U svojoj raspravi o novom valu objavljenoj ovih dana u Večernjem listu Arsen Oremović se pita: “Kako smo uspjeli ogaditi jednu tako dobru stvar? Tko je kriv za to: mi ili oni?” Oremović također apostrofira ignoranciju mladih naraštaja:
“… što i kome sad to sve može smetati? Ponajprije može iritirati nadobudne klince koji vlastito postojanje i rad mogu mjeriti najviše kroz sukob s generacijama prije njih… Njih ne zanima što se događalo prije nego što su oni počeli slušati glazbu, gledati filmove i obilaziti klubove. Kako drukčije objasniti da njih povijest ne zanima, odnosno da ih eventualno zanima samo kao poznavanje nekih činjenica. “John Lennon bio je u Beatlesima koji su bili nešto super (naravno, više nisu), onda je snimao neke solo albume koji više nisu bili tako dobri. I to je sve što trebam znati. Hajmo dalje…””
Pročitavši ovo, pada mi na pamet jedan stih: “No Elvis, no Beatles, no Rolling Stones in 1977“. Autor nije anonimni mulac rođen početkom devedesetih, nego glavom i bradom Joe Strummer koji je nedvojbeno imao talenta i kojem se u ime toga mogla ‘oprostiti’ ignorancija. Međutim, nisu svi koji su srkali te stihove bili Strummeri, niti su shvatili da te stihove ipak ne treba shvaćati doslovno.
Tko je ‘izdao’ novi val? Počinitelja tog djela je više, a motivi su razni. U pop i rock muzici, kao i u drugim granama muzike stvari i žanrovi jednostavno se mijenjaju. Iz današnje perspektive izgleda smiješno da je Bachova genijalnost prepoznata tek desetljećima nakon njegove smrti. Ima i drugačijih slučajeva, ponekad će jedan pravac u muzici određene umjetnike dizati u nebesa, dok će druge obezvrjeđivati. Upravo su punkeri krajem sedamdesetih, unatoč njihovoj neupitnoj ostavštini, Led Zeppeline i Pink Floyde nazvali dinosaurima i ne vidim razloga zašto netko punkere ne bi nazvao nekim podjednako pogrdnim imenom. Uostalom, vremena se mijenjaju.
No dobro, tko je ‘izdao’ novi val? Prvi s kojim treba obaviti obavijesni razgovor su sami novovalovci. Što se tiče samih muzičara, Branimir Štulić i David Byrne ista su generacija. Dok Byrne snima u najmanju ruku solidne ploče, Johnnyu se određeni dio ljudi i dalje nekritično klanja, iako već gotovo dva desetljeća ima diskografsku karijeru na ledu. Uz sav respekt prema minulom radu, sadašnje su Štulićeve izjave bliže nekom redikulu nego ‘onom Štuliću’, koji je ispaljivao sjajne pjesme brže nego političari prazna obećanja. Dok Byrne istražuje, igra se muzikom i svira, Štulić je zauzeo pasivno-agresivnu poziciju “Otišao sam, ali nisam otišao“.
A ostali novovalovci? Stublić je podario nekoliko jakih albuma u osamdesetima, a posljednjih 20-ak godina funkcionira isključivo kao koncertna atrakcija i dojam je da mu ta pozicija odgovara. Srđan Sacher je, vezano uz nova izdanja, također utihnuo, povremeno nastupa sa sastavom Vještice. Jasenko Houra okliznuo se na desničarenju devedesetih i populizmu dvijetisućitih. Iz Beograda, Električni orgazam javlja se sporadično. Vlada Divljan u novom mileniju više šuti nego objavljuje. Koja je bljesnuo sjajnim “Uf!” i zasjao starim sjajem. Zoran Predin otkrio je gypsy-swing i rastura. Rundek kontinuirano objavljuje albume koji se kvalitetom mogu približiti uradcima iz osamdesetih, ali i on je stilski miljama daleko od Haustora kao i Predin od Lačnog Franza.
A svr to vrijeme, dok novovalovci objavljuju u razrijeđenom tempu, u neviđenoj žanrovskoj razgranatosti, dobra izdanja niču kao nikad prije. Samo ih treba prepoznati. Repetitor, Vlasta Popić, Nikolina Romić, Goribor, Olovni ples, Mika Male, Keckec, Neozbiljni pesimisti redom imaju izdanja na koja treba obratiti pažnju.
Novovalovci se busaju u prsa govoreći kako je to najsjajniji period domaće rock muzike. Da, bilo je antologijskih izdanja, kao i u drugim periodima hrvatske popularne muzike. Zašto se u medijima ne apostrofira sredina devedesetih, koja je unatoč očajnoj političkoj i ekonomskoj situaciji i ‘partizanskim’ uvjetima snimanja dala sijaset velikih ploča: “Džinovski”, “Priroda i društvo”, “Razdor”, “Peace”, “Pustinje”, “Megapunk”, “Second Hand”, “Ping Pong”, “Fred Astaire”, “Žena dijete”, samo su neki od albuma čije se pjesme i danas vrte na radio-stanicama. Zašto se ne spominje val hip-hopera na prijelazu milenija?
Oremović još veli sljedeće: “Naša generacija puno je radila na tome da zaslužne rokere i njihove aktivnosti dovede do mainstream medija i rubrike kultura jer smo se uvijek pitali zašto je pjevanje Bečkih dječaka na pozornici Lisinskog kultura, a Nick Cave na istoj toj pozornici pripada nekoj drugoj rubrici”. Dakle, hvala toj generaciji na tome. Je li to najbolje što su mogli napraviti?
Mnogi su se od novovalovaca pojavili kao kritičari ‘establishmenta’. Malo tko je, nakon što bi zauzeo neku poziciju u ‘establishmentu’ postao bolji od njih – sjetimo se Poleta i njegove generacije, koja sada dobrim dijelom drži medijsku scenu. Kakvi su to mediji sudeći po kvaliteti, zaključite sami.
Sadašnji hrvatski i srpski premijeri i sadašnji hrvatski predsjednik svoje su nježne godine imali upravo u doba novog vala, zagrebački gradonačelnik također, nekadašnji hrvatski premijer i premijerka prije sadašnjeg hrvatskog premijera Štulićevo su godište, tako da, kao što toj generaciji naredne generacije moraju biti zahvalne za gore navedeno, novovalna generacija može biti zahvalna narednim generacijama što će mladi godinama otplaćivati njihove dugove, biti suočeni s neviđenom korupcijom u sudstvu, kandžama se grepsti za ostatke ostataka besplatnog obrazovanja, trpjeti sve više amerikanizirano zdravstvo, imati kilavo stanje u medijima, i ukratko, živjeti mnogo lošije nego novovalovci u svom mladenaštvu i ranoj odrasloj dobi.
Istini za volju, slično je i u SAD-u: u šezdesetima su muzičari iz baby boom generacije dali mnoge antologijske albume, baby boomeri su agitirali protiv rata u Vijetnamu, da bi 30-40 godina poslije, svoj glas (pokazalo je istraživanje u generacijskim preferencijama) većinski dali George W. Bushu.
Iz te perspektive, kad su mnoge stvari tako rasturene, dajte mladima priliku barem da si sami biraju koju muziku žele slušati.
