Vlatka Pokos progledala, samo da ne vidimo isto

Kako se kod nas postaje zvijezda? Prvi odgovor koji vam padne na pamet mogao bi biti ‘lako’. Ali to ne govori baš ništa o selebriti sistemu kod nas koji je isto tako najčešće – ništa.

To hektično pitanje devalviralo je u infantilnom i zamornom domaćem sustavu gdje zaista svaka šuša može postati zvijezda. Ali ne potkrovlja i suterena, to je kažnjivo, nego duplerica i rubrika poetskih naziva poput ‘život’ ili ‘scena’. I onda mogu nabijati na nos svima svoj zvjezdani status, prije toga samo obitelji i prijateljima, a onda i publici.Preko veze bez veze
I bez obzira što je to najčešće preko veze, na kraju ispadne bez veze. Šteta tolikog truda uzalud, jer može se biti zvijezdom a da to kvragu i ima nekog smisla i šarma. No, kod nas pod zvijezdama prolaze svakakva govna potamnjelog sjaja. Pitanje je li prije bila kokoš ili jaje u ovakvoj je situaciji još teže za odgovoriti. Kod nas su i medijska koka i njena jaja, češće mućak, dio nekog čudnog perpetuum mobilea koji egzistira na čuđenje tihe okoline (da li i većine?).Pa kakvi su nam onda scena i život s ovakvim zvijezdama oko nas? Mada to mnogima ne donosi neke financijske koristi kao vani, svi žele biti zvijezde. Nema velike dobiti jer smo tu gdje jesmo, kod nas su najmanje bitni točni i egzaktni podaci koliko tko vrijedi, prodaje ili zarađuje (mislim pošteno, ovo crno na crno iz stranačkih fondova poput Thopmsona i kolega je druga priča).

Teror jednog mandata
Time i ona priče s televizijskih zabava Hrvatska traži zvijezdu i sličnih, postaju besmislena i šarena zabava za ljude pune ozbiljnijih problema. Želite li i vi postati estradna zvijezda? I pridružiti se onima za koje je Zlatko Gall davno skovao prikladan termin ‘niža estradne bića’? Pretpostavljam da ne, jer to je devalviralo otprilike kao i posao političara. Doista, čini se da nema dva slična posla kod nas kojima se baš svi mogu baviti i terorizirati javnost. Ono što se vani zove one hit wonder, kod nas je ‘zvijezda jednog mandata’.

Vratimo se malo u ozbiljniju muzej pop kulture pa da vidimo kako je to nekada bilo. U ovom trenutku novog albuma dok Bob Dylan i um caruju a domaća estradna snaga klade valja, odnos među zvijezdama i ‘zvijezdama’ ne čini se tako besmislenom pričom.

Ima Dylan na novom albumu pjesmu “Roll On John” posvećenu Lennonu. E sad, danas se svi skamene od strahopoštovanja kad to čuju i zaborave na ludilo koje je vladalo među njima. Evo kako su se družili mladi, zgodni, tamelntirani i stonirani John & Bob u londonskom taksiju 1966. Urnebesna i neodoljiva zajebancija prijatelja, a tek onda jednako važnih konkurenata. Zar su to Saint John i His Bobness? Normalni ljudi? E da je danas tako među ‘zvijezdama’? A tek domaćim? Ajme meni nije mi dobro.

Zvijezda je rođena, bolje da je pobačaj
Sekvenca je iz izvrsnog neobjavljenog dokumentarca “Eat The Document” D.A. Pennebakera iz 1966. Godinu ranije snimio je ključni “Don’t Look Back” o Dylanu, 1973. Bowiejev zadnji Ziggy koncert u londonskom Hammersmithu, pa 1989. film o Depeche Mode “101”. Svi su htjeli raditi s Pennebakerom. Pitanje je što bi mogao snimiti kod nas?

Zamislimo hipotetsku situaciju da u istom taksiju sjede Severina i Nina Badrić? Pa tu bi zasigurno bilo čupanja kose? Namjerno ne spominjem Jelenu Rozgu, mada njenog mentora Tončija Huljića kronično ne podnosim. A ne spominjem ju iz samo jednog razloga, ali dovoljnog; bez obzira što mislili o njenoj glazbi radi se o pristojnoj djevojci o čijem privatnom životu ništa ne znate, za razliku od ove dvije, od kojih je jedna svoje porodiljske priče instalirala preko medija kao veću vijest u Dnevniku nego onu o Zakonu o umjetnoj oplodnji.

Zakon o umjetno potpomognutim zvijezdama
Rozga možda pjeva budalaštine koje pjeva, ali po svemu ostalome daleko je manje iritantna od onih ostalih, mršavih plavuša slabe i bezvoljne kose ili brojnih estradnih zvijezda začuđenog pogleda, napumpanih usnica, s viškom grudiju i manjkom rebara u struku. Možda ne bi bilo loše kod nas donijeti Zakon o umjetnim zvijezdama? Ne samo umjetne fizičke konstitucije nego i medijskog inženjeringa koji potpomaže njihovo začeće.

Gledam stare plakate po tramvajskim stanicama; mora da je domaćoj estradi teško; sve brend do brenda, Lani Jurčević za vrat puše Maja Šuput, Joleta stiže netko slično prestrašan, dobivam emailove od Burnać Managementa, a svi skupa su kao neki Fellinijev freak-show koji se kod nas shvaća ozbiljno.

Barem za pola njih ne znate niti kako izgledaju dok vas drugi ne upozore. Poput crnih rupa. Slično kao i s domaćim sapunicama i novim zvijezdama koje vam netko predstavi na nekoj promociji, a vi se čudite da ste među njima. Kao što naši nogometaši baš ne vole trčati, tako su nam i estradne zvijezde u paralelnom domaćem svemiru posložene po principu tabula ras(n)a.

Progledala Vlatka u bundi
Gledam na jednom portalu reklamu za optičku trgovinu u kojoj Vlatka Pokos tvrdi “Napokon vidim”. Ali što? Možda neku bundu? Upravo Vlatka Pokos epitomizira funkcioniranje novodobnog hrvatskog ‘star sistema’, stvaranja ljudi bez zanimanja, raznoraznih selebritija koji postaju pjevači, jednokratni voditelji festivala, tv emisija ili znalci za sve i svašta.

Važno je samo dugo izdržati i na kraju ti se možda posreći, postaneš cijenjena moralna vertikala kojoj tepaju ‘ona se kultivirala’, ‘inteligentna žena’, ‘sposobna’, ‘zna posao’. Odlična nedavna emisija HTV-a Drugi format o intelektualnoj prostituciji i omalovažavanju znanja kod nas, jedan je dio priče. Ovo je drugi, onaj o omalovažavanju obične zdrave pameti.

Zato, ako je Vlatka progledala možda je ipak bolje da mi ostali žmirimo, da ne vidimo isto. Bolje glava u pijesku nego septička jama na grani…