U četvrtak 9. svibnja navršava se pet godina od smrti Dražena Vrdoljaka. Koncertom u zagrebačkom klubu Sax! Mladen Juričić s Ljetnim kinom, gostima i prijateljima – i publikom dakako – sjetit će se čovjeka koji je presudno utjecao na razvoj domaće rock kritike i na odnos domaće javnosti prema rock glazbi.
Teško da bismo se na ovu tužnu obljetnicu bolje mogli sjetiti “Draženova pisma” od ponovnog pregleda njegovih tekstova, što će se moći napraviti na web stranicama Instituta hrvatske glazbe. A bili su to vraški dobri tekstovi, briljantno napisani osvrti koji su redefinirali pojam rock kritike kod nas u trenutku kad je domaća rock glazba tek nastajala u svojoj pravoj formi i sadržaju.
Mogli bi za potrebe ove rečenice skratiti dugu i značajnu priču (koja se inače ne smije kratiti), pa zaključiti da su Dražen Vrdoljak i Darko Glavan rodonačelnici domaće rock kritike. Nesretnim spletom okolnosti, godinu dana iza Dražena, 12. srpnja 2009. poginuo je i Darko, čime smo izgubili najbolji kritičarski dvojac koji je itko od nas ikad imao. 
Najoštrije medijske borbe
Bez njih dvojice situacija s domaćom glazbenom kritikom ne bi bila ni slična, a kamoli ista. U ovo vrijeme kad svi pišu o svemu, najčešće bezazleno, nije pretjerano ponoviti ono što znamo odavno; Vrdoljak i Glavan izmislili su taj zanat na ovim prostorima. Dakako, pisalo se i prije o rock glazbi, ali ne na njihovoj razini pismenosti, ne s njihovom oštrinom zaključivanja i ne s takvom voljom i znanjem da se rock kultura učini dostojanstvenom, jednakovrijednom drugim, ‘elitnim’ glazbenim žanrovima. Tog nam i danas fali.
Despotov Pop express
Glavan je prvi tekst objavio daleke 1969. u Pop expressu, a tu dolazimo do još jednog bitnog čimbenika, Veljka Despota. Upravo je Despot ove godine dobitnik Porinove nagrade za životno djelo, za poseban doprinos diskografskoj industriji u Hrvatskoj. Zapravo Jugoslaviji, jer Despot je kao mladi novinar radio u šezdesetima, a kao urednik licencnih izdanja Jugotona u sedamdesetima, ali i ta priča ima predigru.
Despot je bio utemeljitelj Pop expressa, prve domaće glazbene novine, gdje je Glavan objavio prvi tekst. Despot se kasnije kao urednik licencnih izdanja Jugotona bavio inozemnom scenom, mada je baš on odveo 1975. Bijelo dugme u London na prvo vanjsko snimanje nekog domaćeg albuma, “Šta bi dao da si na mom mjestu”.
Mnogi bi svašta dali da su bili na njegovom mjestu, jer zgodan je podatak da je Despot Dugme ostavio u hotelu a sam otišao na koncert Brucea Springsteena u Hammersmith Odeonu, prvi Springsteenov nastup u Engleskoj. Koliko znate ljudi koji su to vidjeli? Ima ona rubrika u magazinu Uncut gdje se svjedoci sjećaju ključnih trenutaka rock povijesti. Despot ih je vidio mnogo kojima mnogi nisu niti primirisali.
Roger Waters i muha
Krajem šezdesetih osnovao je fan club The Beatlesa za Jugoslaviju i istočnu Europu, 1967. bio je redovit gost na snimanju albuma The Beatlesa “Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, bio je u tonskom studiju kada su Stonesi snimali “Let It Bleed”… Znate li još nekoga sličnog? Ako ste slušali album Pink Flyoda “Ummagumma”, onu muhu koja leti po tonskom studiju Roger Waters ‘ubio’ je upravo primjerkom Pop expressa koji je uzeo Veljku u studiju. Nije bilo drugih novina a trebalo mu je kao zvučni efekt. Despot je ponio nekoliko primjeraka u London a Waters mu je upropastio baš zadnji, ali s dobrim razlogom. Srećom, ostalo je zabilježeno ni manje ni više nego na albumu Floyda.
U takvoj klimi procvata rock kulture kod nas, Vrdoljak i Glavan udarili su temelje suvremene rock kritike. Samostalno su uveli prava pravila i izdigli rock kritiku iz predjela naivnog PR-a u smislenu profesiju koja je poštovala kriterije iz svijeta. Dobili smo domaće Charlesa Shaarea Murraya i Roya Carra čiji su tekstovi bili jednako vrijedni, zanimljivi, pismeni i ‘opasni’ kao i oni u britanskom New Musical Expressu ili Melody Makeru. A sve to u trenutku kad se o domaćoj rock glazbi baljezgalo i pisalo svašta, kao i danas.
Protusloviti sustavu
S dolaskom autentičnih domaćih autora, od Mlinarca i Arsena, preko Buldožera i Dugmeta, pa do novog vala, Glavan i Vrdoljak dobili su pravi poligon za svoje kritičarske opservacije; imali smo vraški dobru rock glazbu i vraški dobru rock kritiku. Pratili su rock, jazz i zabavnu glazbu kritičkim diskursom koji je protuslovio tadašnjem samoproklamiranom sustavu vrijednosti na učmaloj domaćoj glazbenoj sceni.
Osnovni postulat bio je da se koriste jednaki kriteriji u procjenjivanju domaće i svjetske produkcije, bez popusta. Vrdoljak je usporedno radio i na radiju i televiziji, preveo je na hrvatski “Ilustriranu rock enciklopediju” britanskog New Musical Expressa (1978.) i “Ilustriranu jazz enciklopediju” (1980.). Bio je producent prvog albuma Buldožera “Pljuni istini u oči” 1975., a 1981. s Glavanom je objavio prvu ‘pravu’ domaću rock knjigu, “Ništa mudro” o Bijelom dugmetu.
Radio je u organizaciji koncerata i skupa s Despotom bio utemeljitelj Porina, ali je mojoj generaciji novinara ipak najvažniji kao – zajedno s Darkom – čovjek koji je godinama ispisivao neke od najpronicljivijih tekstova o rock glazbi, vodio oštre polemike, donosio zanimljive reportaže iz svijeta i otvarao prostor za novi način pisanja i rada.
Novo novo novo vrijeme
I nove generacije kritičara; Zlatko Gall kao mlađi od njih krajem sedamdesetih ravnopravno se uključio u utakmicu koju žestoko igra i danas. Gallova marljivost i znanje nemaju premca; od politike, glazbe, povijesti umjetnosti ili gastronomije, Gall je maksimalno proširio radni prostor i odavno zaslužio nagradu za životno djelo pored svih onih koje je odavno ubrao.
Dolazak beogradskog Džuboksa s Brankom Vukojevićem, Draganom Kremerom, Petrom Janjatovićem, Pecom Popovićem, Perom Lukovićem i mnogim drugima, pa zagrebačkog Poleta, predstavio je novu generaciju ljudi koji su ušli u posao čije su temelje udarili Vrdoljak i Glavan. Ta nova generacija Poletovih novinara (Mladen Vukmir, Tomislav Wruss, Dejan Kršić, Sven Semenčić, Željko Marković itd.) dala je šansu i nama i mi mlađi smo se ‘primali’ ko bršljan u razgranatom dvorištu. Kao i u svakom poslu sa strašću, početna fascinacija je najbitnija.
Polet je kriv za sve
Sjećam se kad sam kao klinac banuo 1983. u Polet sa željom da postanem baš rock kritičar, Vukmir mi je dao knjigu “The Meanning of Style” Dicka Hebdigea i rekao “Pročitaj pa se onda vrati da vidimo“. Pitanje je što ti danas daju za čitanje kad dođeš u neku redakciju? No, tada smo učili od pametnijih, i danas nadam se. Kad sam objavio prve tekstove nije mi bilo ravnog u školi, ulici i kvartu. Pa ja sam pisao o Pankrtima i Blondie, može li čovjek uopće raditi nešto bolje u životu? Ma ne može.
Jednom kasnije moja stara razgovarala je s Darkom na telefonu i rekla mu “Gospon Glavan, vi znadete da Hrvoje izrezuje vaše tekstove iz novina i skuplja ih?“. Ajme blama mama, taj čas mi je uništila reputaciju pred čovjekom zbog kojega sam se počeo baviti ovim poslom. Šala naravno, Darko je to itekako znao. Taj tečaj koji smo dobili čitanjem tekstova svih njih bio je najdragocjeniji, jer tko ne čita ni ne piše.
Neprocjenjiv tečaj
Natjecati se s najboljima uvijek je dobra fora, pa i danas. Ono što smo tada naučili od njih bio je neprocjenjiv tečaj koji ti nitko ne može platiti. Radije se posvađati i s crnim vragom pa reći što misliš nego ko papak ‘trpjeti’ zatečeno stanje bilo gdje, a pogotovo u svetoj rock glazbi. I usput jebo narodnjake.
Uvevši stroža pravila i više kriterije Vrdoljak i Glavan nepovratno su podigli prag pismenosti o domaćoj i inozemnoj glazbi, uozbiljili odabrane teme i proširili ih osvrtima na suvremene fenomene koji su se tada prvi put pojavljivali u društvu. Mnogi koji se danas bave ovim poslom u njemu su baš zbog inspiracije koju su dobili od njih.
Dražen je bio bolji od svih
U druženju s njima mogli ste brzopotezno naučiti mnoge tajne i dobiti pametne savjete. Sam Darko jednom mi je prilikom rekao odličnu definiciju Vrdoljakovih sposobnosti: “Kad je pisao najbolje, Dražen je bio bolji od svih“.
Upravo u vrijeme njegove smrti pojavila se Draženova knjiga “Moje brazde” sa sakupljenim tekstovima i komentarima s vinilnih ploča i CD-a. Vrdoljakove i Glavanove brazde u domaćoj rock kritici, hrvatskom novinarstvu, ali i širem društvenom prostoru duboke su i ozbiljno temeljite.
Nije floskula; da nije bilo njih ne bi bilo niti mnogo čega drugoga. Stoga, parafrazirajmo Darkovog velikog prijatelja Zorana Predina, “Kaj bi mi brez vas“?
