Nedavna priča o kipu Gospe u Međugorju koja lažno ‘svijetli’ opet nam je pokazala da nije zlato sve što sija, te da usprkos silnog svjetla još živimo u mraku. Svaka čast pravoj Gospi, ali ovo što joj rade bogami je neukusno?
Pred par dana našao sam se pred jednom drugom gospom, Mona Lisom u pariškom muzeju Louvre i nametnula mi se usporedba sama od sebe. Ironični bi rekli “Upalila mi se lampica“.
Mona Lisa kao Madonna
Nakon 15 godina ponovno sam prošao pet kilometara hodnika Louvrea i opet provjerio gospu Lisu koja svijetli kao i ova naša u Međugorju. Možda više kao Madonna, s fanovima koji se guraju ispred i sa strane kao na rock koncertu, a u 22 navečer ih moraju tjerati van iz muzeja. 
I Mona Lisa i Louvre najviše svijetle zaradom, kao i maheri u Međugorju, ali ovo je ipak za stvarno a ne na baterije s eBaya. Uostalom, cijeli Pariz je ‘city of light’, pa je normalno da sve svijetli.
Uvijek na ivici, nikada u marici
Bez obzira na rock koncerte i slično, nakon par dana šetnje po Parizu postavite si pitanje zašto kod nas ne funkcionira priča o umjetnosti i tržištu, a niti ona o rock glazbi i pop kulturi i tržištu?
Osim par iznimaka nema ljudi niti po muzejima niti po koncertima, a niti 105 milijuna kuna iz proračuna ne može spasiti zagrebački HNK od tržišne propasti. Kao niti većinu muzeja financiranih s državnih jasli, tj. iz vaših novaca. Mora da su pakleno loši programi? I zašto kod nas svaka jača art-provokacija završi na ‘policiji’, dok vani važi ona ‘uvijek na ivici, nikada u marici’ i kasnije svi postanu slavni?
Louvre i U2 pozornica
Louvre s efektnom piramidom i rasvijetljenim Eiffelovim tornjem malo odostraga djeluje kao pozornica Pink Floyda i U2. Eto prave srednje struje, velikog šarenog art-dućana koji se prigodno nastavlja pravim dućanima po Elizejskim poljanama na potezu do Slavoluka pobjede.
I tko je na kraju pobijedio, ovakav mainstream ili alternativa? Za grad koji nije cijepljen rock kulturom i nije ‘rockerski’, te nije pao pod utjecaj anglosaksonskih rock-imperijalista, Pariz nudi začuđujuće mnogo oštrih ‘rockerskih’ atrakcija na svakom koraku. Od gastronomije do glazbe i slikarstva, tu se može vidjeti kako funkcioniraju srednja struja i alternativa, dan-danas kao i nekada.
Van Gogh, Jim Morrison i punkeri
Sve što vrijedi prošlo je kroz Pariz, a ako se sjetimo početka 20. stoljeća i odiseja s apsintom i kurvama po Pigalleu, te važnih umjetničkih pokreta koji su cvali među njima, jasno je zašto se radi o gradu koji je ključno utjecao na razvoj umjetnosti.
Ali i rokerskog pedigrea, punkerskog čak. Od njih većih punkera nije bilo, tek poslije su došle ‘kravate’ i muzeji, ali od Van Gogha (koji za života nije prodao nijednu sliku) na dalje, radilo se o ljudima koji su ozbiljno rušili konvencije. Bili su rockeri.
Puno njih dolazilo je i živjelo i radilo u Parizu, od onih nekada do Nicka Cavea, The Rolling Stonesa i drugih koji tu snimaju i danas. Od živih do mrtvih; prošećite se po groblju Pere Lachaise kraj Jima Morrisona i drugih pa recite tko nije živio i umro u Pariziu, bez obzira je li Englez, Francuz ili Amerikanac?
Kako prodati alternativu i srednju struju?
Montmartre s vjetrenjačama i Moulin Rougeom bio je pozornica po kojoj su se radili partiji, naški derneci, za koje su ovi današnji male bebe. Radi se o gradu koji i danas ima osjećaj za novo i staro, pravu mjeru kako staro uklopiti u novo, i kako to sve skupa jako dobro prodati.
Kako se alternativa i srednja struja ljube i privlače turiste iz cijelog svijeta kulturnim programima vidi se i danas. Najuzbudljivije izložbe, koncerte, arhitekturu i projekte možete vidjeti upravo u Parizu, pa i pojesti nešto, a onda shvatiti koliko je umjetna crta od ‘priznatog’ do ‘alternativnog’.
Pop art u našem selu
Nema engleskog po ulicama, nema ni ivenata i selebritija kao kod nas, mogli bi reći da smo mi pravi London za Pariz. Ali falš naravno. Odbijanjem engleštine i uvoza bofla, kao kod nas, ne znači da Pariz ne honorira najbolje od anglosaksnoskog. Dapače, samo nije bitan jezik i forma, bitan je sadržaj, a to kod nas nikada ne bi prošlo, niti prolazi.
Imaju i uvoza, i to kakvog. U centru Pompidu izvrsna retrospektiva prvaka pop-arta Roya Lichtensteina, uz Andya Warhola čovjeka koji je riječ ‘pop’ i pop-kulturno uveo u elitnu umjetnost, dok je u našem selu 50 godina kasnije pop-kulturno još uvijek bauk i ljuta alternativa.
Ne bi Picasso kod nas stigao do Klovićevih dvora
Iz Londona im dolazi i izložba “David Bowie is”, ne i kod nas. No hajde, mi smo im vratili Picassa iz Klovićevih dvora, da imaju bar nešto naše kad već ne znaju za Krležu.
Ako je, simbolički dakako, Louvre inačica popularnih rock spektakala, ima Pariz alternative koliko hoćete, i sadašnje i nekadašnje. Kad smo kod Picassa, briljantna retrospektiva Gerogesa Braquea u Grand Palaisu pokazuje kako je sve to počelo početkom 20. stoljeća, kako je Braque s pajdašem Picassom patentirao kubizam, radikalno dokinuvši vladavinu srednje struje od ranije.
Bili su alternativa, i to ljuta, a da su radili kod nas vjerojatno bi propali i nikada Picasso ne bi stigao do Klovićevih dvora. Kao što je situacija s mnogima kod nas.
Picasso i Braque kao petogodišnjaci
Braque je govorio da se boje ponašaju kao i glazba, stalno je slikao gitare, mandoline, žene s gitarama, žene s mandolinama, jedino što baš nisu sličile na obične žene i obične gitare. Kao što je i Picasso govorio da je s 15 godina slikao kao renesansi majstor, a do kraja života pokušavao slikati kao petogodišnjak.
Pa ako je to on govorio valjda ima nečega u toj vražjoj alternativi? Koliko je Pariz sklon drugačijem, ludom i čudnom odmah nakon Braquea pokazuje vam izložba “Raw Vision” (Art Brut). Nešto kao “Raw Power” Iggya & The Stoogesa, izložba honorira 25 godina časopisa Raw Vision koji predstavlja umjetnost autsajdera širokoj publici, ove godine s naglaskom na reafirmaciji američkog folk-arta, iliti narodnog slikarstva, rekli bi naive.
Izložba ‘idiota’ kraj idiota turista
Svi luzeri, oni zatočeni po umobolnicama, amaterski umjetnici i oni koji nisu mislili da to jesu, sakupljeni su na facinantnoj izložbi koja pokazuje da percepcija i recepcija ‘normalnog’ i ‘abnormalnog’ (dobro da ih Hitler nije sve uništio kao ove po Njemačkoj), srednje struje i alternative, nije bitna kad gledamo s odmakom. Jedino što kod nas taj odmak traje barem stotinjak godina?
Takvu izložbu ‘idiota’ (ne zaboravimo, i Iggy i Bowie koristili su slikara Egona Schielea u fazi “Idiota” i “Heroes”) gledamo u premijernoj galeriji smještenoj tik ispod crkve Sacre Coeur na Montmartreu, gdje se hrpa idiota turista smješka i fotografira po stepenicama i niti ne zna što je kraj njih.
Umjetni život na baterijama
Ako to nije suživot alternative i srednje struje ne znam što je. Pojednostavljeno, Pariz je nešto kao Međugorje umjetnosti, s puno struje i strujanja, samo je pitanje volite li kamilicu ili jači čaj, da li apsint ili Colu? Da li se možete pomaknuti s mjesta i progutati nešto različito, makar se i zadavili, kako nekada tako i sad, i na nebu i na Zemlji.
Pariz je to mogao pa zato i jest to što je, kao što su to i Picasso i društvo koje toliko cijenimo (cca. devet do petnaest milijuna kuna), a oni su se dobro zajebavali i rušili povijest. Kao što smo i mi to što jesmo, samo na baterijama eh…
