Crkve (zgrade) su izvrsna mjesta, pitajte Nicka Cavea. Imao sam priliku s njim raditi intervjue, večerati i družiti se ekstenzivno i burno poslije koncerata od Zagreba do Beča i Ljubljane, a Cave bi uvijek dio svog vremena iskoristio da obiđe i koju crkvu.
Ali otišao bi on i u shopping centar kupiti igrače svojim klincima. U Zagrebu je otišao u Turbo Limač na Žitnjaku i u katedralu na Kaptolu, zgodno.
Dvadesetak fanova koji su ga na dvadesetak metara razdaljine pratili do Kaptola pravili su se da uopće ne znaju tko je ispred njih pa bi, kad se Cave naglo okrenuo pogledati slijedi li ga tko, svi redom pogledali u nebo, tražili znamen i pravili se da su tu skroz slučajno. Pa svi idu u crkvu, idemo i mi.
Pravi i krivi grešnici
Kod nas omiljeni Cave u katedralu je vjerojatno doveo više mlade rock publike nego svi svećenici zajedno. Zapravo je čudno da je kod nas odnos Crkve (vjere) i rock glazbe sasvim drugačiji nego vani. Na onoj površinskoj razini nitko realan ne smatra da kod nas rock i Crkva imaju ikakvu tajnu vezu među sobom, kamoli javnu.
Svi ovi koji kod nas pokušavaju dirigirano pjevati za Crkvu i o Crkvi najčešće su karikature koje ‘pop zvuk’ pokušavaju iskoristiti kako bi ‘mladi’ prišli Crkvi. Legitimno, ali estetski poražavajuće, sjetimo se svih svećenika koji su uzeli gitare u ruke i pokušavali iskoristiti ‘moderan zvuk’ kako bi djeci pokazali da i o njima vode računa.
To je, dakako, bio naivan potez, i još uvijek je, jer tko će bolje nekome objasniti da ga u Crkvi čeka spas nego pravi grešnici?
Ne sagriješi glasno
Ovi koji su ozbiljno sagriješili javno valjda nekog vraga znaju i o pokajanju i oprostu bolje od ovih strogih po Crkvama koji griješe strogo tajno, pa to poslije slučajno ispadne skandalozno javno. Još ako su umjetnici griješili glasno, eto suprotnosti s mirom Crkve u kojoj se možeš porazgovarati sam sa sobom i s Bogom.
No, kod nas je drugačije, fali tog duhovnog mira i nema ga nikako. U cijeloj recentnoj priči s Crkvom i njenim bavljenjem svjetovnim (zdravstvenim odgojem, plakatom za “Fine mrtve djevojke”, optužbama o fantomskom komunizmu u trenutku dok ulazimo u EU, prigovaranjem svima i svakome), izgubila se duhovna dimenzija vjere koju mjesta poput crkava nose sa sobom. Crkava li zbog toga vjera kod nas i postaju li svi hladni pesimisti?
Od zatvora do Crkve
Previdjela se i ne mala veza rocka s religioznošću, da ne nabrajamo sve pjesme i karijere koje su se očešale i podboltale vjerskom simbolikom, gospel da i ne spominjemo. Rock’n’roll je uvijek imao svoju dozu ‘religioznog djelovanja’, a pranje grijeha od Johnnya Casha nadalje odvijalo se i po zatvorima i po crkvama.
I opet čudno, baš oni koji dolaze iz porodice svećenika (Kings of Leon), dvaput su me gorko razočarali besramno kratkim i dosadnim nastupima (u Hyde Parku i bečkoj Stadthalle), i pokazali da vjera, pa i vjera u dobar rock koncert, nema baš nikakve veze s porijeklom.
Metaforika crkve ima značajno mjesto u mitologiji umjetnosti i rock glazbe. Mnogi rock glazbenici albume su snimali ili svirali baš u crkvama, pokušavajući zahvatiti i protumačiti taj element nagomilanih naslaga povijesti, od Cowboy Junkies do Nicka Cavea, Boba Dylana, Arcade Fire i dalje.
Zamisli život u ritmu muzike za grijeh
Usprkos bogate (stvarno bogate) veze Hrvata i Crkve, ne sjećam se da je itko od rock glazbenika kod nas koristio crkvu u tu svrhu. A niti ona njih. Vjerojatno i bolje, ali ipak čudno. Najčešće se u toj ulozi misionara pojavljuju sirupasti estradnjaci, ali oni samo koncerte tempiraju oko Božića kako bi bolje zaradili i doveli više publike u dvoranu.
Kako ćemo uskoro vidjeti rade to i mimo vjerskih blagdana, Bog je ovih dana nedvojbeno poželjan i za sasvim privatni marketing. To je ona banalna verzija čitave priče, s podilaženjem publici omiljenom temom, jer kod nas su, a i ne samo kod nas, država, narod i Bog isplativa platforma i short cut do mase.
Ali i short cut do općeg neukusa i estetskog cušpajza. Znači, izostalo je ono uzbudljivije promišljanje ‘života u ritmu muzike za grijeh’, gdje bi se intimnije, osobnije, iskrenije, umjetnik-glazbenik pozabavio vjerom i nevjerom.
Crkva na prodaju
S druge strane, vani su mnogi rockeri svojevoljno završili u crkvama, ali po ambicioznijem zadatku. Čitam jutros kod nas da Arcade Fire prodaju svoju prvu crkvu u Farnhamu (Quebec, Kanada), gdje su snimili albume “Neon Bible” i “The Suburbs”. Prodaju je za 325 tisuća kanadskih dolara, ali treba i popravak krova. Bend je crkvu kupio 2005., no kako je s vremenom krov počeo gubiti svoju primarnu funkciju, Arcade Fire su si kupili drugu crkvu. Pošteno.
Kod nas su se dosad kupovali dvorci, ali možda ćemo krenuti ovim smjerom? Ionako su svi porezni obveznici financirali crkve, pa možda uskoro osvane neki oglas poput ‘Budući da je ta i ta crkva izgubila svoju primarnu funkciju, prodaje se onima u čijoj je funkciji sada’.
Kao što vidimo kod Arcade Fire, privatno vlasništvo iznad svega, i transparentno po mogućnosti, pa da znamo tko stvarno i zašto vjeruje u što. Mogao bi si neku crkvu iz takvog oglasa kupiti i Goran Karan kad mu se već koncert za Valentinovo zove ‘Par je Božji dar’, kako vidim na letku u Večernjaku, koji je u vlasništvu austrijske Styrije a kojoj je većinski vlasnik Katolička crkva. Sve se zna i ništa nije sporno.
Osim, ne znam na koji par misli, možda na bilo kakav? Nema sumnje aktualan je Goran, samo je zaboravio da bi mu u tom naglom približavanju religioznoj tematici prezime ipak moglo biti problematično. A tu ni kondom ne pomaže kako vidimo…
