Došavši na studij u Zagreb, počeo sam slušati dosta muzike koju do tada baš i nisam nešto pretjerano slušao. Tako sam među hrpom nove muzike nabavio i kompilaciju pjesama koju je izdao Zvuk Močvare. Od sviju pjesama najviše mi se dopala pjesma “S.O.S” Radikal Dub Kolektiva. Nabavio sam cijeli prvi album i oduševio se njime.
Nedavno je izašao i njihov drugi album, “Bass Matters“, koji je također dobio izvrsne kritike i lansirao ih uz bok najboljim svjetskim dub bendovima. O bendu, albumu, nastupima i ostalim zanimljivostima saznao sam više od njihovog bubnjara Vedrana Menige.
Radikal Dub Kolektiv nastao je 2002. godine, no sve to skupa nastalo je znatno ranije kao spoj nekih vaših bivših bendova. Pojasni nam malo to spajanje?
Radikal Dub Kolektiv nastao je u svibnju 2002. godine, neposredno nakon raspada benda po imenu Abrakha-Dub-R, prvog benda koji je radio nekakav autorski dub/reggae na ovim prostorima. U njemu je svirao Vrki, koji je bio vokal u tom bendu, a danas je basist u Radikal Dub Kolektivu, i ja koji sam svirao udaraljke u Abrakha-Dub-R-u, a danas sviram bubnjeve u Radikal Dub Kolektivu. Ostali članovi Abrakha-Dub-R-a su nas dvoje htjeli izbaciti iz benda na način da su nam rekli da se bend raspada.
Izašli smo iz benda i već u roku sedam dana formirali novi bend, sadašnji Radikal Dub Kolektiv. Pridružili su nam se Jadranko na gitari i pokojni Domagoj Šeks, dvojac koji je nekada davno s Vrkijem svirao u punk bendu Radikalna promjena, te Van na klavijaturama, koja je do danas ostala s nama u bendu.
Prije nepuna tri mjeseca ste u Aquariusu promovirali svoj novi album “Bass Matters”. Koliko ste zadovoljni samim albumom i njegovim kritikama kod publike?
Naravno da smo zadovoljni s albumom jer je on u biti spoj nekakvog realnog stanja na sceni, i naših želja od prije šest-sedam godina kad smo počeli slušati i proučavati dub. Uvijek je pojam za to bila UK dub scena devedesetih koju su razvili ljudi iz skupine Zion Train. Oni ujedno i vode izdavačku kuću Universal Egg za koju je izdan naš novi album. S te strane smo zadovoljni jer je ostvarena jedna od naših životnih želja, a s druge strane je realno stanje da na sceni ima jako malo bendova koji uživo sviraju dub putem klasičnog rock backlinea.
Ljudi koji se bave tom scenom su prepoznali kvalitetu onoga što mi radimo, i to na globalnoj razini, a kao rezultat toga je izašao album “Bass Matters”. Zadovoljni smo njegovim izgledom i zvukom, a jedino s čime nismo zadovoljni (a s time ljudi nisu upoznati) jest činjenica da je taj materijal snimljen prije više od dvije godine. To znači da smo mi sad u trenutku izlaska ovog novog albuma otišli još naprijed u jednu fazu dalje pa nas to malo koči.
Dosta nastupate po Europi. Planirate li uskoro raditi europsku promociju albuma?
Promocija po Europi je krenula značajnije nego kod nas, opet ponajviše zbog činjenice da nas naša scena ne podržava baš previše. Nemamo mnogo klupskih prostora i sličnih infrastruktura gdje bi mogli na najbolji mogući način promovirati ono što radimo, tako da oko 70% naših koncerata održavamo vani. Čim nam je izašao novi album bili smo nekih dvadesetak dana na turneji po Europi, u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj. Sad smo trenutno za listopad odgodili jednu kraću turneju po Francuskoj i Engleskoj, no mi cijelo ovo vrijeme promoviramo novi album, gotovo svaki vikend negdje sviramo.
Uz RDK koji funkcionira kao bend, pojedini članovi benda sudjeluju i u Radikal Dub Soundsystemu. Kako su ljudi poprilično neupućeni u sve to, pojasni nam razliku između ta dva sastava?
To su dva različita imena i dvije različite stvari. Bend radi svoje praktički kao svaki rock bend, znači gitarist, bas gitarist, bubnjar, klavijature i ton majstor na efektima. Soundsystem radi istu stvar, znači radi autorski materijal i kompozicije ali ih radi na digitalni način. Umjesto gitara, bubnjeva i ostalih instrumenata koriste se kompjuteri, ritam mašine, tematrice preko kojih se onda vrši live dub miks, fizičke malverzacije efektima koje se rade uživo na snimljenu matricu. Recimo da bi to bilo neko najjednostavnije objašnjenje. Radikal Dub Soundsystem čine tri osobe iz Radikal Dub Kolektiva gdje nas je pet.
Niste nastupali na ovogodišnjem Seasplash festivalu u Puli. Planirate li ove godine planirate nastup?
Nismo nastupali zadnje dvije godine, znači na trećem i četvrtom festivalu, i to iz razloga što bend u to vrijeme nije izašao s nikakvim novim materijalom. Pošto ove godine imamo dva nova izdanja pojavit ćemo se na petom Seasplashu, a ujedno tako će se i pojaviti svako domaće ime koje izađe s nekim ozbiljnijim izdanjem.
Na Seasplashu sam stekao dojam da su domaći bendovi bili bolji od stranih. Kakav je tvoj komentar na to, budući da si ti ujedno i organizator tog festivala?
Sigurno aludiraš na prošlu, četvrtu godinu i meni je jako drago da primjećuješ da je zaživjela ideja koja je bila vezana za četvrti Seasplash, a to je bila ideja da se nakon tri godine pokaže što je napravila domaća scena okupljena oko reggae stilova. Ta ista scena se počela konkretizirati negdje za vrijeme prvog festivala, tako da mi je drago što si primijetio da je njihova kvaliteta bila ako ne bolja i veća, onda barem jednaka kao i kod stranih izvođača.
Koliko je nužno da reggae i dub bendovi izvode pjesme u kojima se njihovi vokali koriste tvrdokornim jamajčanskim naglaskom? Očit primjer kod nas su Brain Holidaysi koji su poprilično neslavno završili s tom furkom, dok bendovi poput Antenata, ST!llnessa, Zostera i ostalih bendova s nešto blažim naglaskom, jako dobro guraju.
To je stvar ukusa. Budimo realni i recimo da većina mladih bendova koji uđu u reggae scenu kao prvi motiv ima obraditi poneku pjesmu od Boba Marleya. Recimo mi uopće nemamo takve motive i onda bi se i po tome moglo reći da RDK nije reggae bend, a to mi često kažemo kada počnu neke diskusije, npr. opaske ‘Kako vi svirate reggae a nemate vokale?’, onda mi kažemo kako mi uopće ne sviramo reggae nego dub, a također ne dijelimo 100% identičnu filozofiju kao što to mnogi dub izvođači s reggae naslijeđem dijele.
Znači nismo religiozni, nismo rođeni na Jamajci i nemamo istu povijest. Ako mene osobno pitaš ja uopće ne podnosim slušanje bendova koji forsiraju taj ‘Piggeon English’, no opet s druge strane takvo razmišljanje ne dijele svi članovi RDK-a. To opet može biti jedna vrsta dvosjeklog mača jer recimo to što se može dogoditi jednom bendu koji ne baš tako kvalitetno svira šablone Boba Marleya.
Opet, za bendove koje dobro izvode te šablone za njih je puno veći prostor za napredak u Europi nego za bendove čiju kvalitetu si više istaknuo, Antenat, ST!llness, Dubioza… Zbog graničnih barijera možda njihovom stilu više odgovara tekst na domaćem jeziku, ali će oni onda puno teže svirati u zemljama Zapadne Europe. Usprkos svemu mislim da će kvalitetan bend uvijek pronaći svoj dio publike.
Jesi li bio na koncertu Jokea? Oni su primjer da za bend nije uvjet da mora pjevati na engleskom jeziku a da opet može naći put do publike.
Ne, nisam bio na Jokeu, ali mora se uzeti u obzir da je francuski ipak jedan od vodećih svjetskih jezika.
Ali kod nas se ipak može gotovo u promilima izmjeriti broj onih koji ga znaju govoriti a Joke je svejedno jako dobro prošao kod publike.
Svejedno se to ne može uspoređivati s hrvatskim jezikom. Koliko god ga mi Hrvati slabo poznavali većina ljudi u Zapadnoj Europi ga uglavnom dobro poznaje. Zaključak je da bi bilo koji domaći bend koji nije stilski profiliran, puno teže prošao u Zapadnoj Europi nego neki francuski bend kod nas.
Ljudi uz reggae i dub muziku uglavnom vežu i pojam vegetarijanstva. Jeste li vi u bendu također vegetarijanci i misliš da su današnji vegetarijanci ipak malo preagresivni u izražavanju svojih stavova?
Ja sam vegetarijanac od svoje sedamnaeste godine i to kod mene uopće nije vezano za reggae. Mi nemamo ulogu da nekome solimo pamet da li da jede meso ili ne. To smo možda neki od nas radili u svojim adolescentskim punk bendovima, neki od nas i dalje to smatraju tako ali opet ne smatraju da su te poruke sad toliko bitne da s njima istupaju na stageu.
Kod nas troje članova u bendu koji smo vegetarijanci je to postao način života. Ja osobno više ne osjećam nikakvu potrebu za mesom, za razliku od prve dvije godine kada sam prestao s mesom, međutim tada su mi ideali i idealistički stavovi bili toliko jaki i intenzivni da sam se uspio protiv toga boriti. To je stvar navike i osobni stav svakog pojedinca. Na njemu je da uzme sve informacije i da sam izabere što želi raditi.
Tu je također i pojam rastafarijanstva. Kod današnjih alternativaca se sve to svelo na razinu, moglo bi se reći, jedne vrlo skupe mode. Nije li to u suprotnosti s tumačenjem samog Boba Marleya kojeg štuje većina tih, nazovimo ih ‘wannabe rastafarijanaca’?
Pa definitvno da jest. Postoji taj jedan pojam koji se nazvao ‘rasta business‘, kojeg je na kraju krajeva i započeo sam Bob Marley. Ja sad i nisam nešto pretjerano u to upućen, no u vrijeme kad je Marley potpisao za major label on nije bio jedini koji je dolazio u obzir. Znači svjetska mainstream glazbena industrija je neko vrijeme proučavala koje od imena s Jamajke da uzmu i komercijalno ga eksploatiraju u svrhu stvaranja jednog novog glazbenog pravca koji bi se naplatio putem glazbene industrije.
Tu je Bob Marley došao na metu, bio je prvi i zato je danas toliko popularan. RDK nije rastafarijanski bend i mi ne dijelimo njihovu ideologiju niti religiju. Koliko god ima jako dobrih poruka u rastafarijanizmu, u smislu povratak u prirodu, štovanje svih vjera, rasa i svake druge različitosti kod ljudi, po meni oni imaju i dosta negativnih stvari u smislu jedne slijepe religije. Za njih je Hajle Selasije jedno božanstvo koje uopće ne dolazi pod znak pitanja, recimo nešto kao što je za nas katolike Isus Krist.
Za mene je to totalna glupost i apsurd i to su neke stvari koje ne dijelimo. Racimo da je nas u bendu od duba i reggaea zainteresirao jedan jaki mali dio svega toga, jedna mala stilska odrednica toga svega a to je UK dub koji je dosta žešći, koji je up beat i koji je na momente često psihodeličan i nakrcan efektima i ritmom. Što se tiče ideologije, mogu reći da smo mi u vrijeme nastanka benda bili već dosta formirane ličnosti što se tiče naših stavova prema svijetu, tako da to nismo morali dodatno otkrivati kroz bend nego recimo da smo kroz bend otkrivali više zvuka, različite ritmove, pristup produkciji, sviranju, ponašanju na stageu…
Što misliš o legaliziranju marihuane kod nas?
Ja mislim da je to zakon koji je katastrofalan, ali to opet nije jedini zakon koji je katastrofalan. Ipak, ovaj je posebno morbidan, nelogičan i apsurdan. To je dosta široka tema i teško je to sve objasniti u jednom itervjuu koji se tiče nekog benda. Ja stvarno ne znam nikoga koga je trava direktno odvela u grob a znam ih preko stotinu koje su tamo odveli cigarete i alkohol.
Mislim da je to sve stvar biznisa, i mislim da bi naša vlast imala višestruku korist kada bi se marihuana lagalizirala. Još jednom ću ponoviti da zakon nije dobar i da bi je svakako trebalo legalizirati.
Uz sviranje u bendu već smo spomenuli da si i organizator Reggae Seasplash festivala u Puli, a također si i organizator punk/reggae fieste u zagrebačkoj Močvari. Osjećaš li se usamljeno u pokušaju stvaranja hrvatske dub i reggae scene?
To meni osobno nije bio interes, i mislim da se određivanjem bilo čega kao jednu stilsku odrednicu radi jedna velika pogreška u startu. Seasplash je nastao kao reggae festival no pokazalo se da on danas više nije isključivo reggae festival. Što se tiče punk/reggae fieste, za nju kao i za Seasplash bi se nekako moglo reći da su to moje bebe.
Osjećam se usamljeno, ali mi nije krivo zbog toga. Čak mi je mnogo lakše jer sam kroz zadnjih petnaest godina znao prepoznati tko ‘priča’ a tko ‘radi’. Jednostavno, ako neke stvari moram odraditi radije ću to sam odraditi nego da radim u nekom kolektivu u kojem stvari nisu jasne i u kojem postoji određena doza licemjerja, tj. da se govori jedno a radi drugo, ili što je najgore da se uopće ne radi a ja očekujem da imam partnera koji ne obavlja svoj dio posla pa na kraju sve opet pukne po meni.
Najbolje je sam raditi a kvalitetni suradnici se uvijek pojave kroz neko vrijeme, isto kao što npr. neki bend dobije dobre reakcije ako dobro i kvalitetno radi.
