Na prošlotjednoj promociji prijevoda poznate knjige “The Dark Stuff”, britanskoga rock kritičara Nicka Kenta, pojavila se iznenadna sukladnost ‘na rubu znanosti’ između Kentovih razmišljanja od prije par dekada i aktualne domaće situacije.
Sve skupa pomalo je djelovalo kao iz Ratova zvijezda, na tragu uzrečice ‘uzela ih tamna strana’. Koliko je zapravo sve tamno i zašto, kvragu ima toliko tamnih nijansi kod nas? Zašto ljudi stalno kukaju, a i kad mogu nešto onda neće?
Nick Kent je uz Lestera Bangsa mnogima jedan od omiljenih pisaca iz sedamdesetih, vremena kad je bio najaktivniji. Knijga “The Dark Stuff” – u hrvatskom prijevodu “Tamna strana rocka” – vrhunsko je esejističko štivo puno literarno odlično uobličenih Kentovih razmišljanja o ključnim protagonistima rock scene.
Ali svi ti opisi dekadentnih provoda, dopingiranja i ispada djeluju skoro bezazleno prema domaćim tamnim bojama. Nije ni kod nas kuriozitet da se netko ubode ili našmrka, ali to su sve zapravo privatne male bebe spram pravih javnih brodoloma ‘s tamne strane’, onoga što se događa svakodnevno i pod sitno, kao normalno i uobičajeno, te – što je najgore – očekivano i predvidljivo. 
Kultura, subkultura i nekultura
U jednom trenutku na promociji knjige u Malom pogonu Tvornice skoro sam počeo pljeskati, dapače, plesati. Na pitanje je li danas možda problem u lošoj rock sceni, Sven Semenčić odgovorio je da nikada nije bilo ovoliko dobre glazbe, ali da su se tehnologije i načini prezentacije promijenili. Kao da smo se telepatski pročitali; tu teoriju zastupa svatko normalan kad god mu neki nostalgičar veli kako je ‘nekada bilo bolje’.
Doista, nikad nije bilo bolje nego danas što se tiče ponude i kvalitete, ali i doista, nikada nije bila gora recepcija publike, javnosti i medija prema tome što joj se nudi i što se događa. Skraćeno, nikada nije bilo teže uvjeriti potencijalnu publiku da ne ostane doma nego izmigolji van i uključi se u live-stream koji joj se nudi na raznim razinama. Prije smo kukali da nema ničega, danas kad ima svačega, i to vrlo dobroga, postali smo izbirljivi. Ali ne kritički izbirljivi, to se uvažava, nego lijeni duhom i sluhom, bez želje da se ode u potragu za ‘kruhom’, jer lakše je gladovati i kukati.
Nepopunjene, pregrađene dvorane jedan su dio priče, u kojoj organizatori moraju oprezno razmišljati hoće li njihovi programi zainteresirati dovoljan broj ljudi da slučajno ne ‘prdnu u rosu’ i stave ključ u bravu. Ispada bedasto nabrajati odlične koncerte koji nisu bili rasprodani u zadnje vrijeme, ali ako prorijedimo situaciju možemo se prisjetiti nekolicine.
Tu pada u vodu sva naša priča o kulturi, subkulturi i nekulturi, jer pred premalo ljudi svirali su izvođači žanrovski preširokog raspona – od onih za poznavaoce, do onih za najmasovniju publiku – da bi se reklo kako ima logičnog pravila; Tidersticks, The Walkabouts, Bon Jovi, Tom Jones, Sade, Lenny Kravitz, da ne idemo dalje u prošlost. Ukratko, i elita i masovna publike kod nas su podjednako nezainteresirani.
Sitne ribe, velika govna
Mnogi su ovih dana skoknuli do obale na tradicionalno produženi neradni vikend, što nam je specijalitet. Tamo se, iz drugog OUR-a moglo pronaći primjera kako stoje stvari. Izgleda da nema veze, ali ima, kod nas sve ima veze.
Na pitanje “imaju li ribe“, u jednom restoranu žena – nota bene, šefica – poluzainteresirano mi odgovara “imamo” i gleda dalje u papire… Ne dam se pa pitam po redu, “imate li sitne ribe, fine, jeftine, inčune, srdele, gavune?“, na što ona hladne glave veli nemamo, imamo brancine i zubatce.
Budući da nije neki restoran s atraktivnom kuhinjom – dapače, upropaste sve čega se dotaknu, pa i sladoled – a htio bih tu bar jednom jesti i ostaviti im novce, pitam dalje “imaju li bar jadranske lignje?” Na što me pokopa odgovor “imamo, ali nisu nam rekli odakle su“. Okej, znači, šifra Ledo G3, one velike zaleđene iz dućana koje fureštima prodaju pod jadranske.
Naravno, uvijek je u ponudi pizza, taj klasični instant proizvod poput narodnjaka, ali opet loše spremljen, bez ikakve veze s pravom pizzom – kao što ni narodnjak nema veze s narodnom glazbom – nakon čega vam ne preostaje drugo nego reći im “fala, neću pizzu, odite u kulac” i produžiti dalje.
Jer očito je isplativije prodavati preskupu ribu (iz uzgoja naravno), koju si bolje složite sami na roštilju, nego tu tik do mora nabaviti “povoljnu” ribu za koju nisu potrebne kulinarske kerefeke koje ionako ne znaju. E sad, zašto netko može potegnuti do koče ujutro u 6h, a ovaj restoran ne može?
Dom nekulture bez vodoskoka
Analogija s rock scenom govori nam da pored krupnih zvjerki i mega zvijezda imamo prilike vidjeti masu klupskih koncerata renomiranih mlađih i starijih, ambicioznih imena koja više određuju današnju scenu nego ovi koji prikupe sva svjetla medijskih reflektora.
Ali problem naše tamne strane je što i jednima i drugima fali publike, čak u sličnom postotku. Na hipodromu ili maksimirskom stadionu fali još 5-6 tisuća ljudi, u Areni Zagreb barem 2-3 soma, u Domu sportova tisuću, a na klupskim koncertima otprilike 400-500. Iako je cijena ulaznica prilagođena domaćem tržištu, što je jedan od rijetkih primjera povoljne kupnje kod nas.
Za razliku od cijene benzina, kruha, mlijeka i tramvajske karte, gdje nas opako deru po EU tarifama, cijene ulaznica prilagođene su uvjetima života i barem su 40 posto jeftinije nego vani. Ali nije prilagođena svijest ljudi, zanimanje i ukusi, da se – p mu m – barem provjere neke aktualne ili retro priče, kako kome paše. Ali mnogima izgleda pola toga ne paše i uvijek će se žaliti. Pa je grad prazan ko Bandićevo groblje, a puni kafići oko mjesta gdje se, eto slučajnosti, održava možda ključni koncert, izložba, promocija ili tribina, a tri piva koštaju kao i ulaznica. A možda je i besplatno.
Naravno da svi moramo jesti – zato se pekarnice i otvaraju kraj tramvajskih stanica u prirodnoj simbiozi sa ZET-om – ali mi nitko ne može objasniti da se za sasvim pristojnu cijenu ulaznice neće pogledati Žedno uho, Stinga, INmusic, Terraneo, Red Hot Chili Peppers, Glory Dayz i ostalo što je bilo, ili što nam se sprema.
I ne govorimo o ukusima, govorimo o Domu nekulture opće prakse, bez vodoskoka u vrtu.
