Od mnogih franšiza-natjecanja tipa ‘Hrvatska traži zvijezdu’ koja su trenutno u opticaju možda bi nam ipak bolje išlo takmičenje u traženju hrvatskog bluesa.
Imalo bi smisla, jer domaći je blues autentičan. Onaj životni. I
proživljen i više nego glazbeni, recimo ovaj na natjecanju Croatian
Blues Challenge, gdje bi svi silom i dobrovoljno željeli ‘biti crnci’.
Iz najboljih pobuda dakako.
No, ovaj svakidašnji, životni blues kod nas je prošireniji. Croatian Blues Challenge u svom je četvrtom izdanju održan prošli vikend u Splitu. Pobjednici Teo Aničić u kategoriji solo izvođača i Delta Blues Gang u kategoriji grupe moći će i na Beale Streetu pokazati što znaju i ne moraju se bojati usporedbi s američkim izvođačima.
Aničić kao odličan kantautor na tragu indie-rocka a Delta Blues Gang kao impresivna sviračka jedinica koja veliki adut ima i u efektnom scenskom nastupu. Žiri je dobro obavio posao, ali je bio lagan jer su ovo dvoje zaista najbolji izbor.
Banana Split i zagrebački blues-gnjus
Ove sezone CBC premješten je iz Zagreba u Split. Rekli bismo primjereno; ne samo zbog indolencije razmažene publike u metropoli ili zato što je ugođaj u Splitu ‘južniji’ i bliži Memphisu – kamo u siječnju odlaze pobjednici na završno natjecanje – nego i zato što je to s Kerumom stvarno jedan fini blues.
Mada, da se ne lažemo, imamo i mi u Zagrebu (Bandićgradu, kako nam znaju tepati), itekakvog bluza, tuge i čemera. Što je bolje, banana Split ili zagrebački blues-gnjus, kako su domaću stvarnost davno i originalno definirali Buldožeri? Dugotrajno natjecanje u bluzu između ta dva najveća hrvatska grada dokaz je da je pobjednika teško naći, iako je Kerum ipak u vodstvu. Da bar nisu dva naša najveća grada, ali jesu, pa nam je blues time veći i bolniji.
Bura pa Ladislav
Volja za takmičenjem i uspoređivanjem u koječemu kod nas ne jenjava. Bilo je zadnjih dana i materijala za međunarodne usporedbe. Analize jačine udara Sandy i domaće bure pokazale su da i mi znamo kako se boriti s nepogodama. Ali, nametnulo se pitanje je li Sandy opasnija od bure? I gdje je u svemu tome mjesto opake ciklone Ladislav?
Gledanje CNN-a dalo nam je ideju da budemo ‘in’ i imenujemo svoju meteorološku katastrofu, ali opet smo izabrali krivu. I onih drugih, pravih, imamo dovoljno, samo ih ne imenujemo nego ih skrivamo. I onda zajeb; ako je igrom velike ironije Sandy napala New Jersey – čija je moralna vertikala i zaštitni znak osim Sinatre i Kipa slobode (koji je u New Jerseyu a ne u NYC kako se misli) Springsteen, koji je još na drugom albumu iz 1973. snimio pjesmu istog imena – onda bi bilo logičnije našu nepogodu nazvati ‘Vjetar s Dinare’ a ne izmišljati nekog benignog Ladislava. To bi bilo realno.
Jer ako Springsteen plati porez na 50 milijuna dolara i svejedno mu ‘otmu’ naziv pjesme, a Thompson na crno od HDZ-a utrži 500 tisuća eura, onda je to nepogoda za državu, poreznike i sve ove velike domoljube, pa to tako treba i nazvati.
Upravo je zbog Ladislava bilo zgodno za vikend svratiti do Splita i provjeriti kako se picigin igra usprkos nepogodne vremenske fronte. Ali nas kopka zašto kad na Maslenici puhne bura jače nego Sandy o tome ne izvještava CNN? Okej, Jure Radić je sa svojim mostom bitno pripomogao da bura puše a mi popušimo gdje ne treba, ali to je opet druga blues priča.
Rafo i Adele
Budući da se ovih dana naveliko uspoređivalo domaći teren i inozemstvo, možemo odmah provjeriti odnose snaga i u ovim drugim stvarima koje prepisujemo iz bjelosvjetskih šalabahtera. Vidimo kako je u bluesu, ali ako već Hrvatska uporno traži zvijezdu, je li Rafo bolji od Adele? Ili Natali Dizdar? Zvuči šokantno, ali svi su produkt sličnog natjecanja. I tko je gdje stigao? Dobro je da se uspoređujemo s onima koji su takve stvari izmislili, to pokazuje da ne nedostaje ambicije i ne posustaje optimizma, barem virtualnog.
No, razna TV natjecanja s ‘idolima’, ‘zvijezdama’, ‘ljepoticama’ i ostalim boflom govore nam da je virtualno kod nas zamijenilo stvarno. Ovi na Blues Challengeu barem sviraju, i to strastveno kao da im život ovisi o tome, ali u većini stvari televizija je postala glavno mjesto vođenja borbe za ono što djeca žele; bolji život, a ne svakodnevnu zajebanciju, kuknjavu i neizvjesnu budućnost. Petnaest minuta natjecanja na TV i psihološki problem je riješen a apetit barem malo zadovoljen.
Jedino što situacija kasnije pokaže da kod nas malo tko profitira na lako stečenom statusu zvijezde. Sve to ispadne zgodna produkcijska priča i jednokratna zabava koja nakon toga naglo stane, a glazbeni i drugi BDP i dalje je u strmoglavom padu.
Master šef ili goli prick
I tko je onda na kraju master šef a tko goli prick, kako je to davno definirao Johnny Štulić? I on je dobar primjer za odgovoriti na pitanje je li se bolje natjecati ili dati petama vjetra dok je vrijeme i pustiti sve kvragu? Ako njegova iskustva govore tako, kako je tek ovim amaterima koji se trude postati zvijezde? Možda im je bolje da pred razgoropađenim žirijima pobjegnu u vražju mater i sakriju se s druge strane tevea.
Biti zvijezda kod nas nije lako, ni prava, a kamoli kriva. Kod nas jako vole suditi, po mogućnosti drugima. Pa zvijezde i anonimci pjevaju, plešu, uglavnom svatko nešto izvodi da ga primijete i vele mu ‘strašan si’. I onda dođemo do žirija, jer kod nas svatko može biti u žiriju, dapače, to je nešto kao stalni medijski ‘izlaz’ u javnost. Tu nastaju problemi, jer i ti pseudo selebritiji u nedostatku stvarnog uspjeha mjeru uspjeha traže u virtualnom svijetu, po žirijima opće prakse gdje pretenciozno trabunjaju ni o čemu.
Hrvatska traži zvijezdu (i kredit)
Iako ih je polovica polovičnih i faličnih u svojim ‘karijerama’, takva doza prepotencije kojom se herojski napijaju krvi anonimnim takmičarima pokazuje da su i oni sami zapravo goli prickovi; da su zvijezde postali na isti način kao i ovi početnici kojima danas hrabro sude i na čijoj medijskoj grbači žive.
Pa pred poluuspavanim TV-auditorijem glume stručnjake i teoretiziraju kako otpjevati visoki C, ili pak frustrirane manekenke pred kamerama maltretiraju natjecateljice koje ne znaju hodati u visokim štiklama. Kad gledamo ove reprize ‘Hrvatska traži zvijezdu’ i slična natjecanja zapravo gledamo i reprize neuspjeha koji su se iz toga izrodili.
No, Hrvatska uporno i dalje traži zvijezde, mada je bitnije reći da traži i kredite. Krediti koje dobijemo su loši, a ni zvijezde nam nisu bolje. Kako god okrenuli sve nam devalvira, osim što kamate ostaju iste i dolaze na naplatu, virtualne i stvarne…
