Ali odlično smo to odradili i svima nam je to dalo još dodatno motivacije. Sada već znamo kako funkcioniramo. Puno ljudi bi reklo da je ovo s Tvornicom velik zalogaj, ali ja mislim da će biti super.

Kako zamišljate ovaj koncert u Tvornici?
Ziro: Nama je prvi koncert bio na Petkotini, festivalu, nije nam bio samostalni. Odmah nakon toga, naš drugi koncert u životu, ali prvi samostalni, bez predgrupe i ičega bio je u Malom pogonu Tvornice koji je bio rasprodan, što je za nas bilo živo čudo. Tim slijedom, trebalo bi biti ljudi, ali naravno da imamo malu tremu.Krenuli ste od početka ozbiljno s bendom, doživljavate li sada to kao posao?
Ziro: Da, uz poslove koje imamo, stvarno nam počinje biti posao, uzima nam sve više vremena. Nema više onoga ‘pomalo ćemo’. Najviše bi se voljeli baviti rađenjem ovog novog albuma koji radimo, ali sve je više nekih drugih obaveza.
Rade: Sama činjenica da smo došli iz Rijeke u Zagreb na cijeli dan odrađivati intervjue i fotkanje ukazuje da postaje posao.
Ziro: Sve ide prebrzo. Morat ćemo imati više probi jer trebamo raditi nove stvari, trebamo vježbati za koncerte… Ima tu puno posla. Na kraju se ispostavi da svaki dan radimo nešto oko benda. Radimo još puno i na promociji vani što nam oduzima masu vremena. Gdje je vaša granica između muzike kao posao i muzike kao umjetnosti?
Ziro: Još uvijek je umjetnost. Na prvom mjestu mora biti umjetnost. Ovo je ono što ide uz to. Samim time što smo odlučili postati javan bend donosi sa sobom neku odgovornost i obaveze. Htjeli smo to i pristali smo na to čim smo eksponirani u javnosti. Ali i dalje je primarno da je to bend i da se bavi muzikom. Super je što imamo LAA agenciju koja nas drži i koja obavlja dio posla za nas da se mi možemo kompletno posvetiti onome što mi radimo i što nam je i gušt.Nominirani ste za Porina. Znači li vam to što?
Rade: Ne znači nam puno na našem putu kojim se krećemo, ali je ful lijepa stvar što nas je glazbena struka prihvatila. Na neki način su rekli “Cijenimo vas“, a lijepo je dobiti dobar feedback od kolega.
Ziro: Lijepo je znati da si prihvaćen i da su prepoznali to šta radimo i da je to vrijedno i da ima smisla.
Rade: Hoćemo li dobiti Porina ili ne, najviše nam znači da to iskoristimo za promociju. Uz sve ovo šta radimo super je stvar da će hrpa ljudi koji nas ne znaju čuti za nas, i ljudi koji ne istražuju po internetu novu glazbu nego slušaju ono što se nudi će sada saznati za nas. Možda se nekom svidimo. Ali ne bi baš rekao da će nam Porin, ako ga dobijemo, nešto baš pomoći u daljnjoj karijeri.

Kako ide priča s promocijom izvan Hrvatske i koji vam je cilj?
Ziro: Naša agencija radi na višoj razini što se tiče promocije ovdje, a mi sami kopamo na ovoj razini da se vani počne pričat o bendu i da i vani napravimo promociju, na blogovima, portalima, da izađu recenzije, spotovi, vijesti o nama i da dobijemo neki feedback. Na dvije raznine radimo, dakle.
Rade: Nismo se prepustili slučaju nego baš radimo na tome da nas što više ljudi čuje.
Ziro: S obzirom da nitko od naših izvođača nije probio taj put, to je onda svakodnevno učenje i otkrivanje novih stvari i avantura. Nekad ne možemo vjerovati da pričamo s ljudima iz Izraela ili Amerike. Znamo da nismo najpametniji na svijetu i ne znamo kako se to točno radi, ali želimo probiti taj kanal na internetu. Imamo energiju i zdrav razum, imamo i volju, makar se nikad ništa ne desilo. Svakako, cijeli put oko benda je jako zanimljiv i uživamo. Isto tako i pjesme radimo – krene nešto i onda pustimo da se desi. Probamo je osjetit i onda se pjesma desi sama od sebe.
Rade: Još nismo sredili nikakvu konkretnu svirku vani jer ne želimo prčkati po nekim malim stvarima, želimo napraviti to da kad dođemo negdje, da tamo već neki ljudi znaju za nas. Da se proširi to sve internetom prije nego krenemo, da prvo dopremo do ljudi, a onda raditi koncerte.

Pustili ste maxi singl, dvije pjesme. Što možemo čuti o njima?
Ziro: “Try To Get Even” smo već izvodili na koncertima, a “Juvenile” je među prvima koje smo ikad napravili, prva gdje smo se otvorili i skužili “Jebote, može se raditi i ovakva muzika“.
Rade: Pjesma “Juvenile” je tijekom vremena poprimila drugi oblik, ali osjećaj je ostao isti.
Ziro: Pokušali smo se sve ove godine vraćati njoj, ali nikako nismo bili zadovoljni, i sada evo kao da je čekala trenutak da mi dovoljno odrastemo da je možemo odsvirati kao bend. Sada smo baš zadovoljni s njom kako je ispala.
Rade: Bit će to jedan malo drugačiji Jonathan od ovog koji ste do sada čuli.

U studenom ste se bili zatvorili na tjedan dana u kuću u Brseču i radili album…
Ziro: Dosta često smo pričali da nam je cilj da se skroz možemo posvetiti glazbi. Da bi bilo lijepo živjeti samo od mjuze i da možemo ostaviti druge stvari koje radimo i da možemo ući duboko u mjuzu. S tim u Brseču smo probali stvoriti takvu situaciju gdje nemamo nikakve distrakcije nego samo sviramo. Donijeli smo tamo cijelu prostoriju, ta je kuća na osami i odlučili smo se posvetiti skroz, jer su pjesme za novi album puno dublje i moraju biti još iskrenije, zahtjevnije su muzički.
Rade: Trebalo nam je vremena jednostavno, skužili smo da dolaženje na probe nije dovoljno.
Ziro: Nisu to pjesme koje možeš napraviti u sat i pol na probi, dok se ufuraš u pjesmu već prođe 45 minuta, to su pjesme koje treba živjeti barem 4 sata u komadu da uđeš u detalje koje želiš prenijeti. Jednostavno ne ide na brzinu u jednoj probi kao što se pokazalo sad na Converse radionici (smijeh).

Novi album će biti dublji i zahtjevniji za slušanje…
Ziro: Da. Pjesme jesu pitke, i lijepe su, ali doživljavam ih puno ozbiljnije.
Rade: Mi imamo masu materijala, zapravo smo na probama skužili da nas stalno vuče u te laganije pjesme i da nam to u ovom trenutku ide najbolje od svega.
Ziro: Ma čak i emotivnije. Cijelo vrijeme nas vuče u taj emotivni dio.
Rade: Imamo masu pjesama i svaki put kad krenemo raditi ove žešče skužimo da nailazimo na prepreke, a recimo krenemo onda raditi ove laganije i one jednostavno teku.
Ziro: Odlučili smo pratiti kako se osjećamo, čuti osjećaj u nama i prepustit se njemu, ne forsirat nešto drugo jer bi trebali. Odlučili smo sve ostalo odjebat i pustit da bend i emocija dožive metamorfozu u smjeru gdje pita. Tako smo napravili i prvi album. Tada nas je vuklo na jednu stranu, sada nas vuče na drugu. Kao i kada u vezi doživiš prvu fazu zaljubljivanja pa bude eksplozija na sve strane, a onda krene ona faza suživota i onda počnu izlazit dublje emocije. Već smo rekli jednom – kroz ovo što nam se desilo s bendom, zaljubili smo se jedni u druge i to je izletilo vani, a sad izliječe ovo drugo. Treba pustiti da prirodno ide.

Kada bi album trebao biti vani?
Ziro: Tek na jesen. Snimat ćemo ga preko ljeta u Sloveniji. Bit će na albumu i hrpa drugih instrumenata.
Rade: Imat ćemo goste i na klaviru i gudačkim instrumentima.
Ziro: Imat ćemo i violine.

Je li vam se teško uskladiti na emotivnoj razini s obzirom da vas je pet različitih ljudi?
Ziro: Ne i baš to je ključ cijele priče. Svi dišemo na sličnu foru.
Rade: Često sam razmišljao o tome. Kada bi netko od nas sam išao raditi ovaj materijal koji imamo, pjesme uopće ne bi bile toliko dobre. Kada bi sam završavao pjesmu, to ne bi bilo to. Ovako svak može ubaciti svoj komadić, onako kako vidi pjesmu, i na kraju to što ispadne od nas pet je to što je nama dobro.
Ziro: Opet ću se vratiti na usporedbu s ljubavnim odnosom. Kad nema egotripova, ta veza nije u šabloni, pušta joj se da diše. Čim su egotripovi stavlja se u neke kockice zbog strahova itd. Da smo išli razmišljati na način da je prvi album bio mega uspješan, i sada trebamo tako dalje raditi, stavili bi se u neki uski prostor gdje više ne bi uspjeli biti kreativni. Nije primarna vrsta muzike koju sviramo nego energija koju smo osjetili.

Što vam daje tu energiju?
Ziro: Život. Prošla iskustva, sadašnja, sadašnja emotivna stanja i preslika energije koja se događa u tom trenutku između nas, a ne neke zadane energije kako bi trebalo biti.

Radili ste pjesmu u Tvornici uživo pred publikom…
Rade: Nismo imali pojma kako će to izgledati. Mi imamo jedan osebujan princip rađenja pjesama. To dolazi iz ničega. Netko nešto počne svirati, i onda se svi prikopčaju i nekad sviramo takve gluposti, ali od toga nekad nastane neki komad koji nam se svidi i onda to razvijamo dalje.
Ziro: Ni ja. Odlučili smo da će biti isto ko kada radimo na probi pa ćemo vidjeti što će biti i bilo je super.
Rade: Imamo gomilu nekih pjesmuljaka i pjesmica i ideja. Od toga se nađe nešto što je genijalno pa to uobličujemo. Ne događa se često da cijelu pjesmu napravimo na jednoj probi tako da je ovo tu bio jedan zahtjevan događaj. I na kraju nismo ni uspjeli napravit baš cijelu pjesmu, al mislim da smo ljudima uspjeli prenijet točno onako kako to izgleda kod nas na probi. Malo smo svirali jednu pjesmu i napravili jedan mali korak dalje što se nje tiče pa krenuli svirat neku drugu pa neku koja je već gotova… Tako to uglavnom inače ide i rijetko se desi da jedna pjesma bude skroz gotova na jednoj probi iako smo imali i takva iskustva.

Ziro: Zna se desit i da u jednoj probi napravimo pjesmu.
Rade: Jedan primjer je da sam imao mali komadić ideje i nas troje smo počeli svirati i odsvirali cijelu pjesmu. Branko je došao na iduću probu i išli smo mu to pokazati. Ta snimka koju imamo je današnja pjesma “Pictures”, samo što je još došao Tomo i odsvirao gitaru preko toga, onako kako je njemu došlo, onako kako on čuje pjesmu. On je tako i odsvirao i to je “Pictures”.

Dogodi li vam se ponekad kreativni zastoj?
Ziro: Da, da, svima se desi. Pogotovo nam se desio kada se desio cijeli taj hype oko benda i onda se fokus prebacio na to. Uspjeli smo pohvatati taj hype sva sreća, pa nam se za pola godine i vratila kreativnost.
Rade: Nismo imali neki veliki zastoj nikad. Desi se zastoj i od iscrpljenosti, ostalih obaveza u životu, zareda se tjedan dana gdje dođemo mrtvi na probe.
Ziro: Tek kad uključiš glavu i počeneš razmišljat kakva bi pjesma trebala izgledati, tu počneš nailaziti na zidove. Kada je pustiš na miru, onda pjesma nastane do kraja sama od sebe. Uvijek je bitan povratak samom sebi. Forsiranje je uvijek znak da si negdje otišao u krivom smjeru, a s druge strane je nužno da bi skužio.

Koliko onda često imate probe i pate li onda druge stvari radi toga?
Ziro: Probe nekad znaju patit jer svi imamo dosta obaveza. Najljepše bi bilo kada bi svaki dan mogli imat probe po 3-4 sata i skroz ući u pjesmu. Svaka pjesma koju napravimo hoćemo da je super, i uvijek nam se čini da smo imali još samo malo vremena, da bi bila još bolja.
Rade: Jedino trenutno ja ne radim, ima par mjeseci, ali radim za bend, na proboju za vani, izmišljam toplu vodu na internetu. Ulazim u sve moguće pore indie svijeta i alternativnog rocka.

Što vam znači to što vas svrstavaju u indie bend?
Rade: Ma ništa nam ne znači, ali super je što je to dosta široko. Indie danas više nije indie, o tome se radi. Arcade Fire, Bon Iver i svi ti bendovi i dalje zvuče indie, ali su na neki način uništili taj neki indie pravi svijet jer su postali mega mainstream, iako su bili indie na početku. Indie svijet su danas ljudi koji istražuju novu mjuzu i žele novo. Kroz te ljude možeš zaživiti i napraviti neku publiku i ići svirati vani, što mi i želimo.

Mislite li da ste na pragu toga da postanete rock mainstream bend?
Rade: Teško.
Ziro: I po meni teško jer rock mainstream uvijek nosi sa sobom činjenica, sada nek se uvrijedi ko oće, da je to bar malo uvijek muzika za raju. Mislim da mi nemamo u sebi to, niti tekstovno, niti glazbeno, a i samim tim što imamo tekstove na engleskom. Tako da mislim da nismo bend za raju. Od starta osjećamo da naš put je i regija, ali ljudi koji prepoznaju ovo što mi želimo reći. Vani je plodnije tlo za ovo što mi radimo. Ovo što sada Rade radi za našu promociju vani – već smo dobili masu povratnih informacija od ljudi, agencija, blogova, portala, recenzija. Ima ih oduševljenih, i manje oduševljenih, ali kad iz vana dobiješ neku pozitivnu ocjenu znači puno više nego neko tapšanje po ramenu, tipa Porin.

Počeli ste skupljati novce za videospot preko IndieGoGo. Otkud to i jeste li što skupili?
Rade: Ništa nismo skupili (smijeh)! Javlja nam se hrpa lešinara jedino. To smo samo napravili da čuju za nas jer je taj sajt vrlo gledan i vrlo popularan. To nam je na neki način besplatan marketing jer ne moraš ništa platit, a sajt je vrlo posjećen. Bilo bi super da skupimo bar nešto, ali i ne moramo. Više je do toga da nas čuju. Tražimo sve moguće kanale di da se promoviramo.
Ziro: Mogu nam reći da smo utopisti, da smo naivni. Mogu nam se smijati, ali mi smo stvarno iskreni i vjerujemo u zdrav razum, učimo svaki dan i pokušavamo.
Rade: Ali i ljudi nas guraju. U našim životima se pojavljuju ljudi koji rade za nas iz čistog entuzijazma, vjeruju u nas. Sami od sebe nas promoviraju, pišu nam tekstove, svašta rade. Kad imaš takav feedback, to je divno. Imamo ful fanove.

I još vas nije ponio hype uz sve to?
Ziro: Nije, nije. Postoje tri vrste ljudi koji se bave mjuzom. Jedni su egotriperi koji su isfrustrirani i željni pažnje, drugi su koji žele zaraditi novce od toga, al u alternativnoj glazbi nema kruha od toga, i treći su ljudi koji vole mjuzu. Mi smo ovi treći. Hype te može ponijeti ako si u prvoj skupini, i to se vrlo brzo vidi. A ako si u trećoj skupini, taj je hype dosta dobar da pomogne da jednog dana budeš stvarno glazbenik, da ti je glazba primarna stvar.

Vaše 4 pjesme su završile u filmu “Ja sam ljubav”. Što vam to znači?
Rade: Pa cura koja je napravila film nam se javila putem službenog dopisa i zamolila dopust da koristi naše pjesme u svom dokumentarno-igranom filmu “Ja sam ljubav” i napisala (ovo je mene najviše osvojilo), citiram “Upravo zato se obraćamo Vama jer smatramo da su Vaše pjesme ‘Paperman’, ‘Love’, ‘Umbrellas In The Sun’ i ‘Pictures’, koje bismo voljeli uvrstiti u naš film, idealne za prikaz ljubavi u našem filmu.” I naravno da smo pristali.

Smetaju li vam usporedbe s Franz Ferdinandom, Interpolom…?
Ziro: Pa ne više. U startu je bila navala toga, svi funkcioniraju tako da stave u ladicu prvo, pa onda mogu dalje.

Što vi slušate?
Ziro: Najviše slušam ono što snimimo na probi i onda to preslušavam. Nisam neki veliki istražitelj neke nove muzike, ni Nikica nije.
Rade: Ja masu toga slušam jer mi se odjednom život pretvorio da sam ušao u taj indie svijet i ne radim to na nekoj površnoj razini da promoviram samo Jonathan, nego se stvarno uvlačim u to i slušam puno toga. Jedno vrijeme sam dosta bio zalijepljen za St. Vincent. Ona me baš trznula. Preslušavam puno bendova.
Ziro: Meni se događa u zadnjih 5 godina da otkrivam bendove koje sam propustio slušat u zadnjih 20 godina, dok sam bio mulac. Mislio sam da su svi ti neki bendovi za pičke, ali tek sada kad smo se ovako uključili u rađenje mjuze i predali se tome, tek sada otkrivam neke bendove koji su mi wow.
Rade: Ja sam se stvarno zalijepio za taj Interpol nakon što su nas počeli s njima uspoređivat. Super su mi. Najbolji mi je zadnji album od Interpola. Prije ih nisam slušao. Dosta su loše kritike novog albuma, a neki drugi su ih proglasili najboljima. Imaju genijalne tekstove i super mjuzu. St. Vincent je napravila i novi zvuk, Interpol nije, ali je odličan album.
Ziro: Ne znam kada je počela biti takva dogma da nešto što izađe mora biti moderno, nešto što još nitko nikad nije čuo. Mislim da je to posljedica konzumerističkog društva. I ti komentari “A ovo sam već čuo, ovo je bilo moderno prije 5 godina…” Koga boli kurac? Bitno da je iskreno i je li kvalitetno ili nije. Prije nije baš bio takav diktat da mora tako biti up to date.