Upravo u trenutku kada ste pomislili kako je jazz-godina u Hrvatskoj okončana, Muzika.hr donosi vam adekvatan finale po svemu iznimne sezone – ekskluzivni razgovor s jednim od najcjenjenijih jazzera čitave svjetske scene. Vjerojatno smo jedini hrvatski medij kojem je veliki intervju dao nitko drugi do jedan od najvažnijih i najaktivnijih jazzista današnjice – kontrabasist William Parker.
Umjetnik koji je možda i najzaslužniji za sveopću revitalizaciju free-scene u Americi početkom devedesetih – ponajprije okupljanjem sustavno zanemarivanih ‘avangardista’ u vrhunsku, golemu formaciju Improvisers’ Collective (Little Huey Creative Music Ensemble) koja je pokrenula lavinu – svojevrsni je (ako već ne otac, a ono barem) dobri duh čitave mlađe generacije američkih slobodnih improvizatora, čiju je marginaliziranost uvelike razbio ponajprije organiziranjem festivala i nevjerojatnom koncertnom aktivnošću, svirajući s gotovo svim istaknutim predstavnicima avangarde, od Kena Vandermarka do Sainkho Namtchylak.
Ovaj unikatni basist, nositelj nasljeđa svojih učitelja Jimmya Garrisona i Wilburea Warea, nije – međutim – samo glazbenik, već i poet, pisac pripovjedaka i knjiga o glazbi i duhovnosti. Stoga smo odlučili zapitati Parkera o odnosu avangarde i mainstreama, što znači danas svirati free u Americi, o prirodi glazbe, o estetskim pravilima… A odgovori su zanimljivi koliko i iscrpni. Uživajte!
Jedan ste od najcjenjenijih ‘avangardnih’ glazbenika jazz-scene. No otkud uopće podjela na ‘mainstream’ i ‘avangardu’?
Koliko se mogu prisjetiti, Louis Armstrong je glazbu Charliea Parkera nazivao ‘kineskom glazbom’, a to je bilo u pedesetima. Uvijek je postojala podjela na mainstream jazz i glazbe koja se kretala u drugom smjeru. Charlie Parker je nailazio na mnogo otpora svirajući bebop, pa Thelonious Monk…
Kad su Ornette Coleman i Cecil Taylor počeli svirati svoju glazbu, i oni su nailazili na dosta otpora. Bili su prihvaćeniji od bijelih glazbenika – Gunthera Schuellera, naprimjer, koji su se bavili modernom klasičnom glazbom, Third Streamom i nastojali ustanoviti neku vezu između nje i onoga što su radili Cecil i Ornette. Postojala je podjela između mainstreama i avangarde, postojala je čak i kad je Miles Davis krenuo s fusionom – jer, ljudi nisu išli u korak s vremenom… I to što je Miles radio bila je također vrsta avangarde i to je uistinu bilo pravo, fantastično!
Da, ali ako je podjela i postojala oduvijek, u čemu je zapravo problem?
Ono što ne razumijem, zašto ljudi ne mogu svirati svoju glazbu. Ako indijski glazbenik svira indijsku glazbu, jazzeri se neće preplašiti Ravi Shankara. Ako irski glazbenik svira svoju glazbu, ili kongoanski glazbenik svira kongoansku (tradicionalnu) glazbu, be-boperi s tim neće imati problema.
Postoje ljudi međutim koje zovem ‘jazz-policijom’, koji nastoje kontrolirati što ljudi sviraju, i kad netko stvara na način drukčiji od onog za koji oni misle da bi se trebalo raditi, negoduju. Istinski muzičari slušaju sve vrste glazbe, ne stavljaju ni stilove ni zidove u glazbu. Cecil Taylor sluša Marvina Gayea, operu, Tita Puentea, folk glazbu… Sve vrste glazbe. Butch Morris isto. Takvi ljudi se ne boje nečega što netko drugi radi.
Ono na što se ljudi žale, to je posjedovanje glazbe. U jazzu je uvijek postojao plantažni sistem – diskografske kuće i vlasnici klubova, industrija je uvijek bila bjelačka, dok su sami kreatori glazbe uvijek bili u većini crnci – ali nikad nisu uistinu kontrolirali situaciju oko svoje glazbe. Crni ‘poduzetnici’ nikad nisu bili ‘poduzetni’ kad je u pitanju jazz. U rythm’n’bluesu da, ali ne i jazzu. Mislim, riječ je o Americi, a u Americi još uvijek ima mnogo rasizma…
Gledajući današnju scenu, izgleda kao da nikad podjela između komercijalnog, akademskog jazza i istraživačke, improvizirane glazbe nije bila toliko jaka?
Oko toga se ne bi trebalo zamarati – jer ljudi moraju stvarati svoju glazbu. Nije stvar u tome postoji li jaz između onoga što mi radimo i što netko drugi radi. To je opet aspekt [glazbenog] businessa. Kad se gleda što radi Wayne Shorter – pa svi volimo Wayne Shortera, jer Wayne Shorter ima svoje mjesto u povijesti.
Također, volimo i njegova pokojna brata, Alana Shortera, trubača. E sad, Wayne je dobio sav publicitet, Alan nije, i to svima nama nije drago. Ali Waynea volimo i s tom činjenicom nemamo problema, kao što ni on ne bi trebao imati problema s nama.
Riječ je o ljudima u jazz-industriji koji podjele i vladaju, određuju koga staviti ispred koga. Problem je jazz-avangarde što još uvijek nema svoj veći časopis, nema svoje TV-emisije, niti radijske emisije. Mi smo uvijek underground. Htjeli bismo se izdići iznad, i to je ono što trebamo učiniti. Ali, danas je sve u novcu, a scena nema veliku lovu koja bi nas poduprla. Zato nemamo ni isti tretman.
Ipak, čini se da je status istinski progresivnih istraživačkih glazbenika bio nešto drukčiji negoli je danas, zar ne? Rekao bih da su Coltrane i Ayler bili bitno važnije figure na jazz-sceni u svoje vrijeme, nego što je danas, recimo, jedan Peter Brötzmann…
I bio je i nije bio. Da si mogao otići na koncert Johna Coltranea u šezdesetima, na tim koncertima bi nakon nekom vremena ostalo otprilike pet ljudi u publici! Govorilo se kako je John Coltrane poludio, što je pošlo krivo da svira s Aylerom i Sandersom – značaj njegove glazbe se umanjivao.
Među glazbenicima je bio na visokom prijestolju, ali mnogo kritičara i ‘vlasnika plantaža’ nije voljelo to što je radio. Ljudi su doslovno govorili: “Što se događa s Traneom, morali bismo porazgovarati s njim, ne radi dobre stvari, svira tu avangardnu glazbu…” Nažalost, Coltrane je umro u međuvremenu, ali siguran sam da ih je počelo ozbiljno uzrujavati to što je radio.
Znači li to da je sudbina progresivnih umjetnika da uvijek budu otkriveni tek kasnije?
Dublje, ili više razumijevanje života – koliko ljudi uopće dosegne tu razinu? Da je to stvar masa, danas bi imali mir; a danas nemamo mir, već rat. Mali broj ljudi ima (istinskog) razumijevanja i dosegne više znanje o stvarima. Ako je ova glazba na tom nivou i samo za takve ljude, onda će ona uvijek ostati underground… i onda će tako i morati biti. Ali mislim da ima jako mnogo ljudi koji bi mogli slušati ovakvu glazbu, ali nikad nisu saznali za nju. Znam za ljude koji je nikad prije nisu slušali, djedove i bake, koji bi ju čuli prvi put i zavoljeli je – bez da su ‘izgradili svoj put’ do nje – a to je zato što je ova glazba prirodna, dolazi ravno iz srca. Ne trebaš je intelektualno razumjeti, moraš je osjetiti. I mnogo je ljudi osjeća, do kosti. O tome se i radi.
‘Avangardno’ ne znači nešto što je teško razumljivo – ako možeš razumjeti sunce, vjetar i kišu, onda… Mislim, tko želi svirati glazbu koju nitko ne razumije? Ja ne želim svirati takvu glazbu. Mislim da to ne želi nitko. Čitava ta zbrka oko glazbe koju nitko ne razumije – ako slušaš Ornettea Colemana i Charliea Parkera, Ornette zvuči kao logični produžetak Charliea Parkera. Ako slušaš Ornettea i instrumentaliste s Bliskog istoka, iz Tunisa i Maroka koji sviraju dva puhača instrumenta odjednom, pomislit ćeš – oho, eto poveznice.
Ako slušaš kineske dvostruke puhače i Alberta Aylera – vidjet ćeš poveznicu. U Albertu Ayleru čut ćeš i Sidneya Becheta… Naše poveznice uvijek su uske, trebamo imati svijet kao poveznicu. Ako slušaš indijski saranghi, čut ćeš stvari koje je Ornette radio godinama. Samo treba imati pravu referentnu točku. Ako slušaš afričko bubnjanje i slušaš kišu kako bubnja po krovu, ili odeš u šumu i čuješ cvrčke, reći ćeš sebi ‘Aaaa, to je ono što oni rade’, to tip-tap-tup-tip… Ali ako uzimamo jednu glazbu kao nivo s koje prosuđujemo sve ostale glazbe, onda nikad nećemo ni razumjeti glazbu.
Da, doima se da postaje izuzetno važno slijediti određene estetske kanone…
…Ma tko je uopće ovlastio ljude koji tako prosuđuju da kažu ‘ti si čovjek, a ti nisi čovjek’?! Takav stav ima korijene u imperijalizmu, iz činjenice da dođeš negdje, vidiš civilizaciju koja je tu stoljećima i kažeš ‘vi ste divljaci pa ćemo vam jednostavno uzeti zemlju i ubiti vas, jer vi niste ljudska bića; mi posjedujemo Zemlju pa ćemo mi reći i tko je čovjek a tko nije’. A to se događa u kulturi, u umjetnosti, sve se pokušava posjedovati i imati – kulturni imperijalizam, bolestan i bez logičnog razloga. Jer ne možete doći u Afriku i reći Pigmejima ‘to što radite, to nije glazba’. Ako to kažete, riječ je o rasizmu.
Ne možete reći da nečija kultura i glazba nisu vrijedne. Bog je napravio Pigmeje kao i vas… Riječ je o imperijalističkom stavu koji sve želi imati i kontrolirati; a mnogi kritičari ga imaju, kao i izdavačke kuće i glazbeni koledži, koji su tu ideju stavili na mjesto ideje da treba razumjeti odakle glazba dolazi.
Postoji sukob između intelektualnog i spiritualnog. Oni ne razumiju kako malo dijete na nekom otoku može jednostavno uzeti instrument i svirati glazbu. Pigmeji sviraju mikrotonalnu glazbu; pa sad na konzervatoriju New England postoji čitav odjel za mikrotonalnu glazbu. Pigmeji to zovu (jednostavno) glazbom, a mi je zovemo mikrotonalnom. Ne prihvaća se ideja da glazba dolazi od ljudi, nego se tvrdi – čovjek je izmislio glazbu. Čovjek nije izmislio glazbu. Glazba je postojala i prije nego što smo mi bili ovdje. Mi smo otkrili glazbu i imali smo dar da smo je u stanju otkriti. Stoga ni ne posjedujemo glazbu.
Koja je, onda, priroda glazbe?
Kad sam na radionici pitao polaznike što je to glazba, oni su mi svi rekli da je glazba organizacija zvuka. Ne. Ovo je definicija glazbe: glazba je sve ono što je lijepo. Dakle, drvo je glazba, nebo je glazba, cvijet je glazba, planine su glazba, tvoj mali brat je glazba, tvoja majka je glazba, ti si glazba… Jedan dio glazbe je zvuk, ali glazba je onaj element koji čini sve na Zemlji divnim.
Dakle, glazba u poeziji je ono što čini poeziju takvom kakva jest; glazba je u plesu ono što daje plesu takav specifični učinak. A ako definiramo glazbu kao sve što je lijepo, onda se dolazi i do toga da je jedan aspekt glazbe i taj da se glazba nekada – pazi, nekada – manifestira i kao zvuk.
Glazba je život, čitav život je glazba, ne samo sviranje instrumenta. Glazba je poput rijeke, rijeke koja teče svo ovo vrijeme – stoga, ono što radimo kada uzmemo instrument, mi ulazimo u taj tok i on prolazi kroz nas. Kada završimo, vraćamo se u naše uobičajene pozicije, ali glazba još uvijek teče. I sada dok pričamo, ona još uvijek teče – i ja i ti je možemo čuti. Čim sjedneš i misliš na nešto divno, to je glazba.
Što misliš, odakle bi te ideje lijepog inače dolazile? Ljudi misle da glazba nastaje i postoji u čovjeku i kroz čovjeka – ali kako bi onda bilo moguće da jedan čovjek ubija drugog čovjeka? Ako se mi svjesno odlučimo ubiti drugoga, gdje je, u tom slučaju, naš intelekt? Koja bi inteligentna osoba to odabrala? Iz toga proizlazi da mi ni nismo inteligentni, već glupi, dokle god se možemo tako međusobno ubijati. Odatle dolazi i čitav koncept – sukob intelektualnog i duhovnog. Tako, recimo, ljudi, ne razumiju Charlesa Gaylea i kako on može raditi ono što radi. Jer on (formalno) ne radi akademski. Ali najviša akademija svih akademija je istina.
Dakle, ono što čini glazbenika snažnijim umjetnikom jest sposobnost da se sponatno uklopi u tok glazbe?
Stvar je u tome da se glazbenik treba prepustiti i teče s tim tokom. Ako tečem s vodom i postajem voda, onda sam jedno s vodom. Ali ako mislim da sam ja glazbenik koji se nalazi na površini vode, koji pokušava kontrolirati vodu, onda neće biti pravih stvari. Ono što pokušavamo jest odgovoriti na zvuk, tako da možemo postati jedno sa zvukom – ne na način da pokušamo razumjeti akordičke promjene i slično, već samo pokušavamo ostvariti jedinstvo sa zvukom. Svaki glazbenik koji je dosegao određenu razinu reći će ti da glazba govori kroz njega i da oni samo žele koegzistirati sa sferom glazbe. To se neće dogoditi ako pokušaš kontrolirati glazbu.
Ima li tu onda, zapravo, magije?
Ako govorimo o magiji… Magija je nelogična. Dakle, najniža forma magije je logika. Najviše forme magije, su naprotiv, nelogične. Isus je nahranio sve svoje ljude sa sedam komada kruha, to je nelogično, to se ne može dogoditi. Ali, ako se to dogodilo, onda je riječ o magiji! Mislim da nije važno što mi ne možemo napraviti, već što možemo – važno je ono što ne kontroliramo, ali što, bez obzira na to, možemo osjetiti i učiniti i tako doseći viša stanja.
Evolucije i duha?
Da, upravo. Jer valja se sjetiti da smo mi, kao ljudska bića, unijeli nered u svijet i planet i ne možemo se prestati ubijati. Tako smo jako intelektualno upleteni, a ne možemo ostvariti mir na Zemlji.
Koji bi po tome bio ultimativni i krajnji cilj glazbenika? Još konkretnije: što vi, osobno, želite doseći kad s kontrabasom izađete na pozornicu?
Moraš znati da te sva glazba, čak i najkomercijalnija, dostiže i ti je osjećaš. Pa onda pojačaš radio i čuješ Michaela Jacksona ili nekog drugog koga voliš slušati, počinješ plesati i osjećati se bolje… U tom smislu glazba te liječi, vodi iz jednog stanja u drugog. Čak i niže, komercijalnije forme glazbe imaju taj učinak. Svaki oblik glazbe, kakav god da je, bolji je od bacanja bombe na nekoga. E sad, netko će reći, to je tako očito – ali želim reći da možeš biti najlošiji glazbenik na svijetu, ali tvoja glazba će imati vrijedan učinak na nekoga, negdje.
Ja osobno, pokušavam dosegnuti točku u kojoj mogu osjetiti da je glazba istinska. To je sve – samo se prepustiti glazbi, ali u isto vrijeme, zaboravljam. Čim glazba završi, gotovo je. Ne smiješ se vezati za bilo što, ni za ono što je bilo jučer. Sljedeći put počinješ ponovo i sve je posve novo. Ali postoji i jedna stvar koja se ne mijenja. Svaki put kad sviraš, zatvorenih očiju, stupaš u Svijet Tona (Tone World).
Svijet Tona je svijet bez ratova, umiranja od gladi – ondje su samo radost, sreća i prosvjetljenje. Kada sviraš, ulaziš u svijet u kojem postoje hodnici svjetla, i ako sviraš istinsku glazbu, vrata će se otvoriti. Uđeš li unutra, vrata se zatvaraju i u toj sobi u tajne života, o kojima stječeš informacije i znanje. Kada prestaneš svirati, vraćaš se nazad tim hodnicima, ali možeš ponijeti znanje koje si stekao sa sobom. I tada, vrativši se u stvarni svijet, možeš opet početi svirati i ulaziš u Svijet Tona. Znanja tog svijeta ne dobijaš kao što dobijaš znanje čitajući knjigu, ona ti dolaze kao svojevrsna božanska inspiracija. Stoga je svijet tona svojevrsna zona liječenja.
Znači, glazbenik sviranjem zapravo iscjeljuje ljude? Publika se liječi svaki put kad netko svira pred njom?
Postoji mogućnost. Ali ako ne odsviraš pravu stvar, vrata se ne otvaraju. To te, naravno, ne može ubiti, ali ne može te svaki put ni obasjati. Nisu svi ljudi mediji. Ali glazba je kao korov što raste iz betona. Ona želi rasti, konstatno te želi voljeti, obaviti te, reći ti ‘ti si u redu’. To glazba želi. A ti je možeš gaziti, baciti u koš za smeće, odrezati, ali ona će se opet javiti, i voljeti te.
Duh glazbe je vrlo teško ubiti. Biznis je taj koji je uvijek isti. Mislim da svatko stvara situaciju u kojoj će se naći, kao i da publika nikada nije bila protiv glazbe. I glazba dolazi do ljudi, ali to se događa veoma teško. Pogotovu što u Americi nemamo fondove za umjetnike, Amerika je kulturno nerazvijena…
Amerika je kulturno nerazvijena? U kom smislu?
Oh, svakako! Totalno nerazvijena. Totalno… Mi u Americi zapravo ni nemamo kulturu. Nema ni programa za podršku umjetnicima. Imamo predsjednika i prvu damu koja poziva pjesnike na prijeme u Bijelu kuću, ali onda tamo ne smiju izvoditi antiratne pjesme. Kad voziš kroz Ameriku, čuješ country i western glazbu, cijelo vrijeme. Što je u redu – ali to je ustvari pop-folk glazba. Za takvu vrstu glazbe čak postoji i avangarda – a to je bluegrass i hillbilly glazba s Appalachia. To je pravi osjećaj, to nije Elvis Presley.
Country i western glazba su… novac. Stvar je u tome da je financiranje glazbe takvo da klasična glazba dobija malo, nešto više od jazza, ali ne mnogo… Umjetničke škole i umjetnički programi i projekti financiraju se veoma malo kad se uzmu u obzir milijarde i milijarde dolara koje imamo. Italija je veličine Teksasa, manja od Teksasa zapravo, a ima toliko mnogo jazz festivala, stotine. A u Americi nemamo jazz-festivala na kojima bi svirali. Kulturno smo veoma nerazvijeni.
Dakle, prilike su u Americi jednako zahtjevne za progresivne glazbenike kao i prije 40-50 godina? Hamid Drake, recimo, svira 300 koncerata godišnje već nekoliko godina…
Pa, ja ni ne radim u Americi. Najmanje 10 mjeseci godišnje provodim u Europi. S onoliko koliko mogu zaraditi u Americi, umro bih od gladi. Ovdje sam četiri mjeseca godišnje, od kolovoza do studenog i opet se vraćam Europi u lipnju. Ne radim u Americi. Mnogi od nas ne sviraju u Americi. Amerika je toliko velika, ima 51 državu i tolike koledže, a ja ne mogu dobiti koncert na crnačkom koledžu u Americi.
Dakle, niti crni glazbenik ne može dobiti termin na crnačkom koledžu, jer oni koji odlučuju nisu zainteresirani za glazbu, ne prate je. Ljude u Americi zanima samo jedno: zarada.
Ovo mi jako nalikuje na izjave Milesa Davisa, koji je u pedesetima izjavljivao kako će se preseliti u Francusku jer ga tamo tretiraju kao istinskog umjetnika…
I gore je nego tada. Trebali bismo napredovati, a isto je – ili gore. Trebaš znati, da su Indijanci bili bez državljanstva do 1940. godine, a crnci dobili pravo glasa 1963. godine; do tog doba, mogao si linčovati čovjeka i provući se bez suđenja. Ovo se događalo prije samo 47 godina… Sva američka povijest je kaotična i trebali bismo uvidjeti da smo još smo mladi, zaostali i nismo naučili dovoljno.
Rasizam je srce Amerike, u njenoj samoj srži. Pa institut ropstva je temelj sveg američkog bogatstva. Robovi su dobijali 18 centi godišnje da si mogu kupiti nove cipele, gradili su Bijelu kuću, služili u oba Svjetska rata, Korejskom ratu… Trebat će mnogo vremena da se rasizam iskorijeni. A i danas, samo je naoko bolje – možeš dobiti posao i bijelci će te pozvati na večeru, ali nećeš sjediti tu, nego tamo, u kuhinji. Da ne govorim o zatvorskom sustavu, ili zdravstvu, obrazovanju gdje moraš slijediti programe koji postoje.
Da je Amerika ustrojena kako treba, svi bi dijelili bogatstvo – i crnci, Indijanci, Meksikanci, a ne bi svo bogatstvo bilo u rukama bijelaca. Zašto Meksikanci nemaju svo bogatstvo, ili Indijanci? Evo, pogledaj ovo (vadi kuvertu s novcima iz džepa i prebire po novčanicama dok nije naišao na dolare). Je l’ ovo Jefferson?
Aha.
E vidiš, on je imao robove. I ostali ‘Founding Fathers’ su na novčanicama… A ti isti osnivači nacije, George Washington, Jefferson imali su robove. Kako je moguće da osnivači demokracije imaju robove? Zašto Bik Koji Sjedi nije na novčanici, recimo? Amerika bi mogla biti divna, ali nije postala ono što je mogla postati. A i mi, glazbenici koji se bave improvizacijom, to osjećamo.
Prilično je paradoksalno da Amerika gaji maćehinski odnos prema glazbi koja se smatra jedinom izvornom američkom umjetnošću?
Čitava Amerika je takva. Kinez će za sebe reći da je on ‘kineski Amerikanac’, Meksikanac da je ‘meksički Amerikanac’… Anglosaksonski Amerikanci, oni su pravi Amerikanci, a drugi nisu. A zašto nismo svi jednostavno Amerikanci, kako bi trebalo biti? Ti nisi ‘meksički Amerikanac’ negose jedni ljudi smatraju Amerikancima, a drugima ne.
Nazivaju jazz jedinom američkom umjetničkom formom, a najmanje se poštuje. Čak su proglasili i rezoluciju: uvaženi kongresmen John Condus rekao je: “Jazz je nacionalno blago”! Jazz su, dakle, proglasili blagom, ali gdje je to blago? Nemam čak ni putovnicu na kojoj bi pisalo ‘ja sam jazz – glazbenik, nacionalno blago, pustite me da prođem’. Svi ti političari, s Georgem Bushem na čelu, svi oni jednostavno lažu.
Pa, svi političari više – manje lažu, zar ne?
Da, ali političari drugdje ne kažu ‘mi smo demokracija, i Amerika je u tome najbolja’. Još kažu i ‘mi smo kršćanska nacija’, a svugdje smo započinjali ratove. Što je onda s onim ‘Ne ubij!’? E, onda će odgovoriti ‘da, rečeno je ne ubij!, ali…’. Nema ‘ali’. U tom smislu, Amerika je zbilja loša. Iznimno smo hipokritični.
Vodili ste radionicu u Zagrebu u sklopu 8. N.O. Jazz festivala. Zašto vam je važno poučavati o glazbi? Je li to, za vas, jedan vid duhovne vježbe?
Vodio sam radionicu zato jer su me tražili da je radim (smijeh). Ako radim radionicu – a često ih vodim – onda nastojim poučiti ljude o stvarima koje neće naučiti nigdje drugdje. Učim ih unutarnju pjesmu glazbe. Zamisli to ovako: da želim svirati kao John Coltrane, pa onda učim sve njegove solaže, pa gledam kakve je on saksofone koristio, pa koje trske za saksofon… pa ih koristim i ja. Gledam na omotima kakve je odijela imao, pa ih kupim i ja, gledam koje je cipele nosio, pa ih nosim i ja. Pa vidim na snimkama koje je knjige imao na policama, pa ih i ja čitam. I nakon svega, netko će doći i reći ‘Williame, ti još uvijek ne znaš svirati, u čemu je problem’? Problem je u tome što ja nisam Coltrane.
Ti moraš biti taj koji jesi. Jer, koliko god velik Duke Ellington bio, on nikad neće biti velik kao ti! Jer ti si ti! Duke Ellington je bio upravo Duke Ellington, i to ljudi razumiju. Ali i mi drugi moramo biti mi! Pronaći svoj zvuk je kao i pronaći svoj nos. S njim si rođen. Kad se pitaš, gdje mi je nos – eto ga, tu je. Sve što je potrebno učiniti je – ne tražiti svoj vlastiti zvuk, i naći ćeš ga… Vlastiti zvuk nije ono za čim bi trebalo tragati, on je tu, uz tebe.
A kad te uče glazbi, onda ti kažu ‘da bi bio dobar glazbenik, moraš raditi ovo, ovo i ovo’. Ono što ja pokušavam reći je da postoji mnogo, mnogo načina da se postane dobar glazbenik. Koliko god ljudi ima na svijetu, toliko ima i načina da se postane dobar glazbenik.
Dakle, ono što dobar glazbenik čini jest dovođenje ljudi i sebe do svog istinskog bića?
Da, da se donese svjetlo, da se ljudi obasjaju iznutra, da kažu ‘slušao sam tvoju glazbu i želim pokušati učiniti nešto da izmijenim vlastiti život’. To je najveća svrha koja postoji. Ljudima na radionici rekao sam – ljudi u banci i na Wallstreetu ne mijenjaju živote ljudi. Ali ti, glazbenik, ti možeš liječiti ljude, možeš uspostaviti vezu s dušom drugog čovjeka. I to je najvažniji posao na svijetu.
I kakav je osjećaj raditi najvažniji posao na svijetu? Osjećate li nekakvu odgovornost?
Ne ulazim u to toliko duboko. Ako nešto dobro funkcionira, zahvalim se i pustim stvar na miru. Pokušavam tome prići skromno. Vrlo sam zahvalan što mogu doći ovdje i ondje i svirati glazbu i što sam napravio sve što jesam do sada, putovati, sretati ljude… Svake večeri, pokušavaš odsvirati nešto što je istina. Tako na to gledam. Svaki zvuk bi trebao liječiti, uzdizati duh… Pokušavaš misliti na svu malu djecu na svijetu koja su gladna, i kažeš sebi ‘ovaj ton je za njih; i ovaj; i ovaj’. Projekcije. Sviranje dobrih vibracija.
U tom smislu, imam jednu priču koju volim pričati, o redovniku koji se molio 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Čovjek je čitao o redovniku i pomislio: ‘Ovaj redovnik se moli 24 sata na dan, 7 dana tjedno, a vidi na što ovaj svijet liči!’ I otišao je visoko u planine da nađe redovnika. Pokucao mu je na vrata i upitao ga: “Ti se moliš 24 sata na dan, 7 dana tjedno?” Redovnik odgovori: “Da.” Čovjek mu odgovori: “Ali pogledaj! Svijet se raspada! Imamo ratove, AIDS, ljudi umiru od gladi… Kako se možeš samo moliti čitavo vrijeme?!” Redovnik mu je odgovorio: “Da, znam, svijet se raspada. A možeš zamisliti kakav bi tek bio da se ne molim.”
Što se mene tiče, dok god netko sluša glazbu, bio to jedan čovjek ili milijuni, glazba drži svijet u ravnoteži. Da nema glazbe, dobrih misli i ideja, svijet bi se jednostavno… (oponaša hujanje vjetra).
foto: Tomislav Capan
