Dubrovački (5/7 benda) Silente čine sedam članova: Tibor Karamehmedović (gitara, vokal), Sanin Karamehmedović (bas), Lorena Milina (violina, vokal), Doris Kosović (vokal), Ivuša Gojan (bubnjevi), Ana Vlainić (violina, vokal) i Šimun Končić (klavijature, gitara, vokal).
Iako već dugo postoje, tek početkom 2012. objavili su “Tercu na tišinu” i preko YouTubea došli do zvijezda. Na intervju ih je došlo četvero, a tko što radi, koliko priča, kakvo je zdravlje benda i sve ostalo možete pročitati ispod.
Upoznajmo malo članove Silentea…
Zovem se Sanin, zovu me Sančo i pokušavam napraviti tranziciju s ovog Sanin na Sančo, al ne ide mi. Ni doma me ne zovu Sanin, jedino oni kad me zajebavaju. Rođen ’87., u Zagreb sam došao 2006. na fakultet, studiram kroatistiku na FF, trebao sam već završiti, ali je malo ovo s bendom oteglo stvar. Muzikom sam se počeo baviti otprilike kad i Tibor, 2003. Sa starim sam u Zagrebu kupio prvu gitaru. Donijeli mi to u Dubrovnik, i ludilo, idemo vježbat… i trebalo nam je par godina dok mi počnemo pravit svoju muziku. 
Za brata Tibora bi rekao da je tvrdoglav, ne radi ništa što ne voli radit, voli samo svirat, tako da samo i svira. Svakako je najzaslužniji za ovo sve što se nas tiče. 90% radi glazbu, radi bazu bez koje ne bi bilo nastavka. Reko bi da je najvrijedniji član benda.
Tibor: Pjevam i sviram gitaru, pišem glazbu, ’91. rođen, volim svirat. Puno stvari mi se ne sviđa, zato se i držim svirke.
Sančo je osoba koja priča manje od mene (smijeh) i koja misli da sam ja najzaslužniji za ovo, al’ ubiti su tekstovi najzaslužniji, tako da je time on. Inače je vrlo komplicirano jednostavna osoba. U prijevodu, nakon što ga počneš razumijevat, sve ide samo od sebe. Teško ga je razumit, al’ nakon što ga razumiješ sve ostale zavrzlame budu jasne.
Ivuša: Sviram bubnjeve, rođen ’85., glazbom se bavim… od ’99., tad sam počeo bubnjat, sami početak srednje škole znači, i od tada mi je cijeli životni put krenuo k glazbi. Svirao sam u mnogim dubrovačkim bendovima tijekom godina, i među njima je bio i Silent tada. Na trećoj godini sam na Pomorskom fakultetu u Dubrovniku, to moram dovršit ove godine i nadam se da će to bit to što se tiče mog daljnjeg obrazovanja.
Kako ste se razvijali dok nije buknuo hype s “Tercom na tišinu”?
Sančo: Razdvojio bi taj period Silent – Silente, to je bio potpuno drugi svjetonazor, drugi bend, drugačije su stvari zvučale, u početku smo pravili pjesme na engleskom. Nakon pet godina postali smo potpuno drugi bend, i to ime Silent nam je postalo neprirodno i bilo je logično promijeniti ga. To je sve bilo 2012., novi početak.
Tibore, rekao si da je “Terca na tišinu” dobra pjesma, ali najlošija od svih koje imate?
Mislim da je super pjesma, ali moje je mišljenje da je iza svih pjesama s albuma.
Kod vas se sve dogodilo slučajno?
Sančo: Kad smo tražili te neke načine da to populariziramo, spot je bio logičan izbor, “Ajmo snimit spot, ko će snimit…?” i Doris je imala nekog prijatelja iz Beograda koji je snimao neke filmove i serije, pa “Ajmo pitat njega“, pa se on ne javlja… Imali smo kontakt od Aćimovića, bilo nam je fora što se odma javio, rekao je da mu pošaljemo stvar, nije imao ni moj broj i zove me nekako ujutro na kavu, i ajde, odradit ćemo tu “Tercu”, i u veljači “Terca” izlazi, i prije nego je izašla, on je slučajno veliki prijatelj s Bratošom, poslao mu je pjesmu, Bratoš je rekao da je ok, ali da se mora preraditi malo, da produkcija nije na nivou. A nama je nekako bila draga ta produkcija, još uvijek nam je draga, siromašno zvuči, rockerskije i sirovije, ali ima nešto svoje, ali za te potrebe i produkciju Bratoša i izdavačku kuću, to je sve trebalo bit puno bolje odrađeno. I ništa, mi dolazimo u Zagreb, par dana snimamo samo stvari koje su se trebale samo dosnimiti, i snimamo i tu “Tercu”, u početku nam je bila malo preproducirana, nabrijana, sad smo se navikli i sad nam je super, i izlazi spot i sutra dan je bio kaos. Objavi jedan medij, pa drugi, pa treći, mislim većina medija to ‘kopi pejsta’ i nastane senzacija, ljudi se oduševe, svi pogledaju… nismo očekivali to jer nismo ni ciljali na to, to je pokrenilo desete kanale… i neke stvari koje su nama nelogične, tipa ove promocije, zapravo smo skontali da treba ušminkati i zapakirati proizvod jer je to pakiranje važnije od paketa.
Kosi li se to s nekim vašim uvjerenjima?
Sančo: Pa sa svim mogućim, ali smo svatili da stvari tako idu.
Jeste razočarani sami sa sobom?
Sančo: Pa razočarani smo situacijom, tim što je to nužno, što se to mora tako raditi, to je bio šok mali, ali ništa strašno…
Koji vam je najdraži koncert nakon Tvornice?
Sančo: Nama je najdraži možda WHF u Širokom Brijegu, fenomenalna atmosfera, ljudi i sve.
Sigurno ste i vi imali neku zanimljivu anegdotu s koncerta?
Sančo: Došli smo svirat u Šibenik i dogovorili se s Atlantidom, svirali smo zajedno s njima, da ćemo mi donijet bubnjeve, znači dva benda sviraju na jednom bubnju, podijelili smo opremu tako i dođemo tamo i shvatimo da nam fali 40% bubnja! Jedna torba je ostala doma u Dubrovniku, a dva sata su do koncerta. Bili smo spremni kapitulirati, ali eto, tonac je zvao neke frendove, shvatili smo da je Šibenik jako susretljiv grad što se toga tiče i pomogli su, donijeli su tu opremu. Više stresno, nego zabavno. Isto tako par dana prije Tvornice smo napeti, vježbamo, nervoza, i prođe koncert, i vidimo da nije uopće bilo razloga za toliku brigu, i sve bude normalno nakon koncerta.
Kako ide proces stvaranja kod vas?
Sančo: Prvo ja napišem tekst, pa Tibor muziku. Jednostavnije mi je da ja njemu dam tekst pa on s tim radi što hoće.
Odakle ti dolazi inspiracija?
To mi je baš fascinantno, ja se ne sjećam te sekunde kako je meni nešto došlo da napišem to, ne znam kako to funkcionira, ako netko zna neka me nauči, i studiram to i nitko me ni na faksu to nije naučio.
Misliš li da ti to što studiraš kroatistiku jako utječe na tekstove i određuje ih?
Ne toliko. Ljudi misle da kad je netko načitan da mora dobro pisat, ali ne. Utječe tako što mi je otvorilo neke nove prilike da se upoznam s nekim novim autorima, ili su ti autori vezani za moj kolegij, ali direktan utjecaj ne mogu prepoznat.
Tibore, kako ti je pjevat tuđe stihove?
Ne bi ih pjevao da ih
ne razumijem. Osjećaj je isti, ali Sančo ima bolje riječi za to, kad
osjetim da i ja to mislim, puno je lakše. Da ne osjetim rekao bi mu da
promijeni neki stih, da mi ne leži.
Tibore, jesi li ti probao napisati koji tekst?
Sančo: Ima on puno dobrih tekstova, ali ili se boji ili smo navikli ovako raditi.
Neki vas svrstavaju u pop autore, neki u rock, izjavili ste da vas ovi koji slušaju pop ne slušaju jer ste za njih rock, a ovi koji slušaju rock vas ne slušaju jer ste za njih pop, a na kraju vas slušaju i jedni i drugi…
Tibor: Mislim da je stvar kod tog etiketiranja da se to sve zakompliciralo jer su se izmislili žanrovi koji ne postoje. To je valjda evolucija glazbe, gdje ti dobiješ od dva žanra treći, pa od drugog i trećeg četvrti itd., milijun spojeva jer svak radi nešto novo. Mislim da može bit identična ovakva glazba i da ima glupe riječi, bila bi etiketirana drugačije. Da je lošija glazba, a da su dobre riječi, bila bi etiketirana kao treća glazba. U našem slučaju imaš spoj glazbe i teksta i sad ljudi to etiketiraju ovako onako. Poanta je da od nas svatko zna svirat svoj instrument, i da radi ono što misli da je najbolje u tom trenu za tu pjesmu. Kad bi išo u sitnice, bubanj nam nije ni pop ni rock. Gitara nam je pop, ali je klavir previše rock pa se to nekako napravilo da bi se složio neki spoj, pa dođu violine koje nisu ni rock ni pop, nego nešto četvrto… Mislim da nas ljudi ne bi trebali žanrovski sudit. Rocker nas ne bi trebao volit ili mrzit jer smo pop rock, ako mu se sviđamo, sviđamo mu se.
Ivuša: (mrtav ozbiljan) Molim te završi s tim da će se napisat rock! (smijeh)
Koja vam je ciljana publika?
Tibor: Pa to je više moralna, nego glazbena dilema. Koga privuć. Privuć masu ili pojedince koji rade razliku. Ne znam. Nekad masa radi razliku, a pojedinac ne napravi ništa… Ne mogu prosudit.
Sančo: Radi za sebe, ali neće da prizna. (smijeh)
Imate dosta više ženske publike…
Ivuša: To je totalna
istina. Žene su fanatici, ili skračeno fanovi. Mi to možemo sada priznat
ili ne moramo. Žene se kače na Tibora, nemamo šta tu skrivat ni
izmišljat. Jedna standardna zanimacija fanova, od izgleda benda preko
riječi i glazbe. Za nas je to fenomenalno, normalno. A muški se kače na
ženski dio benda.
Sančo: Ženske su zapravo stvorile cijelu scenu
kad pogledaš u povijest muzike i rock’n’rolla, iako su pretežno bili
muški izvođači, ali ako pogledaš sve obožavatelje, žene su najbolja
publika na svijetu. Mi imamo neke svoje fiks ideje za koje bi se mi
zakačili, i onda mislimo da se publika isto zakačila za te iste stvari
na kojima mi inzistiramo, a u biti svak ima nešto svoje što je našao u
bendu i šta je potpuno drugačije od našeg.
Tibor: Ja sebe uvijek
uvjeravam da je to radi glazbe, radi riječi, ali može bit radi milijun
drugih stvari. A muzičara najviše boli što 90% ljudi boli kurac za ono
što ti sviraš, samo da je lijepo, iskreno i dobro.
Sad već više-manje znate tko vam dolazi na koncerte. Mislite li nastaviti ovako kao do sada?
Tibor: I tu ima caka. Jer smo mi kroz toliko godina napravili toliko puno pjesama da smo morali birat koja će bit na prvom, koja na drugom, a koja na trećem albumu. I kad smo sve to dali Bratošu, pregledavao je i drugi i treći album i vidio je put kojim idemo. Taj put je već koliko toliko određen i može biti oblikovan tijekom godina kako i mi budemo sazrijevali, ali pjesme su tu i konstantno ih radimo na skoro isti način – da budu dobre i da budu novije.
Tko vam vodi društvene mreže?
Sančo: Svi, tko god stigne,
najviše smo na Fejsu i najviše volimo kad nama ljudi pišu na Fejs. Od
prvog spota u 10 mjeseci je došlo 10.000 lajkova, a samo nakon koncerta u
Tvornici, u idućih 10 dana je došlo 1000 lajkova.
Vidjela sam da je netko tetovirao ime benda na prst…
Ivuša: To je Tiborova dugogodišnja prijateljica, od djetinjstva su zajedno i tetovirala je to jer joj to znači više od života. Jebote led! (smijeh)
Sančo: To je naša frendica Marina iz Dubrovnika, pitao sam je zašto, nije valjda prava i rekla je da je, normalno da je prava, jer smo joj uljepšali zadnjih pola godine, godinu, i da joj ne bi čak bilo žao ni da se raspadnemo. A i Lorena ima tetovažu koja se zove ‘corona na pauzu’ što bi značilo ‘produžena tišina’.
Tibor: Lorena je napravila tu tetovažu dvije godine prije imena Silente, još jedna slučajnost.
Čemu vi pripisujete da ste toliko različiti od ostalih bendova koji se pokušavaju probiti na sceni?
Ivuša: Te jednadžbe se jednostavno riješe. Imaš nas sedam, kao sedam individua, s različitim utjecajima, svak je došao iz neke svoje sredine, svak to radi maksimalno iskreno i opušteno i u toj energiji od sedam ljudi stvorila se neka nova energija, novija i svježija koja privlači ljude.
Kako je na vas utjecao hype u zadnjih 10 mjeseci?
Ivuša: Pa
možda smo promijenili neke dosadašnje poglede o stvarima o kojima nismo
znali, tako da automatski mijenjaš neke stavove i drugačije se
postavljaš kad saznaš neke stvari iz ovog biznisa, na žalost, biznisa
velikog. Najosnovnije stvari koje bi muzičari trebali radit su svirat,
da bi se predstavili publici, i imat puno koncerata, a to je dosta
zakazalo u zadnjih nekoliko godina, umjesto da ide gore, ide dolje. Ima
dosta klubova koji šljakaju, nema dobrih uvjeta, dobrih prostorija…
Uvijek su neki problemi, s tonom, s dogovorima.
Što volite slušat?
Ivuša: Heavy metal, rock, disco, stari disco, japanski funk, otprilike to je to. Tibor sluša heavy metal, rock, Robbiea Williamsa…
Tibor: Slušam sve što ima dobre riječi i dobru poruku. Malo toga slušam, ali poslušam većinu toga. Iz loših naučiš kako ne radit, a iz ovih dobrih kako radit. Preplaćen sam na razne YouTube kanale pa svašta pratim.
Sančo: Ono što je iritantno je što sluša izrazito periodično glazbu. Kad otkrije neki bend ubije ga, i mene isto s njim, npr. Gorillaze zadnja 3 mjeseca, pa je bio jedan period Dječaka itd. Neki dan smo listali Gallov “Pojmovnik popularne glazbe” i tražili žanrove i što su točno i tek tada smo saznali što su točno i što slušamo i što sviramo. Saznali smo da postoji alternativni pop-rock i sviđa nam se to.
Ivuša, izjavio si da je za zdravlje benda dobro da se druže stalno, kao vi. Što je zdravlje benda i što je još dobro za zdravlje benda?
Zdravlje benda je opće stanje duha u bendu, i zdraviji duh će bit što se više družite i imate više proba i kontakta. Super nam je kad dođemo u Zagreb, onda smo zajedno u stanu, družimo se, zafrkavamo, ludilo. To je zdravlje!
Življenje od muzike u Hrvatskoj?
Tibor: Kada budemo duo s klavijaturom, koja svira cijeli bubanj i orkestar i sve, onda ćemo počet zarađivat, a ovako više od pola honorara ode na održavanje jednog koncerta. Sada izgleda da smo krenuli dobrim putem, jer su ljudi prepoznali i da se trud prepoznao. Slažem se s Ivušom, nadam se da će jednog dana postati razumljivo da sedam ljudi nije dvoje i da trebaju vježbat negdje. Nemam ništa protiv dvoje ljudi na stageu, ako svira dva instrumenta, a ako čujem da dvoje ljudi svira 10 instrumenata, nije mi baš drago.
Sančo: Lako je nama sada pričat, već imamo neku bazu za ovakav razgovor. Ali i mi smo dosta gaža i para izgubili, taj neki period je trebao proć i ako ga izdržiš, isplati se.
Kolika je promjena u ponašanju ljudi prema vama u Dubrovniku od kada ste postali traženi?
Ivuša: Ogromna je, sad se svi od jednom javljaju, i oni koji ti se nisu prije javljali, i hvale te, i ljudi koji te ne poznaju, sve je to lijepo, odjednom su otvoreniji.
Sančo: Nama je čudno jer se ništa nije promijenilo, i prije smo bili isti bend.
Koliko je utjecalo to što ste iz Dubrovnika i okolnih malih sredina na vaš rad?
Ivuša: Utjecalo je tako što nas je unazađivalo, sami prijelaz preko granice već govori dovoljno, i ta udaljenost od svega, prijevoz, pa dok dođemo na koncerte… A i što se mentaliteta tiče, to je onaj poznati dubrovački… Neće svi oprostit uspjeh, neće. Osjeti se i malo ljubomore, pa i tebi bude neugodno.
Koji su vam daljni planovi sada?
Sančo: Pa čini mi se da nam je nekako ovaj koncert u Tvornici podigao cijenu, zvone telefoni češće. Mi bi sad najradije od jednog do drugog mjesta.
U koju boju bi obojali vašu muziku?
Ivuša: Bež! (smijeh) Oker. Je li bež oker? Obojao bi je i u krvavu boju. Ne znam, u nas je to šaroliko, ona špekula koja mijenja boju po potrebi. Zeznuto je to, neke vesele boje.
Tibor: Mislim da je to sve perspektiva osobe, slušatelj može shvatiti to kao ljubavnu priču, ili osobe i stvari, ili osobe i psa… Tako da je taj pogled boja raznolik, ali na kraju, ljepota je u oku promatrača i on bira boju. Ljudi na kraju ionako vide svoju poruku.
Kako bi se opisali jednim pridjevom?
Tibor (Sanču): Ti studiraš te pridjeve.
Ivuša: Može li šašavi? (smijeh) Eto, jako šašavi.
