“Glazbenici i kulturnjaci su se trebali organizirati kao vjerska zajednica ili vjerska organizacija“, izjavio je Edo Maajka još u travnju kao komentar na odluku da će crkve prve početi s javnim okupljanjima.
Od samih početaka pandemije pa do prvih popuštanja mjera religija je konstantno u boljoj poziciji od kulture, koja je još uvijek – zadnja rupa na svirali. Još u trenutku kad se o prvim javnim okupljanjima počelo tek pregovarati, mise u crkvama su bile prvi predmet rasprave, pa su tako zeleno svjetlo dobile 2. svibnja, čak ranije od nastave za niže razrede i ugostiteljskih objekata. Kulturni djelatnici, organizatori festivala i glazbenici još od ožujka pa sve do danas muku muče s pokušajima održavanja koncerata ili bilokakvih kulturnih manifestacija. Pogledamo li malo portale kojima su primarna tema kulturna događanja ili koncerti, ono što se prvo uoči su vijesti o otkazanim događajima, a u najboljem slučaju odgođenim – ali do daljnjega.
Pred dva tjedna išla sam na koncert Mile Kekina u sklopu festivala Ljeto u MSU. Organizatori koncerta držali su se preporuka Nacionalnog stožera k’o pijan plota: od marljivo vođenog popisa okupljenih ljudi i mjerenja temperature na ulazu pa sve do unaprijed postavljenih sjedećih mjesta na sigurnoj udaljenosti. Već sljedećeg tjedna (točnije prošle subote) najavljeni koncert Ede Maajke odgođen je za rujan uslijed pridržavanja mjera sigurnosti određenih za ovo razdoblje kojem se ne vidi kraja.
Ono što me muči je što prolazim gradom i vidim ugostiteljske objekte (bilo na terasi ili u zatvorenom prostoru) koji se od 11. svibnja, dana kada su opet otvorili vrata, ne pridržavaju mjera ili ih se pridržavaju tek pro forma – smiješno je koliko su daleko od mjera sigurnosti koje su si, primjerice, organizatori koncerta u MSU dali truda poduzeti.
Situacija danas, nešto više od dva mjeseca od popuštanja mjera je sljedeća: restorani su krcati. Kafići su puni. Fakulteti i škole – kako što. Već neko vrijeme šačica kulturnih događanja uredno vodi popise okupljenih ljudi. Oni rijetki koncerti koji se uspiju održati vode se istim. A šta je s misama?
Iako su određena događanja u jeku korona krize i ranije uvela popisivanje ljudi, počevši od ovog tjedna obavezno je popisati sve događaje na kojima je više od sto ljudi.
“Prije i nakon upisivanja u evidenciju, posjetitelj treba dezinficirati ruke. Obvezuje se organizatora (fizičku ili pravnu osobu) na vođenje evidencije sudionika i osoblja radi lakšeg praćenja kontakata u slučaju eventualne pojave zaraze virusom SARS-CoV-2 i dostavljanje evidencije teritorijalno nadležnoj službi civilne zaštite Ravnateljstva Civilne zaštite te čuvati evidenciju 14 dana od dana održavanja okupljanja. U evidenciju će se prikupljati osnovni podaci: ime, prezime, broj telefona i potpis sudionika”, stoji u preporuci Nacionalnog stožera civilne zaštite od ovog tjedna.
Još jednom su mise iznimka u ovom pravilu: za njih isto neće vrijediti. Naime, Capak je izjavio da je u crkvama popisivanje “tehnički nemoguće izvesti” jer je teško procijeniti tko će doći, ali da je na snazi odluka koja ograničava broj ljudi okupljenih na misi i njihovu međusobnu udaljenost.
Vjerujem da organizatorima kulturnih zbivanja nije nikakav problem voditi popis okupljenih ljudi – dapače, dovoljno su sretni što im događanje nije strpano u koš s ostalim otkazanim događanjima da bi uopće promislili dvaput o tome. Ono što mi nije jasno je zašto je popisivanje polaznika mise, dakle, ostavljanje imena, prezimena i broja mobitela na ulazu, “tehnički nemoguće izvesti”.
U nedostatku suvislih odgovora, zaključit ću ovaj tekst pitanjem: zašto je škrabanje dvije riječi i broja na ulazu u crkvu problem, a obveza na kulturnim zbivanjima?
