Ususret velikoj gužvi u festivalskom šesnaestercu, imamo potrebu, pored jakih centarfora i stasitih braniča, posvetiti pokoji red i onima iz sjene, koji možda ne zabijaju golove u finalima Mundijala. Takvi uveseljavaju lokalnu zajednicu uz ponešto vanjskih znatiželjnika svojom toplinom, intimom i individualnim pristupom, a jedni od tih zovu se Indirekt, dolaze iz Umaga i već nekoliko godina zaredom tabaju put mladim izvođačima prije velikih transfera na najveće pozornice regije.

Pred još jedno izdanje festivala, koje će od 7. -10. lipnja ugostiti imena poput Svemirka, Tus Nua, SUN U i Neon Lies, porazgovarali smo s Vedranom Kaligarićem, jednim od organizatora manifestacije, sve kako bi Indirekt izašao iz sjene gužvovitog šesnaesterca. Malo o filozofiji, Umagu, atmosferi i volonterstvu, puno o ljubavi, volji i upornosti.

Kako je biti “najbolji mali festival” u Hrvatskoj? Kako bi u par rečenica nagovorio nekoga da sjedne u auto i ode u Umag?

Hahaha, dobro se nosimo s titulom, iako ju dijelimo s još par festivala koliko čujem, no svakako je ugodno čuti da ga tako doživljavaju. Svatko za svoj festival voli reći da je najbolji, ali očito smo nekako isplivali u moru festivala koji su poharali Hrvatsku. Možda taj kombo friške, neotkrivene glazbe, likovne umjetnosti i književnosti intrigira ljude, iako sumnjam znajući da svega 17% Hrvata ima doticaja s kulturom, na što nas je davno Krleža upozoravao, a tek nebitnih 2% voli istraživati. Kad vidimo da se radi o stvarno mizernim brojkama i ljude kultura u globalu ne zanima, ovaj proces animiranja publike je poprilično težak.

Muziku podržava

Evo mi nudimo smještaj, hranu, put, DJ-a i rakiju u busu, upad na festival i sve to za 330 kn, oni brži dobiju i set noževa. Inače, jako je teško nekome turnut Indirekt u ljetni schedule pored silnih festivala koji se razbacuju imenima, ali mi volimo old school mazohizam, srce, ruke, lopata. Opet, čini me sretnim činjenica da smo dvadesetak bendova pogurali da dođu do pozornica INmusica, Exita, Szigeta, regionalnih showcase festivala, pa čak i Glastonbury-a. Možda je sad mrvicu lakše kad retrospektivno gledamo na festival, pa se možemo pohvaliti da su prve korake, odnosno prve koncerte odradili kod nas bendovi poput Jonathan, Lovely Quinces, Pridjevi, Stray Dogg, Ti, Side Project, NLV, Sara Renar i ostali koji danas bez problema pune Tvornicu. Možda da se promoviramo s “Dođi i budi ispred vremena”.

Sada, nakon par godina iskustva iza sebe, što je najvrjednije što ste vi kao organizatori dobili od samog festivala? Jeste zadovoljni postignutim i vidite li Indirekt nekad u budućnosti van okvira “malog”?

Koliko god to zvučalo patetično, još uvijek su najvrijednije emocije koje ostaju. Taj mali stvaralački nukleus koji boravi 3 dana u šumi, na par koraka od mora s pogledom na najstariji svjetionik na Jadranu, gdje su umjetnici i posjetitelji jedna zajednica, iznjedrio je more suradnji, brdo turneja, topla prijateljstva i šumu emocija. S te strane smatram da je takav koncept malog festivala idealan za ono što radimo. Kako je Dunja (Lovely Quinces) jednom dobro poentirala, “ako ti netko zapne za oko, nećeš ga izgubiti kao na INusicu :)”. Neovisno o tome, razmišljamo sljedećim koracima, a to je dovođenje jednog zvučnijeg imena po danu. Ne toliko radi komercijalizacije festivala (ostajemo idealisti), već da privučemo malo veći broj ljudi koji će čuti ove skrivene bisere koji teže stižu do publike.

Što se tiče ostavštine, osim već spomenute satisfakcije da smo bili odskočna daska prema većim pozornicama, sigurno najviše pažnje privlače murali u starogradskoj jezgri, koji intrigiraju sugrađane i turiste koji nemaju dodirnu točku s festivalom, a dostupni su svima tijekom cijele godine kao galerija na otvorenom.

Kako lokalna zajednica reagira na vaš projekt? Ima li naznaka da će Indirekt navući neke nove klince na nezavisnu glazbu i tako možda stvoriti neku mikro scenu u Istri?

Lokalna zajednica godinama podržava projekt na čemu smo iznimno zahvalni, iako smo sada pomalo u sjeni Sea Stara. Što se tiče mikroscene, mislim da je tu problem malo veći. Kultivacija publike ne radi se preko noći, to je dugotrajan proces, svojevrsni Sizifov posao s čijim se nuspojavama svakodnevno suočavamo, ali neki pomaci su vidljivi. Osim suradnji s udrugama iz Istre i šire, s kojima pokušavamo pomaknuti zidove, moram pohvaliti klince iz umaške udruge mladih Fobija, koji se godinama trude s programom i festivalom Pandemonium unatoč nestvarno malim financijama. Zna se i nama primjerice dogoditi da imamo fantastične umjetnike na warm up-u za festival, a event posjeti svega sedamdesetak ljudi. Nakon toga se zapitam koliko je kultura uopće zanimljiva, za koga mi to radimo i je li to zaista vrijedno truda. No, strategiju kojom se namjeravamo služiti u budućnosti, poput spomenute galerije na otvorenom, je servirati kulturu ljudima pred nos, što je obrnuti proces od ustaljene prakse promocije festivala i čekanja da nas ljudi dožive. To smo djelomično iskomunicirali kroz ovogodišnje vizuale kojima serviramo jednu modernu, atipičnu i uzbudljivu umjetnost (Thanks to Bacon&Tomato).

Hajdemo malo o hibridima. Osim glazbe, festival nudi i druge oblike umjetničkog izražavanja. Kojom filozofijom se vodite kada slažete program? Furate li se više na strogu selekciju ili je Indirekt poligon izražavanja za sve koji osjećaju vašu vibru?

Prvenstveno se oslanjamo na naš instinkt koji je godinama pokazao popriličan njuh za talente, kako muzičke, tako likovne i književne. Naravno, nismo zatucani, prihvaćamo sugestije dosadašnjih umjetnika koji su nam od velike pomoći, a otvoreni smo i prema prijavama koje nam u velikom broju pristižu, no konačna selekcija je isključivo stvar klika, koji se dogodi ili ne.

Primjerice, meni je fascinantan koncept muzeja na otvorenom koji je zamišljen tako da umjetnici, uglavnom akademski slikari, svojim muralima oplemene gradsku jezgru, točnije Danteovu ulicu. Tu je živio pokojni Marino Cettina, vjerojatno najveći galerist bivše države, i to je svojevrsni hommage njemu koji je zadužio grad dovodeći imena poput J. Johnsa, R. Rauschenberga, R. Lichtensteina, A. Serrana, R. Serraa i mnoge druge, promovirao novi val hrvatskih umjetnika, a često bio marginaliziran i neshvaćen. Mi gledamo nastaviti taj trend dovodeći najpotentnije mlade umjetnike današnjice (S. Tadić, M. Milić, E. Varzić. I. Jurić, S. Dračić. T. Jurišić, M. Šević…) i nadam se da je ponosan našim doprinosom 🙂 Na žalost, koncept galerije na otvorenom, kako smo ga zamislili, ima svoj rok trajanja, pa su neki od boljih radova poput onih Stipana Tadića i Mirona Milića nespretno izbrisana, da ne kažem nešto gore.

Kakva je situacija sa stranim posjetiteljima? Ima li interesa iz Italije i Austrije što se tiče dolazaka?

Još uvijek prevladavaju domaći, s time da se povećava broj Talijana i Slovenaca. Lani je bilo nešto Austrijanaca, no to isključivo jer smo ugostili 3 austrijska benda, ali svjesni smo da moramo raditi na tome. Jednu od solucija vidimo u tome da se “približimo” Seastaru pa nudimo experience pakete “Ispuši se pa uživaj”, no to je još u fazi mozganja. Da nam je primjerice termin festivala u 7. ili 8. mjesecu, bilo bi sigurno više posjetitelja, no ne zamaramo se time. S obzirom na to da je festival zamišljen kao svojevrsni showcase, na festival nam dolaze oni koji žele osjetiti neka nova uzbuđenja, nešto što još nisu čuli, pa mi je zanimljivo čuti njihove reakcije. Jednom je novinarka RTL-a rekla da ima osjećaj kako je na svojoj privatnoj zabavi na koju je pozvala sve ljude koje zna, a netko se pobrinuo za savršenu playlistu bendova koje nikad nije čula. Činjenica da se ona i ostali posjetitelji vraćaju iz godine u godinu, znači da radimo dobar posao.

Najveća želja za festival? Zažmiri i reci mi koga vidiš na bini. S naglaskom da ih zbilja možeš vidjeti…

Pumarosa, evo još jedno zanimljivo ime koje nam je bilo u ovogodišnjim planovima i za koje mislimo da će biti next big thing na otoku. Mogu spomenuti i jednu zanimljivost, Wolf Alice. Njih smo pred 4 godine dogovarali za 700 eura i sve definirali neposredno pred američku turneju na kojoj su oduševili i vratili se s managerom. Daljnja komunikacija s managerom o honoraru imala je nuli viška.

Malo o organizaciji. Koliko je ljudi aktivno uključeno, kakva je situacija s volonterima?

U timu nas je svega 6 uz još nešto vanjskih suradnika, no s obzirom na to da je većini to hobi i aktiviraju se s vremena na vrijeme, razmišljamo o outsourcingu za sljedeću godinu. S obzirom na to da smo organizirali nekoliko evenata u Umagu, iskristalizirao nam se i tim volontera, ali lijepo je vidjeti i da se javljaju ljudi iz cijele Hrvatske za rad na festivalu, pa nam se priključuju iz Zagreba, Splita, Rijeke, Labina, Poreča, Novigrada…

Za kraj, imam osjećaj da bendovi koji dođu na Indirekt odu s festivala kao njegovi najbolji promotori. Je li to zbog vašeg pristupa ili ideja govori sama za sebe?

Da, to je onaj cool moment koji se desi na samom festivalu i koji ljudi nose doma. Budem zatrpan srcedrapajućim porukama nakon festivala jer uspomene ne izblijede brzo pa imaju potrebu to podijeliti s ostalima 😉 Nešto je do nas (jer smo super ljudi), nešto je naravno do njih, ali magija je tamo u šumici, pa se ne ustručavajte već ove godine čarobirati s nama.

 

 

145 Shares
Muziku podržava