Kad se kod nas pojavi knjiga o nekom rock ili pop glazbeniku obično je to znak za kulturološku uzbunu; to su toliko rijetke pojave da treba skinuti kapu svakome tko doda neki humanitarni prilog.
Ako se još radi o nekom dugovječnom, reprezentativnom glazbeniku poput Darka Rundeka, rijetko tko bi se okladio da se rezultat neće isplatiti i na tržištu.
Ali pažnja javnosti često je polovična, ‘kilava’ i od šume ne vidi drvo. I dok svi pričamo o Rundeku, koliko nas zna da se pojavila i knjiga “Nove pjesme” Srđana Sachera? Jednako važnog motora Haustora s kojim je Rundek na Trgu nedavno nastupio prvi put nakon 17 godina.
Bolje popisati nego ‘popišati’ povijest
Kako prodati knjigu o nekom glazbeniku u zemlji gdje se knjige slabo kupuju, a o glazbenicima ih ima premalo? A puno je stvari kojih se treba sjetiti.
Pogledajte u knjizi o Rundeku urnebesni izvještaj Dragana Kremera s Omladinskog festivala u Subotici 1980. i sve će vam biti jasno. Odlično napisan, duhovit, informativan i zajedljiv do bola, Kremer je u vrijeme svanuća domaćeg novog vala razdijelio situaciju konkretno poput naoštrene pile.
Netko je nedavno dobro rekao; ako neke stvari ‘ne popišemo’ možemo se ‘popišati’, otići će sve kvragu i neće ostati dokaza i puno tragova o domaćoj rock glazbi i pop kulturi. Radi se, naravno, o knjigama. I tekstovima, ali njih čitate svakodnevno, a s knjigama je kod nas malo drugačija situacija.
Političari su bed bojs
Dok političari s i bez kriminalnih dosjea zauzimaju najveći medijski prostor u Hrvatskoj, glazba i kultura su u drugom planu. Logično, ako je netko maznuo 10 milijuna eura to je jača tema. Vani je obrnuto, vani se najviše prodaju knjige o onima koji su platili 10 milijuna poreza, to već ima smisla.
Ali jebi ga, političari su kod nas postali bed bojs veći i od Loših dečki legendarnog Zdenka Franjića, svih rockera i bad blue boysa zajedno (čak su i oni shvatili da ne treba ići na Dinamove utakmice, reprezentaciju nadajmo se čeka isto).
Više pašu u SMS nego u knjigu
Problem u domaćoj glazbi je što ima puno onih koji zaslužuju da se o njima napiše knjiga, ali nisu dovoljno komercijalna tema za široku publiku, a ima previše onih o kojima ne vrijedi pisati ni SMS-ove, ali bi se knjige o njima dobro prodavale.
Recimo, opsežna, ozbiljna knjiga o Thompsonu bila bi pogodak, to bih volio pročitati. Samo je pitanje tko će ju napisati? Ali da nije estradno milovanje i friziranje nego da objasni cijelu situaciju. I da autor ‘preživi’ nakon što napiše istinu, pa i hejt.mejlove zagriženih fanova.
Vruće teme srcu tople
Vruće teme su najzahvalnije i srcu tople. Imao sam iskustva s knjigom “Fantom slobode” o Branimiru Štuliću, a nakon što se prodavala kao alva svaki realan čovjek shvati da je dalje sve samo ‘put prema dole’ i rađe ne bi opet pokušavao.
A to je pogrešno jer, naravno, nije samo prodaja mjerilo kvalitete, ali je kod nas problem da se puno kvalitetnih stvari ne prodaje uopće. Zato domaći pisci kao žongleri balansiraju između dobrih tema, upitnog interesa izdavača i još upitnijeg zanimanja publike.
Severina je ‘pročitana’
Primjer; ako vani postoji pedeset knjiga o Madonni, problem kod nas je da bi knjigu o Severini (koja je naizgled dobra tema) malo ljudi čitalo, kladim se. Jer njena publika ne čita, a i ona sama je zapravo nezanimljiva, umjetna priča, pogotovo ljudima koji ju ne slušaju. Osim banalne estradne storije ne nudi štofa za pravu reviziju, Severina spada u dnevne novinske rubrike na papiru loše kvalitete.
Jednostavno rečeno, kod nas su masovne zvijezde ‘niš koristi’, svi će pričati o njima, ali malo ljudi će potrošiti novaca na njih.
Popularnost je kod nas drugačija
Spram inozemnog terena, donedavno se na prste jedne ruke moglo izbrojati domaće knjige o pop glazbi. Što je, ako uzmemo da je pop glazba po definiciji popularna, kuriozitet i jedan od fenomena kakvima se i inače možemo pohvaliti.
Situacija se srećom malo izmijenila, pa nam odnedavno za knjige o rocku ipak trebaju prsti nekoliko ruka.
Zaboravimo povijest, ili ju bar krivo protumačimo
Ako se po knjižarama Londona osvrnete na police s knjigama o glazbi ili filmu, vidjet ćete po pet metara historiografije lijevo i desno od vas. Doma je drugačije. Kod nas se povijest često zaboravlja, ili se namjerno krivo tumačiti, u glazbi pogotovo.
U glazbu, politiku i sport razumiju se svi, kome trebaju knjige? Ako stagnira društvo, logično je da stagniraju i knjige i da su najzanimljivije one o onima kojim se bavi USKOK. A i o USKOK-u bi se dala napisati knjiga, naravno.
Selebritiji bez knjiga
Popularnost je kod nas nešto sasvim drugo nego vani, virtualna kategorija, više ovisna o urednicima priglupih novinskih rubrika i naivnim čitateljima, nego što je odraz stvarnog stanja na terenu. Kod nas su i zadnja govna popularna iako osim uže familije nitko ne zna što zapravo rade i u kojem smjeru plivaju.
Ali lakše se diše i lakše zaboravi stvarnost čitajući eutanazirane rubrike o selebritijima po novinama, nego knjige o ljudima koji to zaslužuju. To je ta naša trajna predstečajna kulturološka nagodba, mada smo zapravo već u kulturnom stečaju…
