Veliki riječki koncert u Dvorani mladosti na Trsatu, 15. veljače, kojim će se obilježiti izlazak antologijskog box seta “Riječki novi val“, bio nam je povod za razgovor s jednom od kultnih osoba riječkog rocka , vođom originalne postave Parafa, prvog hrvatskog punk benda – Valterom Kocijančićem.
Priča o Parafima počinje oko 1976. godine u Rijeci. S bendovima poput Pankrta i Azre bili ste u toku sa zbivanjima na svjetskoj sceni, odnosno pojava punka u Jugoslaviji nije puno zaostajala za pojavom punka u svijetu. To je vjerojatno jedini slučaj da je glazbena scena na ovim prostorima bila u korak s nekim globalnim pokretom. Kako se to dogodilo?
Mi smo se nekad davno prvo zvali Unikat. Vježbali smo u garaži i znali smo ponekad zabavljati osnovnoškolce na raznim priredbama. ’75. sam ja, po nekakvim fotografijama koje sam pronalazio po časopisima kao što je bio Bravo, shvatio kakva bi to (punk, op.a.) mogla biti muzika, jer ja tu muziku nikad nisam čuo. 
Napravio sam pet, šest, sedam stvari te se na kraju ispostavilo da smo pogodili točno ono što punk je. Po slici sam stvarao muziku, a prije toga nisam čuo niti jedan od tih bendova ili takvu vrstu glazbe. Poslije su Azra i Prljavci počeli raditi stvari slične nama, no ukusi su nam se razilazili, mi smo bili više ortodoksni.
Krajem sedamdesetih ste predstavljali prilično neobičnu pojavu u Rijeci, pa i u cijeloj Jugoslaviji.
Normalno da smo bili neobični. Izašli bi vani u kožnim jaknama i potrganim hlačama, sa čudnim frizurama – izgledali smo kao da smo pali s Marsa. Danas je sve to normalno.
Izlazak prve ploče “A dan je tako lijepo počeo” su obilježili problemi sa zakonom i tadašnjim režimom. Bili ste prisiljeni promijeniti omot ploče i tekstove nekih pjesama.
Točno. Morali smo napraviti autocenzuru, promijeniti mnoge tekstove da ploča mogla uopće izaći van. Originalni omot je također bio zabranjen. Taj prvotni omot je sličan unutrašnjem omotu ploče koja je na kraju objavljena.
Na kraju nam je, nakon svih tih zabrana i cenzura, ploča bila proglašena šundom, da bi bila što skuplja i teže dostupna većoj masi ljudi. Ipak je prodana u kompletnoj ambalaži od 25.000 komada. Nakon svega su nam osam mjeseci kasnili s izdavanjem ploče. To je sve namjerno rađeno.
Mi smo puno nastupali prije objavljivanja prve ploče, tako da je 90% nastupa odsviranom prije njenog izlaska. Ubrzo nakon što je ploča konačno izašla, ja sam izašao iz benda.
Nakon vašeg odlaska 1981. godine Parafi podosta mijenjanju zvuk.
Logično da se promijenio zvuk, jer su od originalne postave su ostali samo basist i bubnjar. Imali su dosta problema sa pronalaženjem novih članova, no to što je dalje bilo to su njihove stvari.
Vi ste se još neko kratko vrijeme zadržali u rock vodama.
Još sam par mjeseci svirao, nisam mogao tek tako ostaviti nešto što mi je godinama pri srcu. Pokušao sam, no jednostavno se više nisam mogao time baviti. Rekao sam sebi da sam dao ono što sam trebao dati i stao sam gdje sam stao, odgovaralo to nekom ili ne. Počeo sam sâm i završio sam sâm.
Danas radim kao učitelj u osnovnoj školi. Tim se poslom bavim već 26 godina. Još uvijek slušam glazbu, ne tako intenzivno kao prije, ali zadnje tri-četiri godine sam daleko aktivniji nego prije – ranije u biti nisam uopće bio aktivan. Često me pozivaju kao gosta nekoj grupi.
Albume Parafa je nemoguće nabaviti. Jesu li možda u planu nekakva reizdanja?
Nešto se šuška, nadam se da će se ostvariti. Jedino što se meni ne sviđa je tehnička strana samog albuma – trebalo bi poraditi na njemu i ‘pročistiti’ neke stvari.
Hoćete li možda ponovo snimiti prvi album? I ta varijanta se također spominjala.
Mislim da bi to bilo najbolje. Snimiti 10-11 pjesama, ne sve.
Pjesme Parafa se mogu naći na mnogim kompilacijama, pa tako i na “Antologiji riječkog Novog vala”, koja će biti vjerojatno najiscrpnija takva kompilacija riječkog rocka. Povodom objavljivanja tog izdanja bit će napravljen i veliki koncert u Rijeci, na kojem će nastupiti Paraf, Termiti, uz neke mlađe bendove i goste poput slovenskih Pankrta.
Sviramo u Rijeci, nakon tjedan dana odlazimo u Zagreb, i mislim da će koncert biti i u Ljubljani, a nešto se priča i za Beograd. Što će biti od svega toga, ne znam.
U posljednjih nekoliko godina svjedočili smo mnogim ponovnim okupljanjima, kako domaćih, tako i stranih bendova. Kako vam je svirati danas, kad su se promijenili i ljudi i vremena i glazba?
Vremena su se promijenila samo u brojkama, a odnosi među ljudima su sve katastrofalniji, život je sve lošiji. Današnji život je živi punk. Što se mene tiče, ja se danas izvrsno osjećam na bini, oduševljen sam time. Još sam u glavi mulac, jedino me godine uništavaju (smijeh).
Jesu li sva ta okupljanja zapravo dokaz kako nema nove krvi koja bi na glazbenoj sceni donijela nešto svježe i snažno?
Tako je – kako na hrvatskoj tako i na svjetskoj sceni nema ničeg novog. Sve se vrti oko starih stvari, od rocka do disca. Danas svi samo gledaju kako bi uzeli lovu na brzinu i samo se izbacuju falsifikati iz dana u dan. Što se tiče Rijeke, mi smo uvijek bili po strani, nismo bili na onoj liniji Zagreb-Beograd.
Drago mi je što je Rijeka uvijek bila iskren grad. Mi smo bili prvi probijači leda, a nakon nas su došli drugi, tako da je, hvala Bogu, u posljednjih 30 godina bilo masu, masu bendova. Ne znam koji drugi grad u Hrvatskoj ima tako puno bendova.
Za kraj da još jednom ponovimo: 15. veljače u Rijeci punk prvoborci i mlađe snage na velikom koncertu u povodu objavljivanja “Antologije riječkog novog vala”.
Tako je. Projekt je pokrenuo Goran Lisica-Fox iz Dallasa, a izvrsna stvar je što smo mi svi to objeručke prihvatili, jer danas je teško tako nešto organizirati.
