…to su bili prvi stihovi koje sam još davne ’91. čuo, gledajući Metal maniju. Četvorica čupavaca kako sviraju neku nabrijanu glazbu pored Isusa sa gas maskom pribijenog na križu… Kako sam tada bio još mladi metalac koji je išao u 7. razred osnovne škole, u razdoblju kada se osoba još formira, taj spot, ta pjesma je na meni ostavila dubok trag. Sutradan, u mome društvu koje je brojilo nekih tridesetak metalaca od kojih sam ja bio najmlađi, svi su bili pod dojmom pjesme…
Nije prošlo dugo vremena, kada je jedan iz društva kupio ploču “Arise” i nakon prvog preslušavanja, Sepultura mi je postala najbolja grupa koju sam do tada čuo. Varikinom sam izbjeljivao majice pišuću Sepultura i imena četvorice brazilaca: Max, Igor, Andreas i Paolo, šarao po bilježnicama i klupama, auto-lakom po zidovima napuštenih kuća…
Sepulura je za mene bila sve: glazbeni ideal, savršenstvo bez premca, Max uzor po izgledu, njihove pjesme uzor u životu.
Kako je jedan dečko iz društva često putovao, tako je uskoro i nabavio video kazetu sa njihovim koncertom i intervjuima. Iako je kazeta bila crno-bijela, pošto nije bila PAL verzija, ja sam satima i satima to gledao, upijajući svaku sekundu, kopirajući njihove pokrete, način govora, poglede…
Kada je izašao album “Chaos A.D.” mislim da sam među prvima u državi imao tu ploču, čuvajući ju više od vlastitih očiju. U svome bendu sam svirao gitaru, skinuo donje dvije žice, jer ‘ako ne trebaju Maxu, pa ne trebaju ni meni!’. Jedino mi je bilo jako žao što nisam nigdje uspio kupiti B.C. Rich, bijelu, išaranu.
Jedan od najtužnijih trenutaka u mom životu je bio kada je Sepultura gostovala u Sloveniji, nažalost, ja sam tada bio još premlad da bih otišao na taj koncert, u drugu državu, tako da sam mjesecima nako toga tugovao i žalio, i tada se zakunio da ću otići jednom u životu na koncert Sepulture, pa makar to bilo u Sao Paolu!
Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, godine su prolazile kako sam odrastao, ali sam i dalje nosio crne majice sa slikama, imao dugu kosu, usprkos tome da je ono veliko društvo spalo na par ljudi, nas, koji smo i dalje ostali vjerni istoj glazbi, istom stilu, a meni je i dalje Sepultura bila najbolja grupa, moj uzor.
Znao sam o njima više stvari negu su vjerojatno i sami o sebi znali, sve njihove pjesme sam znao napamet (pa čak i moja mama, koja je redovito bila na udaru zvukova iz mojih zvučnika), imao sam hrpe njihovih slika, cijelu sobu, poput tapetama izljepljenu.
Nedugo nakon izdavanja “Roots” albuma Sepultura se nažalost, raspala.Bio sam duboko razočaran i strašno žalostan zbog toga, a još više zbog onoga, što ih nikada neću moći vidjeti u živo.
Polako se moj glazbeni ukus počeo više mijenjati i prelaziti na black i gothic metal, tako da sam većinu grupa koje sam ranije danonoćno slušao, gotovo prestao slušati.
I onda saznam da se Sepultura ponovno oformila, samo nažalost bez Maxa, te da je on sada frontman u Soulfly, ma ok, pomislio sam, nije bed – Sepultura je Sepultura!
Prvom prilikom sam kupio njihov novi album… preslušao ga… i nisam više osjećao toliko uzbuđenje, toliku energiju i snagu, kao nekoć. Nažalost, taj zvuk više nije zvučao kao ona moja stara Sepultura. Iako je album super, i tekstovi i glazba, i ima puno inovacija, ali to svejedno meni nije bilo to. Nakon što sam prelušao Soulfly, shvatio sam da je Sepulturin ‘sound’ zapravo u Max-u, tako da mi se više svidio Soulfly.
Iako su zvučali drugačije i zrelije, nisam mogao odoljeti i ne kupiti njihov novi CD. Isti slučaj kao i sa posljednjim, to je bila Seputura, samo druga, zrelija, dotjeranija.
Kada je izašao DVD od Sepulture, još sa Maxom u postavi, moje srce je opet, barem nakratko bilo smireno i kao da se sve te godine ni oni, ni ja nismo promijenili. Od “Antichrist” do “Bela Lugosi’s dead”, to je i dalje bila Sepultura, moja grupa, moj uzor.
Tomislav Kovačević
