Svjetski, a nama nedovoljno dobri

Nedavni koncert The Jim Jones Revue još jednom je dokazao kako vrlo malo cijenimo svoje, dok tuđe štujemo kao da je nešto najbolje na svijetu. Govorimo kako nema dobrih bendova na našoj rock sceni. Koja glupost!

Živimo u vremenu gdje je sve nadohvat ruke i gdje gotovo svakodnevno možemo posjetiti neki dobar koncert u Zagrebu, bilo domaćeg ili stranog izvođača, gdje su, istini za volju, stranci u prednosti i redovito okupe mnogo više ljudi, iako nisu nužno bolji od sličnih (srodnih) naših bendova.Nekad ljudi kažu da ima koncerata, ali da se često preklapa ono što žele čuti, pa, gle čuda, radije ostanu doma i propuste ono što su željeli čuti jer se nisu mogli odlučiti na koji će otići. Sve su to samo izlike od kojih nitko nema koristi, a ponajviše naša scena koju volimo blatiti kako nije dobra.Razlozi zbog čega se stvorila takva fama uvelike proizlaze iz samih medija, a diskografi i organizatori ih mahom slušaju, pa samo prate ‘ono o čemu se priča’, zbog čega se i ne može stvoriti kritična masa kojom bi se pokrenuo kotač zamašnjak rocka, ali i druge kvalitetne glazbe u punom jeku. Reality showovi, zabavnjaci, skandali… To ljudi vole i to žele gledat i slušati, ali ako im se spomene Severina ili “Bižuterija” svi okreću očima. Zbog čega je to onda toliko popularno, a ne, primjerice, neki mladi bend u naponu snage?Ako se samo malo okrenemo prema van možemo uočiti da većina izvođača najveći uspjeh doživi svojim prvijencima i oni su im osnova za daljnju karijeru. Često se to događa još u tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima, dok kod nas bendovi ‘sazrijevaju’ tek kad se približe 40-oj. ili ju premaše.Arctic Monkeys, The Strokes, The Hives i slični svoje su prve albume izdali u ranim dvadesetima, ako ne i kao tinejdžeri, i odmah postigli svjetsku slavu. Kada si mlad, imaš drugačiju, nabrijaniju priču u glavi, pa lakše ispucaš sve frustracije u niz efektnih pjesama što diskografi i mediji znaju prepoznati, ali u nas to jednostavno nije tako, pa često imamo slučaj da se prvijenci izdaju nakon desetak godina na demo sceni s pjesmama koje bend isto toliko dugo svira po raznim eventima.Odlična je stvar otkriti neki mladi bend kao Repetitor, odmah mu pružiti šansu i postaviti ih kao zvijezde. Nažalost, to je rijetkost u našim krajevima i ‘klinci’ nemaju takvu šansu ili je imaju vrlo rijetki. Na pamet mi padaju riječki punkeri Diskurz koje je kritika uvelike pohvalila na prvijencu, a potom se malo toga dogodilo što je rezultiralo i svađom u bendu i promjenom formacije.S druge strane, naši mediji znaju napraviti uzaludni hype za nekog tko uopće nema pologa, a tu bih ponajprije istaknuo varaždinske Voodoo Lizards. Priča je počela kad je netko tamo u Americi čuo za njih, rekao je da je to ok, pa su svi mediji brujali kako imamo ‘svjetski bend u kući’. Bend tada nije imao ni previše koncerata, ni previše pjesama, ni album, ali je imao zanimljivu priču s nekim tamo Amerom… I to je medijima bilo cool, a ne potentni bendovi koji rasturaju svojim pjesmama i svirkama.A što to imamo na domaćem terenu, a vrijedi!?
Još od početka garage revivala imali smo The Babies, pravi garage punk rock bend koji zvukovno nije previše zaostajao za tadašnjim svjetskim trendovima. Naravno, manjak interesa i neke druge preferencije članova benda dovele su do njihovog raspada, a da smo im dali šansu, mogli su postati hrvatski The Hives.Danas bi podcijenjene bendove mogao nabrajati jedno duže vrijeme, ali probat ću istaknuti njih nekoliko za koje smatram da bi trebali imati mnogo veću podršku nego što je imaju, te bi trebali biti u rangu popularnosti barem s Majkama ili Pipsima. Stvar leži u tome da su ovi bendovi i izvođači kvalitetni glazbenici s izvrsnim ostvarenjima iza sebe, boljim od, primjerice, zadnjih nekoliko albuma perjanica našeg rocka, Hladnog piva.

– My Buddy Moose –
Kada pogledamo ljude s kojima ovi momci rade, možemo se samo pitati zašto oni ne pune najveće dvorane u nas. Svoju americanu doveli su gotovo do perfekcije, prepoznaje se njihov izričaj u svakoj pjesmi, imaju jasan stav i viziju, odlične koncerte… I pjevaju na engleskom.

– Erotic Biljan & His Heretics –
Ono što su nekad započeli The Babies, Heretici su svojim albumima digli na novu razinu. Prvi “Supersticky” bio je zarazan garažni rock’n’roll, a drugi “H Is For Heretics” albumčina koja se može smatrati jednim od najboljih albuma naših krajeva zadnjih ne znam koliko godina.

Nakon takvog izdanja očekivali bismo veliku turneju, prepune dvorane u kojima se traži karta više, ali nažalost bend nije uspio napraviti korak dalje jer i dalje nije prepoznat od onih koji bi trebali uvidjeti da im je jeftinija varijanta ispromovirati naš bend nego potrošit brdo para za nekog stranca. Pjevaju također na istom jeziku, engleskom.

– The Chweger –
Kada sam prvi put čuo album “The Chweger” istoimenog benda bio sam oduševljen što napokon imamo jedan izvrstan plesni rock bend koji se može nositi s inozemcima. Na tom albumu nije bilo lošeg momenta, uskoro izdaju novi album, a vjerujem da malotko zna za njih što je velika šteta jer imaju ono nešto čime mogu pokrenuti masu. Očito je Pula (a ne Zagreb) i engleski jezik preveliki minus za naše podneblje.

– East Rodeo –
I ovaj bend postoji već (pre)dugi niz godina na sceni, a neki su ih prepoznali tek početkom prošle godine kada je jedan naš diskograf izdao njihov album “Morning Cluster“. Koja greška! Bend već godinama pomiče granice svojeg glazbenog izričaja što se najbolje pokazalo na albumu “Dear Violence” za koji bi i članovi The Mars Volte bili sretni da su ga izdali. Ali nisu, već su Hrvati koji pjevaju na engleskom.

– Ruiz –
Upravo rasformirani trojac okupljen pod ovim imenom bio je jedan od bendova kojem nije bilo bed svirati u malim sredinama jer su se nadali da će im se prije ili kasnije to isplatiti. Nažalost, niz odličnih svirki i dva vrlo hvaljena albuma očito nisu bila dovoljna da se publika zanjiše u ritmovima vrlo plesnog stoner rocka, pa je bend odlučio na razlaz. Je li možda stvar u pjevanju na engleskom?

Osim bendova, imamo i jakih kantautora koji u nas, oprostite na izrazu, životare. Kritičari npr. Ivana Vragolovicha i Luku Belanija uspoređuju s najvećim facama popularne glazbe, dobivaju svakojake nagrade, pobjeđuju na raznim natjecanjima, ali očito su još premladi i ne pjevaju na hrvatskom, pa zato nisu u modi.

U svakom odlomku istaknuo sam jednu bitnu manu svih navedenih izvođača, a to je engleski jezik. Pravimo se da smo jedna kulturna nacija koja gleda naprijed i prema zapadu, pa često uzimamo njihove (polu)proizvode, dok naše ne cijenimo jer pjevaju na istom jeziku. Zbog čega je to tako? Naprimjer, zbog čega jedan Lambchop ili Wilco dobiju ogroman medijski prostor prilikom gostovanja u nas, a jedan My Buddy Moose ne? Iste primjere možemo navesti za bilokojeg navedenog izvođača. Engleski je cool ako pjeva stranac, a ako pjeva domaći je ‘fuj’?! Vrlo licemjerno, jer dobra glazba je uvijek dobra glazba, bez obzira odakle dolazi.

Imamo akciju “Kupujmo hrvatsko” koja traje već godina, a kada o ‘hrvatskom’ razgovaramo, najlakše je popljuvati.

Da jezik nije glavni problem, već da jednostavno ne vjerujemo mladim izvođačima dokaz su i oni koji pjevaju na hrvatskom jeziku. Vatri je trebalo skoro 15 godina da dođe do zasluženog statusa, Ramirez je nakon odličnog prvog albuma i slabijeg ‘ostatka’ karijere radije odustao nego da su se trudili dalje, a Gatuzo čiji posljednji album “!” možemo bezbrižno staviti u rang s “Teškim bojama” Majki još se uvijek nije digao koju stepenicu više u osvajanju medijskog prostora koji očito uvjetuje fanovski status.

Nažalost, i ove godine, po naznakama festivalskih događanja, većina ovakvih bendova svirat će u vrućim popodnevnim terminima pred ljudima iz organizacije koji naštimavaju posljednje stvari, čuvarima i pokojim slučajnim prolaznikom što nikako nije dobro. Imamo pregršt odličnih bendova, rock i drugih opredjeljenja, kojima treba pružiti šansu, a ne čekati da lagano budu pred penziju ili se raspadnu prije toga. Čak i neke jače bendove to čeka, a ranijih godina vidjeli smo kako sa stagea Partibrejkersi i Stampedo ogorčeno komentiraju takve stvari, ali očito to tako mora biti…

Osim navedenih, u tekstu su se lako mogli naći još poneki poput The Orange Stripsa, Hesus Attora, Mika Male, Vlaste Popić, Quassara, Afiona, Kom3dije, Nine Romić i sličnih koji svaki na svoj način oplemenjuju hrvatsku scenu. Rijetko gdje se može nešto pročitati o njima, rijetko gdje čuti, ali važno da imamo update svakih nekoliko sati što je novog Ava izvalila.

Zaključak: imamo dobru scenu koja može biti još i bolja ako se pruži šansa mladima. Mladi su oni koji će uskoro navršiti 20 godina, a ne oni koji su prvijenac izdali nakon tridesete. Promjene su nužne i to kod svih, treba promijeniti mentalni sklop da kod nas ništa ne vrijedi. Mediji trebaju bolje popratiti mlade bendove, pa će tada i naša mladež posegnuti za kvalitetnim domaćim materijalom. Možemo i mi imati Repetitor (mlad i napet bend), a ne samo Goribor (uspjeli nakon skoro 25 godina na sceni).