Rock opere – gdje su one sad?

Prije nekoliko mjeseci ponovno su izdane tri hrvatske rock opere: “Gubec-beg”, “Grička vještica” i “Crna kraljica”. Sve tri su se svojevremeno prikazivale u zagrebačkom kazalištu Komedija, a nisu rijetkost ni njihove reprize.

Njihova zajednička poveznica je libretist Ivica Krajač, nekadašnji član grupe 4M i tekstopisac na ploči “Dnevnik jedne ljubavi“.Najpoznatija od te tri opere je “Gubec-beg” – prema nekim izračunima, peta rock opera u svijetu (!). Iskoristivši rockerski izričaj kao govor potlačenih buntovnika, kompozitor Karlo Metikoš je u suradnji s libretistom Ivicom Krajačem kreirao najraskošniju, najdramatičniju i muzički najfokusiraniju rock operu između ova tri izdanja. Osim što je najkraća i ima najmanje praznog hoda (recimo, ne pretjerano upečatljiva tema s pijancima možda se mogla skratiti na izdanju), “Gubec” ima na kilometre prepoznatljiv napjev koji je ostao zaštitni znak pjevačice Josipe Lisac (koja je u “Gupcu” glumila Janu) – ariju “Ave Maria”, koja se izvodila na Metikoševom pogrebu u prosincu 1991. “Ave Maria” najjači je razlog zašto bi netko trebao imati kod kuće ovaj komplet diskova, a valja spomenuti i “Gupčevu zakletvu maču” kao pjesmu koja kroz teatralni rockersko-buntovnički zanos daje prirodni dramski vrhunac (onaj umjetnički vrhunac ukrala je Josipa Lisac s “Ave Maria”).

Isto mjesto (kazalište Komedija), isti autori (Metikoš i Krajač), isti dirigent (Miljenko Prohaska), isti koncept (povijesna rock opera) i gotovo isto osoblje četiri godine kasnije – eto opere “Grička vještica“. Minutaža se rastegla na onu nogometne utakmice, a i pogoci su na nivou neke nogometne utakmice u kojoj se svašta događa (s muzičke strane inspiracija je ponešto splasnula), ali rijetko koja akcija dovede do pogotka.

“Vještica” zvuči više kao rock kabaret ili predstava s pjevanjem nego kao opera. Radojka Šverko briljira u “Svađi” i “Nerinoj pjesmi”, Zdenka Kovačićek tambura svoje u “Blagoslovi vrag”, no primjećuje se razlika između pjevača i glumaca-pjevača, naročito ako se na jednu stranu stave Lisac, Šverko ili Kovačićek, a s druge vrsni ansambl Komedije koji vrlo korektno obavlja svoje zadaće, no čim Josipa, Zdenka ili Radojka zaore na mikrofon – nažalost pojedu balans i dramatiku preko zvučnika (vidi pod “Ave Maria”). Teško je očekivati da će ijedan glumac pjevač parirati vrhunskoj pjevačici u izvedbi života.

Paradoksalno je što najzastarjelije zvuči uvjerljivo najmlađa rock opera “Crna kraljica“. Forsirani i samozadovoljno zvučeći ‘kaj’ (u “Vještici” se prirodno uklopio, naprimjer) nije za zamjeriti ni scenaristu Ivici Krajaču ni kompozitoru Zlatku Tanodiju.

1995. je, gledano sa strane umjetnosti u Hrvatskoj, bila godina historijske patetike – te je godine, u vrlo žestokoj konkurenciji, emitirana možda najgora hrvatska serija svih vremena, “Olujne tišine”, koja je njegovala istu estetiku kao i “Kraljica”, pogotovo se u temi “Hrvatska se našla između dva zida” osjeća nalet duha vremena iz 1995. Tanodijeva i Krajačeva kreacija neusporedivo je bolja od “Olujnih tišina”, no Tanodi je autor afiniteta prema jazzu i “elektrici” kojem traženi, otvoreni, dramatični i pristupačni senzibilitet rock opere nije najbliži na svijetu. U “Kraljici” osim Jasne Bilušić te diskretnije role Dade Topića nema velikih pjevačkih imena (upućeniji u cro dance prepoznat će Nevena Palečeka Papagena te Nikolinu Ivošević Nikitu, koja je ostala upamćena više po provokativnom publicitetu nego po zamjetnim glasovnim mogućnostima i mnogo većem potencijalu nego što je to njena karijera pokazala).

Kako “Gubec”, “Vještica” i “Kraljica” stoje danas? Prvo, u ovom povijesnom trenutku je koncept rock opere s originalnom muzikom, velikim bendom i uvježbanim izvođačima koji su vješti glumci i pjevači preskup koncept. Istini za volju, sjećamo se mjuzikla “Za ona dobra stara vremena” koji se naslanjao na provjerene hitove Rajka Dujmića i Novih fosila, i samim time, igrao na sigurno, kao i poznati vanjski predlošci “Mamma Mia” i “We Will Rock You”.

Drugo, rock opere nazivaju se tematsko-dramaturški povezani ciklusi pjesama koji mogu i ne moraju imati svoje scensko uprizorenje (uglavnom ga i nemaju, nego se pjesme izvode na koncertima, bilo u originalnom rasporedu pjesama ili promijenjenom). U samom konceptu rock opere bitnija je muzika od dramaturgije: možda najpoznatije rock opere “Tommy” i “Quadrophenia” imaju poprilične rupe u svojim scenarijima, i da se piše recenzija libreta “Tommya” i “Quadrophenije”, svašta bi se dalo prigovoriti, mnogo više nego glazbenim dijelovima ovih triju opera. Kod ove tri opere primjetno je da je u fokusu tekstualna dramaturgija, a glazba je na drugom mjestu, tako da svim ovim operama nedostaje kazališni dio i tek u pojedinim momentima glazba ima snagu da bude konzumirana samostalno.

Zaključak: niti jedno izdanje s Radojkom Šverko, Zdenkom Kovačićek, Jasnom Bilušić i Josipom Lisac ne može biti suvišno: pjevači(ce) u usponu mogu mnogo naučiti od ove četiri istinske dive, no malo je vjerojatno da će se ovakvi obroci glazbe slušati u komadu bez upotrebe one mračne tipke ‘skip’.

U budućnosti rock opera, vjerojatno će se sva muzika sastavljati i reproducirati na računalima ili na nekom manjem bendu. Na neki način izdanja ove tri opere imaju vrijednost da odražavaju duh autora i vremena kad su premijerno prikazane: u “Gubec-begu” autorski entuzijazam može se sjeći nožem, u “Gričkoj vještici” može se osjetiti rutina, dok u “Crnoj kraljici” – novi konzervatizam.