Je li rock stvarno opasan? Po reakcijama konzervativne javnosti čini se da se svi mi skupa bavimo nekom opakom rabotom; polovica sotonizmom a druga polovica antidržavnom djelatnošću. Ovisi gdje živite.
Zadnji primjer je pucnjava u američkoj školi za koju je okrivljen utjecaj Rammsteina na malodobnog učenika koji je ‘pukao’ i pucao. To što ga možda roditelji i učitelji ne razumiju, učenici zadirkuju, ili mu ne idu matematika i fizika, vjerojatno je izostavljeno. Na stranu tragične posljedice ubojstava, ranjavanja i ostaloga iz arsenala idiota koji pištolje kupuju kao kifle za doručak, ali niti život s rockom u Croatia baš nije kroasan. Više je feferon iz pjesme Buldožera, ili Bijelog dugmeta; polubauk polukruži poluevropom. I zaista smo poluevropa kad ne treba.
Rock kao porok
Sve skupa sliči na nikad završen igrokaz i hladnoratovsko podgrijavanje priča o opasnostima rocka koje će vjerojatno u glavama istih tih učenika, profesora i lokane zajednice potaknuti još neki sličan suludi pothvat. Logično; pogrešan recept, pogrešan rezultat.
Kakva je situacija kod nas? Nimalo bolja, nimalo. Sjetimo li se da su i benigni Gregorian i pobjednici Eurosonga Lordi proglašavani sotonistima od strane Crkve, jasno je da je bolje pogledati briljantnu epizodu Monty Pythona “Spanish Inquisition” nego se zamarati s ovakvim vražjim poslima.
Pitanje je tko je uopće došao na ideju povezivati rock sa sotonizmom, zašto nije neke druge žanrove i pothvate? Od pedesetih se provlače ovakve priče, ali osim velike Amerike i mi imamo svoju odiseju, Scile i Haribde s rockom i njegovim pogubnim utjecajima, od ‘daška zapadnog vjetra’ pedesetih naovamo.
‘Naši dečki’ bolesnog duha
Za razliku od sporta koji prolazi ‘los’, rock je na stupu srama kako se kome prohtije. Kad nogometni huligani naprave rusvaj doma ili po EU, ipak su to ‘naši dečki’ koji u komentarima medija dobivaju mali ukor, ali ipak ‘prolaz’.
Društvo ne sankcionira huligane iz (legitimnih) navijačkih grupacija, a i sama ideja sporta, pobjednika i poraženih, dušu je dala za maltretiranje poraženih. I o onoj uzrečici ‘u zdravom tijelu zdravi duh’ dalo bi se raspravljati; znam mnoge bolesne s vrlo zdravim duhom, a još više zdravih bolesnoga duha.
Kada u Zagrebu pričekaju Torcidu to se smatra redovitom ikonografijom nogometa, kao i kada poruše neki trg, prevrnu tramvaje, opljačkaju benzinsku crpku ili negdje u inozemstvu naprave cirkus. Ipak su to ‘naši dečki’. Jesu li? Ili kad našem dećku Thompsonu zabrane koncerte u Nizozemskoj i Švicarskoj, a domaći pravednici krenu tražiti olakotne okolnosti. Okej, u nadi je spas, ali čemu kontra akcija u slučaju benignih ‘darkera’, ghotic-pop bendova ili stiliziranih majstora poput Rammstein čiji su koncerti vraški spektakularna zabava i ništa više od toga?
Dlaka u tekstu
Zanimljiva je impregniranost konzervativnih krugova koji rock još uvijek, prvom, drugom i trećom prilikom pokušavaju pribiti na stup srama. Kad na Bačvicama prebiju dečka iz Kragujevca siguran sam da nisu slušali Rammstein, nego neki domaći polunarodnjak sa čijeg su koncerta upravo odlazili.
Naravno, nitko trezven ne može reći da bilo čiji utjecaji ne mogu biti krivo protumačeni, ali kriviti krive utjecaje već je u povijesti dovelo do mnogih zala, problema i lomača. Inzistirati na proizvoljnom tumačenju ‘utjecaja rocka’, benignih pjesama i tražiti dlaku u nečijem tekstu, pored toliko očito zadojenih stvari koje provociraju na nasilje baš i nije neko istraživanje problema.
Nije ni film u boljoj poziciji, barem kad sadržaj nije po volji dušebrižnika. Na nedavno završenom Starigrad Paklenica Film Festivalu lokalni svećenik našao se je prozvanim na nedjeljnoj misi puku poručiti kako u trenutku prazničkog slavlja neki festival propagira bratstvo i jedinstvo, a prikazuju se filmovi koji veličaju homoseksualnost (LeZbor, op.a.).
Ničim ponukan izljev mržnje možda će nekoga iz pastve nagnati da opali šamarćinu svim tim divnim gostima iz Hrvatske i okolnih zemalja. Na stranu bespredmetna i ničim izazvana mržnja čovjeka koji bi po defaultu trebao zagovarati ‘ljubav a ne rat’. Je li to sotonizam? Ili kad ljenčina Kerum poruči da ‘rad oslobađa’?
Ima li kraja ljudskoj gluposti i dobrim namjerama s kojima je, kako znamo, popločen put u pakao? Pamti li itko neki incident na rock koncertu kod nas? Načelno, kao i u zrakoplovnom prometu svaka havarija na rock koncertu ispada spektakularna – bili to Pearl Jam na Roskildeu u Danskoj ili rušenje pozornice Radioheada u Americi – iako je automobilskih nesreća daleko više.
Sotonisti svih zemalja – svirajte
Kao što je prijevoz zrakoplovom statistički najsigurniji, tako su i rock koncerti neusporedivo sigurniji od nogometnih utakmica i sajmova cvijeća. Ili, kao što se sjećamo iz tragičnog slučaja Luke Ritza, od običnog prelaska preko mosta u Zagrebu, kad te dohvate huligani koji zasigurno ne slušaju rock glazbu. Ili kad te kraj Karlovca na smrt pregazi maloljetni sin tajkuna i ubrzo izađe iz zatvora. Itd., itd….
Kamo sreće da svi sotonisti ovog svijeta sviraju po rock bendovima umjesto da rade ozbiljnu štetu. Ne bi trebalo otkriti, ali ipak; na nedavnom INmusic festivalu među 15 tisuća posjetilaca bilo je samo 40 policajaca. Na šibenskom Terraneu prijatelj iz Beograda rekao mi je da nije vidio niti jednog policajca. I nikakvih problema nije bilo. No, treba reći da je osiguranje nogometnih utakmica ozbiljan budžetski trošak i udar na porezne obveznike koji naivno pilje u televizore i navijaju za ‘svoje’ klubove. Jesu li njihovi? Sumnjam, ali dobro (im) zvuči.
Pribijanje na križ
Vratimo se rocku ; kada je crvena krpa svih konzervativaca, Marilyn Manson, svirao u pulskoj Areni, povika je bilo sa svih strana. To i jest glavna namjera Mansonove karijere, koja kao i svaki pravi artistički prosvjed ne miluje percepciju nego ju žestoko provocira. Raspitujući se telefonom kasno navečer iz Zagreba kako je bilo na koncertu, jedan autentični domaći rock buntovnik, Goran Bare nije krio razočaranje: “Nije bilo samoozljeđivanja? Nije se pribio na križ? Pa on uopće ne zna kamo je stigao, a mogao je podići revoluciju…”. Pametnome dosta.
