Nielsenovo izvješće za 2017. godinu donijelo je vijest koja je munjevito odjeknula glazbenim kuloarima – hip-hop je prvi put u povijesti najpopularniji žanr u svijetu. Naime, pokazalo se da se prošle godine na popisu 10 najprodavanijih albuma nije našao niti jedan koji se može svrstati u rock glazbu. Zaključak: hip-hop je preuzeo krunu i zauzeo vodeću poziciju u glazbenoj industriji. Ili ipak sve nije tako crno i bijelo?
Popularnost žanrova ili popularnost pjesama?
Pravila igre posve su se promijenila zahvaljujući streaming platformama kao što su Spotify i Deezer. Prije nekoliko godina glazbena je industrija odlučila stati na kraj poražavajućim statistikama koje su ukazivale na ono što smo tad već svi znali – prodaja albuma svela se na minimum. Da bi se ovaj trend prekinuo uvedene su takozvane jedinice ekvivalentne albumu, odnosno, ako netko putem interneta kupi 10 pjesama s vašeg albuma, ili ako sakupite 1500 streamova, to se računa kao da ste prodali jedno fizičko izdanje, bez obzira na to imalo ono 15, 20 ili 30 pjesama. Iz istog razloga je u hip-hopu i R&B-ju pokrenut trend izdavanja albuma s više od 20 pjesama (Chris Brown je na posljednji LP natrpao čak njih 45!) U prijevodu – ako Drake na jednom albumu ima globalni hit kao što je “One Dance”, koji je streaman milijardu puta, zahvaljujući samo toj jednoj pjesmi ima veću prednost i šansu da se na kraju godine pojavi na popisu vlasnika najprodavanijih albuma.
Da bi se bolje objasnila bizarnost ovakvog načina brojanja prodanih primjeraka, posljednje izdanje Eda Sheerana, koje je prvenstveno zahvaljujući PR mašineriji i hitu “Shape Of You” prodano u više od dva milijuna jedinica ekvivalentnih albumu, u stvarnosti je prodano u 511 tisuća fizičkih primjeraka, samo 40 tisuća više nego posljednji album Metallice “Hardwired … To Self – Destruct”, koji bi se po navedenom kriteriju trebao naći na trećem mjestu najprodavanijih albuma prošle godine. Po istom je kriteriju jedini hip-hop izvođač koji se našao na popisu vlasnika 10 najprodavanijih albuma Kendrick Lamar. Još jedna zanimljivost je da se na Pollstarovom izvješću na popisu 100 najprofitabilnijih svjetskih turneja našlo svega pet hip-hop izvođača, od kojih niti jedan nije dospio u top 10. Najbliži je Drake koji je zauzeo 34. mjesto, iako je diskutabilno o njemu pričati kao rap glazbeniku u “Hotline Bling” eri.
Usporedbe radi, najprofitabilnije su bile turneje rock izvođača kao što su Guns N’ Roses, Metallica, The Rolling Stones i Roger Waters. Ova statistika otvara brojna pitanja – preferiramo li danas slušati određene žanrove i izvođače ili određene pjesme? Ima li uopće smisla uspoređivati žanrove u bilo kojem kontekstu? I možda ono najbitnije, postoji li objektivan način kojim se može utvrditi koji je žanr trenutno u svijetu najpopularniji?
Barbike protiv kompjutera
Danas ćemo se često susresti s tvrdnjom kako je današnja glazba loša, kako su se nekad slušale prave stvari koje nisu ostavljale nimalo mjesta pop pjesmuljcima. Znamo kako to ide – priče kako su glazbenici bili talentiraniji, pjevači nisu koristili autotune jer su znali pjevati, pjesme su bile iskrenije i imale su neko značenje. Međutim, brz pogled na Billboard top 100 iz 1997. i vidjet ćemo da su te godine jedni od najslušanijih hitova bile pjesme “Barbie Girl”, “Wannabe”, “Quit Playing Games With My Heart”, “MMMbop” i “Coco Jambo”. U redu, neki će nagađati i reći da je to vjerojatno bilo razdoblje u kojem nije izašlo previše kvalitetne glazbe, ali iste su godine Radiohead izdali “OK computer”, Prodigy i Daft Punk vladali su klupskom scenom zahvaljujući odličnim “Fat Of The Land” i “Homework”, Notorious B.I.G. potvrdio je tada status jednog od najboljih u rap igri zahvaljujući svojem albumu “Life After Death”, dok su Portishead predvođeni karizmatičnim vokalom Beth Gibbons predstavili istoimeni “Portishead”.
Pogađate, niti jedna se pjesma sa spomenutih albuma nije našla unutar navedene top liste. Zašto odjednom imamo toliku tendenciju zgražati se nad glazbom koja je danas popularna i tvrditi da se nekad slušala prava, kvalitetna glazba, kao da smo ulaskom u 21. stoljeće odjednom svi doživjeli globalnu amneziju i zaboravili da su The Beatles, King Crimson i Led Zeppelin ikad postojali i prestali ih slušati?
Uspoređivati, primjerice, Portishead i Taylor Swift ili Pink Floyd i Migos ima smisla koliko i uspoređivati filmove “Odiseja u svemiru” i “Mamurluk”, budući da se radi o različitim žanrovima koji imaju različitu svrhu. Današnja pop glazba s razlogom zvuči tako kako zvuči, svaki hit koji se može naći na Billboardovoj ljestvici rađen je upravo s tom namjerom – da privuče velik broj publike i iz toga financijski profitira, jednostavna formula koju mainstream prati godinama.
Zamka za trappere
U zadnje se vrijeme na brojnim forumima i društvenim mrežama mogu naći razne rasprave i komentari na temu trap glazbe. Iako je sam termin ‘trap’ dio hip-hop kulture već dvadesetak godina zahvaljujući grupama kao što su Three 6 Mafia, Outkast i Ghetto Mafia, spomenuti je žanr na vrata mainstreama pokucao tek u ovom desetljeću pojavom trappera kao što su Migos, Chief Keef i Travis Scott. Neki od glavnih argumenata brojnih protivnika ovog žanra je da se u ovom slučaju ne radi o talentiranim reperima čije su pjesme osvrt na stanje društva, već je jednostavno riječ o bezidejnom samodopadnom prenemaganju koje je popraćeno jeftinim producijskim forama kao što je autotune.
Istina, komercijalan trap uglavnom nema neku visoku umjetničku vrijednost, ali to u startu nije ni bila njegova svrha. Zašto je nužno ozbiljno i toliko kritički pristupiti glazbi koja ima samo jedan cilj, a to je da zabavi i nabrije publiku odličnim beatovima pritom ne sakrivajući činjenicu da se ne radi o nikakvoj highbrow umjetnosti? Možda se najuomraženiji trap hit – “Gucci Gang” – nikad neće moći mjeriti s old-school klasikom kao što je “If I Ruled The World”, ali to u samom startu ni nije razlog iz kojeg je pjesma nastala, zapravo i u ovom slučaju nema smisla uspoređivati kruške i jabuke. Neki će trapu zamjerati na repetitivnim tekstovima, iako su takvi tekstovi oduvijek bili dio popularne glazbe i prisutni u svim žanrovima. Podsjetimo se samo tekstova za pjesme “Roxanne”, “Hello, Goodbye”, “Hard As A Rock” i “Frantic” bendova The Police, The Beatles, AC/DC i Metallica.
Na kraju dana, svatko može voljeti i ne voljeti određene glazbene žanrove, pitanje je možemo li otići toliko daleko da pojedini glazbeni žanr smatramo inferiornim ostalima samo zato jer ne posjeduje neke određene karakteristike?
Dostupnost glazbe veća nego ikad
Uzevši sve u obzir, zahvaljujući već spomenutim streaming platformama danas nam je glazba dostupnija nego ikad. Iz istog se razloga doista nema potrebe zamarati time što na radio stanicama ne možemo čuti pjesme koje izlaze izvan pop okvira. Taj trend traje više od dvadeset godina i malo je vjerojatno da će se ikad promijeniti. S obzirom da se pokazalo kako je već spomenuti sustav koji je uveo jedinice ekvivalentne albumu donio malo iskrivljenu sliku najprodavanijih prošlogodišnjih izdanja, te da su se unatoč popularnosti mainstream glazbe najprofitabilnijima pokazale turneje rock izvođača, ne možemo sa sigurnošću utvrditi kojem žanru pripada titula najpopularnijeg. Na kraju dana, to i nije toliko bitno.
Ono što je sigurno je da se glazba neprestano i nepredvidljivo mijenja i javljaju se izvođači koji razbijaju barijere svega što smo do sad čuli i vidjeli. Nekad su se na vrhu top lista nalazili Beatlesi, danas Ed Sheeran, sutra… tko zna?
