Dođe ti zlo kad vidiš što sve ljudi trabunjaju o Dylanu, nije ni njemu lako, koji put je bolje da te ne hvale. Mnogi su pretjerali zadnjih dana i to vrlo pretenciozno, ali to se događa kad rock postane kulturna činjenica, pa svi koriste velike riječi kako bi to objasnili.
A jebeš ga puno smo pisali o o Bobu, ja bar 20x po cca. 4-5 kartica. I što na kraju reć, kakvu poslati poruku u ovo vrijeme kad mu je novi album izašao, svi ga vole i linkaju, je li ostalo što za dodati?
Pitanje je koliko će ljudi koji ga aktualno vole i hvale zaista i kupiti novog Dylana pa da i on ima neke financijske koristi od te ljubavi, ili će ga pak samo ‘skinuti’ for fri. Već i činjenica da se većina komentara pojavila tjedan dana prije nego je album izašao govori o situaciji u kojoj se nalazimo; volimo se puno ali nas je kriza stisla.
Na knjige se kod nas ne plaća PDV pa je jeftinije kupiti Dylanovu autobiografiju “Kronike” nego album “Tempest”. Je li zbog toga kod nas lakše Dylanu glazbeniku ili Dylanu piscu? I kako je onda, recimo, domaćim glazbenicima koji nisu i pisci? Ili stranima?
Mogli bi citirati i davnu pjesmu Jure Stublića, dok je još imao smisla, “Zagreb je hladan grad”. Doista jest, pomodnost u metropoli, kako si laskamo, može vas stajati glave. Nije tajna da se pred par godina pitalo “koji world-music se sluša u metropoli?“, a nešto kasnije “koji jazz se sluša?“. Danas se sluša Dylan.
Svijet je svijet, mi smo mi
Ako ste u trendu zagarantiran vam je medijski život i rad barem dvije-tri sezone, ali kako je sa radom i stvarima kada je život “svakodnevna, normalna pojava i ti joj ne možeš izbeći” (da citiramo i Boru Đorđevića iz slavnih vremena). Razlika između tretmana rock kulture i pseudo elitnih manifestacija kod nas je postojala odavno. No, vani se smanjuje, a kod nas rapidno povećava. Svijet je svijet, a mi smo mi. Pravimo se mladoliki, ali ‘elitna’ kultura nam je u vražju mater stara i konzervativna, te impregnirana privatnim a ne umjetničkim interesima. Što nije loše ako se ne pravimo da je situacija obrnuta.
Nekada je postojala stimulacija omladinske kulture, i to rock kulture da se ne lažemo, i u vrijeme procvata punka i novog vala znalo se da mladi umjetnici, od glazbenika do ilustratora mogu računati na neke od legendarnih klubova i dalje, pa nam je i agilna scena mladih u svim žanrovima, da prostite, cvjetala. Danas je, naravno, nemoguće da festival Žedno uho – koji je, nota bene, čista i jasna kulturna činjenica – dobije potporu, onako kako razne druge ‘elitne’ manifestacije iskorištavaju subvencije zbog ‘nekomercijalnosti’ i ‘elitizma’. Ali, kako vidimo, i među elitama ima razlika, bez obzira što se za ove rock elite čuje i u inozemstvu.
Klasični problemi u graaadu
Gledam pred par dana na Vijestima iz kulture raspravu o tome da festival Julian Rachlin i prijatelji ima financijskih problema i možda ga neće biti iduće godine u Dubrovniku. Neka nadležna gospođa iz graaada priča kako je budžet za prestižnu manifestaciju klasične glazbe bio dva milijuna kuna, ali kako je ove godine program skraćen sa 12 na tri dana, odlučili su platiti oko 300 tisuća kuna, koliko mogu sakupiti. Meni osobno je žao zbog toga.
I tu je nastao ozbiljan problem, nema love, svi pitaju kako namaknuti sredstva da se priča održi. Zamislimo život u ritmu muzike za ples i što bi bilo da neki domaći rock festival, recimo Glory Dayz koji je u Zagrebu 29. i 30. rujna, dobije neku pinku iz budžeta? Ili neki drugi rock festival? Koliko bi se za par milijuna kuna moglo inozemnih glazbenika dovesti i kakvih, te koliko bi slavni bili organizatori da dovedu Radiohead? To bi definitivno bila kulturna činjenica koja bi odjeknula šire od granica lijepe naše, mada više njihove.
Dotirana umjetnost je uspješna
Ali rock glazba nije državno dotirani biznis, što je zapravo svjetonazorski ispravno, ona se sponzorira divljim kapitalističkim kanalima. Samo, bilo bi lakše da se i ostali, poput raznih kazališnih i filmskih festivala, odnose tako tržišno prema svojim umjetnostima, onda bi zapravo vidjeli tko je pravi baja i koliko stvarno vrijede i mogući su razni kulturni programi.
Za razliku od rocka koji cvjeta po metropolama vani, a nagledao sam ih se, kazalište i film kod nas prolaze neusporedivo bolje, financirani su iz državnog sektora bez obzira na zanimanje tržišta. Poznato je da smo zemlja četrdesetak filmskih festivala a ukupan broj gledatelja domaće filmske produkcije je mizerno mali.
Budžeti mnogih kazališta i festivala neusporedivo su veći od (nepostojećih) potpora rock klubovima, festivalima ili koncertima. To je u privatnom sektoru. Možda i bolje da je tako, bar je psihološki zdravije kad nemaš državu na grbači da ti, rekao bi Predin, “diše za ovratnik“, ali nemaš ni lovu da ti se slijeva u džep pa da na miru smišljaš neke opako senzacionalne programe.
Garaža ispod HNK
Prije par godina u anketi na temu kulturnog događaja godine, jedan ozbiljan prijatelj na pitanje što je kulturni događaj sezone odgovorio je “izgradnja podzemne garaže na Trgu maršala Tita, ali uz uvjet da se uruše opera i balet HNK-a“.
Zvuči rušilački, ali zapravo se samo radi o simboličnoj konstataciji da ti ni budžet ne pomogne ako nemaš talenta. Ko za vraga takvi bez talenta a s dobrom budžetskom ‘špagom’ kod nas su uvijek tu negdje.
Zato da se vratimo Buldiožerima koji su davno sve rekli; “tri puta dnevno jednu kašiku uz malo vode” i bit će sasvim dovoljno za lijek. Ionako je većina toga oko nas gola voda, Bob bi rekao “hard rain…“
