Iako možemo komotno zaključiti da nam je narod sluđen zbog svih dnevno-političkih bimbi koje ga prate, za domaću masovnu publiku također koji put možemo reći da poludi.
Zadnji primjer je Zaz; francuska pjevačica koja je rasprodala dvoranu Boćarskog doma, a kada je koncert premješten u veliki Dom sportova ulaznice za 3. lipanj su i tamo planule. 
Kako uspjeti ‘vani’ pitali su se mnogi ‘naši’, ali ne uspjeti na terenu novih država nastalih od bivše države, gdje se svi koliko-toliko razumijemo, nego na daleko isplativijem tržištu EU, Velike Britanije, pa i SAD. Tamo je lova, tamo su zvijezde, tko tamo uspije može i propasti kod kuće. Mlađahna Zaz je primjer kako se i to može, a neku večer je i Talijan Ligabue rasprodao londonski Royal Albert Hall – ne podijelio ulaznice, nego rasprodao po tržišnim cijenama – i nakon dvije večeri Elvisa Costella u istoj dvorani pokazao da i on to može. Jer talijanska glazbena industrija itekako ozbiljno radi i pokušava svoje brendove prodati vani, u što smo se i kod nas uvjerili. Strategija je odavno poznata; prva liga, druga liga, ispadanje…
Budući smo muzikalni u mp3, pardon, 3 pm, problem postaje još veći; zašto nikog vani ne zanimaju naši glazbenici, a garant smo talentirani? Povremene tlapnje o proboju u inozemstvo bile su samo forsirana samoreklama bez stvarnih osnova. Jasno je da se Nina Badrić ne može provući ni u finale benignog Eurosonga – usprkos medijskog terora kod kuće i nemilosrdnog vrćenja pjesme u glavnim tv terminima – pa tko lud bi kupio njen album na slobodnom EU tržištu? Ali zašto onih koji su uspjeli vani nema po domaćim medijima, osim u tekstovima rock kritičara?
Elita i ‘seljaci’
Netko će reći Italija je glazbena sila, ali nije to baš tako jednostavno. Pa imali smo periode u kojima nam je rock scena bila jača od bilo koje u Europi i opet smo propustili šansu. Tu šansu Francuzi, Nijemci i Talijani ne žele ispustiti iz ruku. Dapače, uporno rade na njoj. I što si više ‘drugačiji od drugih’ šanse su ti danas bolje, ali jebi ga kad se kod nas više podržavaju domaće kopije nego originali koji bi i mogli nešto vani napraviti.
I dok nekima ide teško, nekima je lako, samo se ne zna točno zašto? Zagreb je dobar teren za nastupe pop zvijezda osamdesetih, ima nešto profilirane publike za gostovanja aktualnih rock bendova. Ali koji put se na masovnoj skali provuku sasvim neočekivane stvari koje nas zavaraju da smo napredni u vražju mater.
Posljednjih godina mogli ste se skoro komično zapitati ‘koji se world music (ili jazz) nose u Zagrebu’? Povremena dobra volja masovne publike da prihvati neki off program znala je ogoliti kontradikciju; dok nam je masovni ukus poguban i publika preko svake zdrave mjere puši narodnjake i zabavnjake, evo odjednom tisuću-dvije ljudi koji podržavaju neke ambicioznije programe.
Upravo ta podjela na elitu i ‘seljake’ – svaka čast pravim seljacima – govori nešto o raspolovljenosti društva; fali nam sredina, to je naš problem. Puni smo pseudo-elite i ovih ‘nepismenih’ ali, kao i u stvarnom životu, fali srednja klasa koja je motor svega i na dnevnoj bazi sposobna učiniti društvo ‘normalnim’. Pa i na glazbenom terenu, da promotori ne moraju nositi glavu u vreći svaki put kad organiziraju neki koncert ili festival.
Kravate i ćevapi
No, sa Zaz postoji još jedan veliki problem; dok sve zvijezde pjevaju na engleskom, ona pjeva na francuskom. Znači da ju većina kod nas ne razumije, osim ako ne vlada skrivena pomama za tečajevima francuskog jezika. Dakako, njen uspjeh daleko je zanimljiviji od nepismenih izvještaja koji tupe o ‘francuskoj zvijezdi’. Zaz kao dio ‘francuskog pokreta otpora’, dakle izvan zone utjecaja anglosaksonskih ‘rock imperijalista’, rasprodaje dvorane i pokazuje kako se lokalna kultura može ‘prodati’ ostatku svijeta. Na tom drevnom receptu mogla bi nešto naučiti i domaća kultura, tj. njen nepostojeći izvoz. Jer vani ih malo zna tko je Krleža, kamoli da su penkala, kravata, a ne ćevapi (koje smo oteli drugima), nastali kod nas.
Ajde dobro, optimist bi rekao nije sve tako sivo, bilo je i uspjeha. Samo, zgodno je da ovi naši koji uspiju vani baš i nisu megazvijezde doma, što znači da nam se lokalni (ne)ukus i medijska scena ne poklapaju sa svijetom, a čak ih i domaći mediji ignoriraju. I opet se pokazalo da samo stvarna vrijednost i privatna inicijativa imaju šansu. Samo nekima s rock scene, poput The Bambi Molesters ili Overfow, postalo je moguće da vani imaju ‘prave’ karijere, potvrđene i od tamošnje kritike, insajdera i publike.
‘Vukojebine’ i ministarstva
Pa kako onda ovi kao Zaz uspijevaju izvan svojih tržišta? Srećom smo se nagledali zvijezda world music i etno scena iz raznih ‘vukojebina’ svijeta, pa znamo da mnogi nisu razumjeli jezik, ali su ih itekako dobro shvatili. Pa i njihove države, ma kako male i egzotične bile. Ispada da smo mi izgleda toliko egzotični da nas nitko vani ne razumije. Ili mi ne razumijemo sami sebe i kako stvari zaista funkcioniraju? Jer, možda smo i veće selo nego što mislimo.
Ima jedan bitan štos; prilikom zagrebačke presice o dolasku Zaz, Ina Pouant, francuski kulturni ataše u Hrvatskoj lijepo je govorila o tim problemima. Ali i kad je dolazio neki egzotični glazbenik iz Tibeta, arapskog svijeta ili od bilo kuda, imao je potporu njihovih institucija, kulturnih veleposlanstava, barem kao simbolični pokušaj otvorenog reklamiranja vlastite kulture. S druge strane, naši glazbenici i kad su dobivali nagrade vani, poput Tamare Obrovac, Matije Dedića ili Legena, putovali su po svijetu sami sa svojim koferima.
Dolazak Zaz bitan je prije svega jer pokazuje da se ne mora govoriti na engleskom, dapače, da je poželjno pjevati na francuskom i da problem nije nepotrebni prepjev na engleski esperanto, nego loš hrvatski. Inače vam pop scena i kultura mogu postati socijalni slučaj, s lokalnim zvijezdama ‘preko veze’ koje bez obzira na jezik ne razumiju same sebe, a kamoli njih netko drugi. Publika najmanje.
