Gledajući otvaranje Olimpijskih igara u Londonu čovjek nije mogao ne primijetiti koliko Britanija i London koriste svoju pop kulturu i rock glazbu kao legitimaciju pred svijetom.
Kao potvrđeno središte moći ozbiljnog rock imperijalizma, London i
Velika Britanija su dali puno toga i, naravno, uzeli puno toga natrag.
Kod nas je to tek nedavno postalo ‘in’, ali šepa. Cijeli segment otvorenja londonskih Igara bio je posvećen pop i rock sceni; naravno da se ljudi hvale s onim što je njihovo, čak su u stanju uzeti i nešto tuđe i to asimilirati, pretvoriti u svoje. A što je naše?
Duboko potopljena pop kultura
Kod nas je u odnosu službenih struktura (od državnih na niže, gradskih, općinskih, seoskih…) pop-kultura mrtva i duboko pokopana. Kod nas vlada zamjena teza pa se pod pop ugurava sve što je popularno, bez obzira što je nekulturno, mada sama definicija ‘pop kultura’ govori da bi trebalo poštivati obje odrednice.
Ali kvragu zašto bar medijski odjek onoga što se napravi mimo ovih nekulturnih zločinaca nije bolji, veći, jači? ‘Ko tu koga kvači? Ovih dana pjesmu “London Calling” The Clash čujete prije svakog izvještaja s Olimpijade. Izvorno se radilo o alternativnom proizvodu, što nam govori da se srednja struja u svijetu, naravno, mijenja. U stanju su asimilirati novotarije na godišnjoj, mjesečnoj, tjednoj i dnevnoj bazi i od toga industrija vrlo dobro živi u sljedećem razdoblju, u simbiozi starog, novog i budućeg.
The Clash su svoj “London Calling” snimili 1979. na splavu na Temzi, a kod nas pop kulturu duboko utope u Savi ili Jadranskom moru. I mlađi i stariji bendovi su u ozbiljnoj glabuli; ne da nikada neće doći do špice za Olimpijadu (koju, nota bene, nikada nećemo ni dobiti), nego ne mogu ući niti na tv program posvećen rocku, jer ga nema. Izuzev Ružione kod nas nema niti jedne emisije posvećene rock glazbi. Maćehinski odnos prema rocku i pop kulturi kod nas bi bio smiješan da nije ozbiljno tragičan.
Zemlja na nas?
Uvijek isti problemi, isti zazor prema faking električnim gitarama (hip-hopu je još gore!) i uvijek ista postava odavno predvidljivih glazbenika koja ima prolaz, jer ne talasaju. Arsen Dedić zna u zezanju ironično reći “mlade treba kočiti“, ali mnogi su rukovodeći medijski maheri, poplupismeni dakako, to preveli u doslovni smisao rada. Iako nije bilo upitnika EKV se davno pitala, a pitanje je aktualno i danas; je li ovo zemlja za nas?
London i u medijskom smislu ima rock Olimpijadu, a mi medijsku žabokrečinu u kojoj svaka šuša sa sponzorstvom frizerskog salona dobiva duplerice po novinama i minutažu u emisijama o selebritijima koji više sliče na freak-show. Ne bi ni u tome bio problem da ima onog drugog, ali kad jebeš ga nema, izuzev časnih izuzetaka koji svoj posao rade kako valja.
Gledam Kronike pulskog filmskog festivala, lijepo. Pojavi se kazališna monografija i na radijskom programu odmah se nađe pametan urednik koji o tome napravi prilog, lijepo. Zašto kvragu i s pop kulturom i Olimpijadom kod nas nije tako?
Zašto netko ne napravi kroniku o Terraneo ili Starigrad Paklenica Film Festivalu koji uskoro počinju? Ne igra prigovor da se radi i o stranoj produkciji bendova i filmova, jer će se redovito naći mjesta za putne troškove i priloge o Canneskom ili Berlinksom filmskom festivalu. A ovo je ipak bliže.
Ekskluziva iz frizerskog salona
Kad The Rolling Stones slave 50 godina rada, zovu mene za komentar u Dnevnik jedne od televizija s nacionalnom koncesijom, ali pritom izbace dio da se u lijepoj našoj pop kulturnoj Hrvatskoj pojavljuje knjiga o njima od domaćih autora. Naravno da sam u sukobu interesa jer smo knjigu napisali Darko Glavan i ja, ali baš mi je drago zbog toga, a i problem je beskrajno stalan ko Groundhog Day i doživljavaju ga mnogi.
Kao svakoj provinciji i nama laskaju vijesti iz daljine (za Dnevnike), ili ekskluziva iz frizerskog salona (za duplerice), to su glavni izvori i zone promocije. Ostalo je crna kronika i bolje ne spominjati stvarnost. Zašto se nitko iz oficijalnih struktura nije sjetio utemeljiti ‘Nagradu Darko Glavan’, ili ‘Dražen Vrdoljak’, za postignuća iz pop kulture, ili napraviti zbornik njihovih tekstova, nego će to od jeseni krenuti na inicijativu ljudi iz branše?
I baš mi je drago da će knjiga o The Rolling Stonesima postići veću nakladu i zaradu od dotiranih proizvoda, ali da nema uvijek istih ljudi koji po televizijama, novinama i webu naprave priloge o rocku, odavno bi za našu pop kulturu znali samo protagonisti i njihova rodbina i prijatelji. Pop kultura se zdušno prešućuje i kad je dobra i kad je popularna, ovi ostali bez problema i propitkivanja imaju prolaz ‘da ih mama vidi’.
Oficijalna ‘kultura’ i medijski prostor širom su otvoreni estradnoj truleži i projektima ‘od stoljeća sedmog’, bombastičnim kulturnim manifestacijama koje žive na budžetu i prošloj slavi s podijeljenim ulaznicama. Tu je kod nas povučena kulturna crta, ‘elitno’ je zicer, a estrada besmislena zabava bez rizika, to ćemo promovirati.
Ovo drugo bolje ne, jer ionako nikada nećemo dobiti Olimpijadu, a ni pop kulturu.
