U okrutnoj domaćoj stvarnosti u kojoj na televizijskim programima nema niti jedne glazbene emisije osim “Garaže”, glazbenicima nije lako doći na TV ekrane.
Joea Strummera umjesto Dnevnika
Prošle zime neke od najboljih glazbenih dokumentaraca vidio sam na televiziji iza ponoći, primjerice “Sevdah” ili “Future Is Unwritten” o Joeu Strummeru, iako bi kulturološki značaj sugerirao da ih se pusti odmah nakon Dnevnika, koji put i umjesto njega.
Kamo s glazbenom produkcijom? Čak i odlični dokumentarci poput filmova o Šabanu Bajramoviću, Marku Brecelju, Otrocima socijalizma i drugi koji su prikazani na ovogodišnjem SPFF-u teško će ući u ‘termin’ za televizijsko prikazivanje i pitanje je kad će se moći pogledati (i gdje). Obrnut je primjer odličan film “Osam tamburaša čika Marka” koji je snimljen za HTV a tek onda završio na festivalu.
HTV je nedavno snimao i prikazao koncert Bajage na zagrebačkoj Šalati kao prvu snimku srbijanskog izvođača, druge televizije niti nemaju logistiku za takve pothvate, glazba ih ionako ne zanima, znači, nema puno prostora za ‘vrćenje’. Skoro da ga nema uopće.
Nije uspjeh dok te mama ne vidi na ekranu
To je razlog da se svaka prilika nastoji iskoristiti, a kladio bih se da su TV-prijenosi zabavno-glazbenih festivala jedan od razloga zašto se svi, pa i oni koji tamo ne spadaju, guraju na njih. Da ih vidi happy family na TV, jer dok ti mama i susjedi ne vele da su te vidjeli na televiziji uspjeh nije potpun.
Šalu na stranu, pred okruglih 40 godina, 1973. Elvis Presley održao je na Havajima prvi koncert prenošen satelitski u svijetu na televizijskim ekranima. I zvučao je odlično, možete provjeriti i na DVD-u. Iako je prošlo 40 godina neke boljke ostale su bolno prisutne kod domaćih ‘realizatora’ koncerata. Čudno, s obzirom da su show emisije HTV-a sa zvijezdama koje plešu, pjevaju ili što već rade, najčešće besprijekorno tehnički realizirane.
Gladijatorska borba Massima u Areni
Zadnji primjer je prijenos koncerta Massima u pulskoj Areni koji je kvalitetom zvuka bio medvjeđa usluga glazbenicima koji, siguran sam, uživo zvuče puno bolje. Uostalom, gledao sam Massima, pa i nedavno u Tvornici, znamo kako čovjek pjeva i svira, a i bend. I u Areni je zvuk bio kako treba pa je ovo na televiziji djelovalo kao gladijatorska borba i mučenje skoro ubijenog zvuka, taman nalik borbama iz vremena starog Rima.
Sreća u nesreći je da mnogi niti ne slušaju pored zdravih ušiju, pa će korist Massimu zbog predstavljanja širokoj televizijskoj publici vjerojatno biti veća od štete, iako je šteta da televizijska publika nije čula kako to stvarno zvuči.
Snimajte gitarista, on stalno nešto svira
Na ovom istom mjestu pred par tjedana pisao sam kako je prijenos ovogodišnjeg festivala Glastonbury, s odgodom od pola sata, bio briljantno tehnički realiziran, i zvukom i slikom, bez obzira što se radilo o mnogo izvođača s različitim scenskim nastupima, svirci i zvuku, kretanjem na pozornici, tj. na nekoliko pozornica, ali sve je štimalo.
Kod nas je čak i odlično budžetiran koncert povodom ulaska u EU 1. srpnja na televiziji imao praznog hoda, krivih uključivanja kamera, nestanka krupnog plana, slikanja gitarista dok saksofonist svira solo, itd. Okej, to ‘vađenje’ redatelja se uvijek isplati, kad ne zna što će i kud će, stavi u kadar gitarista, on ionako stalno nešto svira.
Ima lijeka ali je skup (Parni valjak)
Šalu na stranu, ima lijeka, ali je skup. Doći na televiziju nije mala stvar i profesionalci znaju što im se može dogoditi ako stvari ne štimaju pa ti lošu snimku počnu vrtiti svaki tjedan. Zgodna je priča s Parnim valjkom koji je ove godine na novogodišnji nastup u Budvi putovao iz Rovinja gdje su svirali za Staru.
Sa sobom su u 24 sata preveli i vlastita tonska kola sa ‘svojim’ ton-majstorom, ali ne samo za za zvuk koncerta (za publiku), nego su ih ‘uštekali’ i za televizijski prijenos, zamijenili lokalnu ekipu i nakon dosta muke, vožnje i proba imali najbolji zvuk televizijske snimke od svih koji su nastupili. Reprizirana je puno puta pa ima i koristi od dodatnog truda.
Ni kriv ni dužan ni ružan na TV
Nije tajna da su mnogi izbjegavali televizijske prijenose baš zbog zvučnog užasa koji te, ni krivog ni dužnog, a niti ružnog, pred kamerama može zadesiti. Neki od najvećih majstora živih svirki klonili su se televizijskog medija dok nisu stvoreni uvjeti (čitaj 5.1) za tehnički kvalitetnije prijenose.
Led Zeppelin nikada nakon samog početka 1969. nisu nastupili na TV i to je postala legendarna priča, primjer kako se mašta publike može podgrijavati drugačijim sredstvima, ignoriranjem televizije. Prvi koncertni DVD Bruce Springsteen objavio je tek 2001. godine, zvuči nevjerojatno ali je istinito.
No, nedvojbeno je da su danas uvjeti televizijskih snimanja daleko bolji, nagledali smo se humanitarki od Live Aida do koncerta nakon rušenja WTC-a i nedavnog uragana Sandy, a i ‘prijenosi’ na videoekrane tijekom koncerata mala su remek-djela koja neki i bez naknadne montaže prebacuju na DVD izdanja.
Loš zvuk daje tvoj drug
Kod nas još moramo čekati, i to dugo; statični kadrovi, spora montaža i – parafrazirajmo Radio 101 – “loš zvuk koji daje tvoj drug“, mada dobro svira na bini, česta su pojava.
Svako zlo za neko dobro, a možemo se i tješiti; u situaciji kad ljudi više ne ‘skidaju’ niti CD-e, pa niti hitove, nego samo klikću po jubitu s onim očajnim zvukom kompjuterskih zvučnika, šteta od lošeg zvuka vjerojatno je manja nego što mislimo.
Stoga, proces dolaska glazbe na domaće televizijske programe mogli bi sažeti u ‘sliku svoju ljubim, zvuk malo manje’, ali kome je to još bitno kad te mama vidi…
