Prije nekog vremena u prodaju su puštena remasterirana izdanja albuma Nicka Cavea i Bad Seedsa “Nocturama“, “Abatoir’s Blues/Lyre of Orpheus” i “Dig!!! Lazarus Dig!!!“, koji su inicijalno objavljeni 2003., 2004., i 2008.
Još skorije, Jimmy Page je za iduću godinu najavio novu seriju remasteriranih albuma Led Zeppelina, naravno s potpuno novim remasteringom. Prilikom primanja prve informacije postavlja se pitanje kako je moguće da se relativno mlade glavne snimke, od kojih najstarija ima jedva deset godina, koje su nastale u vjerojatno boljim uvjetima nego davnašnji albumi u prošlosti, trebaju podvrgnuti remasteringu, a iz druge informacije izvodi se pitanje zašto Page ponavlja isti postupak već treći ili četvrti put, kada ponavljanje postupka znači ili da se nešto u prošlosti gadno ‘fasovalo’, ili da sada postoji neki ‘svemirski’ postupak, koji će krajnjem korisniku dati dojam da upravo u njegovoj sobi sviraju neumorni Plant, divlji heroj gitare Page, vrhunski profesionalac Jones i uskrsli bubnjarski Mesija Bonham, koji mu možda nakon preslušavanja CD-a i pokloni svoje bubnjarske palice. Što nam donosi taj remastering? 
Pod pojmom remastering obično se podrazumijeva štošta, pa se tako kroz remastering starog albuma tiho provede novo remiksiranje uz blago pojačavanje zvuka. Remasteriranje u užem smislu podrazumijeva obnovu glavne snimke albuma koja može i ne mora biti praćena novim miksom. Glavna snimka albuma (master) je ona završna snimka albuma koja je spremna za umnažanje u određen broj primjeraka koji se potom plasiraju u prodaju. Obnova mastera (remastering) obično uključuje redukciju šuma te popravke zvuka na snimkama, odnosno trakama koje je zub vremena uzeo pod svoje, a može se načiniti i novi master iz starih snimaka ponavljanjem starog postupka stvaranja glavne snimke, uz razne, uglavnom računalima upravljane manje ili više diskretne korekcije. 
Primjerice, prilikom preslušavanja remasterirane kopije albuma “Pet Sounds” The Beach Boysa iz 1990., tijekom pjesme “Here Today” može se čuti razgovaranje. To razgovaranje bilo je prisutno i na starim ‘plejkama’, ali primjenom modernih tehnologija potpuno je uklonjeno na novijim edicijama.
Prilikom procesa ljudi koji rade remastering (‘remasteratori’?) susreću se s različitim problemima: jedan od njih je kako učiniti da zvuk starog LP-a bude što vjernije oponašan na CD-u.
Zatim, postoji pitanje glasnoće i to se zbog modernih albuma ‘prelilo na stare’. Moderni albumi su glasniji nego oni stari, a “(What’s The Story) Morning Glory?” Oasisa te “Californication” Red Hot Chili Peppersa nameću se kao negativni primjeri, gdje su svi instrumenti ‘u crvenom’, gdje u samoj glasnoći nema neke velike dinamike, odnosno ne postoji mogućnost razlikovanja zvučnog svjetla i sjene. Povećanje glasnoće obično pridonosi privlačenju pažnje, i to je jedan od razloga zbog kojeg producenti i izvođači žele imati što glasniji album. Međutim, nakon konstantnog povećanja glasnoće kod svih izvođača, bez želje za nijansiranjem zvuka, dobivamo neprirodno glasne albume na koje je tijekom slušanja lako obratiti pažnju, ali je teško zadržati je.
Recimo, nalazite se u CD shopu i pokazali ste interes za nekim kompaktnim diskom. Zamolit ćete prodavača da vam ga otpakira i pusti, najčešće kroz slušalice. Zvuk koji ćete dobiti u slušalicama bit će snažan, vjerojatno (pre)glasan, ali kao takav stvorit će dinamogeni efekt, odnosno učinak ‘pozitivnog šoka’, i taj osjećaj ‘pozitivnog šoka’ povećat će vjerojatnost kupnje. Kao konzument kompaktnih diskova, potpisnik ovih redaka u više se navrata uvjerio kako se ‘pozitivni šok’ odjednom izgubio na putu od trgovine do doma i kako na kućnom CD playeru teško uspijeva obnoviti onaj osjećaj oduševljenja koji je prisutan u trgovini. U tom kontekstu možda se može opravdati činjenica da su obnovljena izdanja išla putem neprirodnog pojačavanja zvuka.
Također, u zoni određene (uglavnom pretjerane) glasnoće i frekvencije, ljudsko uho pojedine zvukove čuje drugačije ili ih ne čuje. Ako bi se povukla paralela u slikarstvu dobili bismo da se slike u Louvreu razgledaju pod neprirodno jakim svjetlom. Prvo bi to djelovalo dinamogeno, ali bi brzo došlo do zamora i iskrivljene percepcije umjetničkih djela.
U ovo doba praktički svaki znatiželjnik može se uvjeriti da je remasterirana “With Or Without You” U2-a glasnija nego na originalnom CD izdanju albuma “Joshua Tree” iz 1987., odnosno, da je verzija s “The Best of 1980-1990” glasnija nego ona na originalnom albumu, a da je s obljetničarskog izdanja “Joshua Tree” iz 2007. još glasnija nego na spomenutoj kompilaciji. Šaljivdžije će reći da je to povezano s činjenicom da Bono i The Edge pate od kroničnog tinitusa (zujanja u ušima) pa moraju sve više pojačavati muziku da se prisjete što su zapravo snimili, no prevelika glasnoća izvrće ljudsku percepciju nekih karakteristika tona.
Treće je problem perfekcije – i to ne da je premalo ima, nego je ima previše. Nesavršenosti su dio ljudske prirode i ponekad krivi ton na pravom mjestu demonstrira više emocija nego tehnički savršeno pjevanje ili sviranje – sjetimo se Neila Younga i njegovih intenzivnih jednoipolnotnih solaža na “Down By The River” ili “Cowgirl in the Sand”, a stari okorjeli fanovi spomenut će davnašnji box-set “Fruit Tree” kao najbolju ediciju kompaktnih diskova Nicka Drakea – pretjerano čišćenje snimaka u kasnijim obnovama glavnih snimaka dovelo je do prevelike redukcije šuma i donekle poremetilo tmurnu atmosferu njegovih pjesama, koja se pojavila kao tehnički artefakt, ali je unaprijedila subjektivni dojam. Slično se lomilo oko Kraftwerkovih reizdanja, osobno se ubrajam u onu skupinu kojoj se nova reizdanja Kraftwerka sviđaju.
Nadalje, u jednadžbu se još može ubaciti pitanje: zašto se toliko truditi oko zvuka kad se većina muzike sluša na komprimiranim formatima koji po definiciji ‘stišću’ one zvukove koji su najviše udaljeni od uobičajenog spektra i time čine da sadržaj audio-datoteka zvuči sve sličnije jedno drugom?
U slučaju Cavea: originalna i remasterirana CD izdanja su u svakodnevnoj upotrebi lako zamjenjiva, što u kontekstu svega navedenog ne mora biti loša vijest. Uostalom, sjetimo se slike “Ecce Homo” i njene restauratorice, španjolske bakice koja je postavila nove standarde u sprdačini i u tom kontekstu stalno izmjenjivanje (alias pojačavanje i stalno ‘usavršavanje’) originalnog zvuka može se usporediti s njenim ‘djelom’. Uzevši to u obzir, možemo reći da u području obnove zvuka postaje sve važnije pitanje kako ne naštetiti određenom djelu.
Kod Cavea remastering se odvijao pod paskom nekadašnje Caveove desne ruke i velikog perfekcionista Micka Harveya, te nije dozvoljeno da se pretjera s raznim prilagodbama duhu vremena. Paralelno preslušavanje originalnih i remasteriranih CD-a “Nocturama” i “Dig!!! Lazarus Dig!!!” dalo je dojam da se na remasteriranim izdanjima mogu ljepše čuti neki detalji – pravo je pitanje za krajnjeg korisnika vrijedi li to kupovine i davanja stotinjak hrvatskih novaca za zericu bolji zvuk. Recimo, na “Babe, I’m On Fire” s remasterirane “Nocturame” može se čuti blaga redukcija buke i škripanja oko isteka treće minute, dok “Dig!!! Lazarus Dig!!!” u remasteriranoj formi donosi više detalja koji se čuju ako jako pažljivo slušate.
Istini za volju, postoje deluxe izdanja navedenih kompleta u kojima se nalazi DVD s 5.1. surround zvukom, što će, možda u budućnosti, biti standard za audiofile. Ne treba zaboraviti ni dokumentarce o nastajanju pojedinog albuma, singlove i B-strane.
Zaključak? Nema jasnog odgovora na pitanje kada treba posegnuti za najnovijim remasteringom i baciti dotadašnje primjerke nosača zvuka u koš, a kada ne. Rasprave na ovu temu mogu se otegnuti u vječnost. Ipak, od svih mogućnosti blagu prednost ima opcija kada sam umjetnik ili familija (ako je pokojni) uzme stvar u svoje ruke i ne dozvole diskografskim birokratima da naknadnim redukcijama mijenjaju postojeće djelo.
Osnovna značajka vrhunske umjetnosti je da je načinjena nesavršenim radom nesavršenog umjetnika na nesavršenom instrumentu, a da sve zajedno daje savršenstvo. Iako pitanje remasteringa ostaje dvojbeno, činjenica je da nikad u povijesti muzike nije bilo lakše i relativno vjerno dokumentirati nama značajnu glazbu, ‘tu magičnu vazdušastu tekućinu’, i ostaviti je narednim generacijama. Ostalo su ipak samo nijanse.
