Osim što djeluje kao stalni član uglednog Zagrebačkog kvarteta saksofona, te šef-dirigent Big Banda HRT-a, docent na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Saša Nestorović stalni je član Zagreb Jazz Portraita, sastava koji će 18. ožujka na 21. Proljetnoj reviji jazza, proslaviti dvadeset godina djelovanja.
Tom prigodom promovirat će svoj novi, za tu prigodu objavljen CD “Hrvatska jazz trilogija“, na snimanju kojeg je, uz stalne članove, Nestorovića, gitarista Maria Igreca, kontrabasista Nenada Juru Vrandečića i bubnjara Bornu Šercara, svirao i pijanist Hrvoje Galler.
Kako gledaš na dvadeset godina stvaralaštva Zagreb Jazz Portraita?
To je dvadeset godina samostalnog, inspiriranog entuzijazma u vrlo interesantnim uvjetima – u početku smo nastupali vrlo često, po nekoliko desetaka nastupa godišnje, da bi zadnjih nekoliko godina broj nastupa bio uglavnom jednocifren u godini.
Naizgled stilski nespojivi svirači vrlo različitih pogleda, našli smo baš u spomenutom neku vrstu nestrpljivog pokretača koji nas uvijek vodi dalje, u stalno traženje zajedničkog izraza. Na svakoj probi se, čak i danas, na neki način vraćamo u prve dane, iskreno si priznajemo neriješene probleme, uvijek se pojavi poneki takt viška koji prenosimo na sljedeće albume, takt koji se pretvori u jezgru neke nove ideje. Izuzetno smo sretni da smo zaobišli stereotipe. 
Nismo zaokupljeni tradicijom američkog jazza, već se prepuštamo nesvjesnom do te mjere da ne brinemo o urednosti motoričkih elemenata niti o dosljednosti harmonijskih sistema. Svima nam se dogodio i Ornette Coleman i Wayne Shorter, ali kasno je za modele, sve forme su već viđene. Volimo kada nas iznenadi neka nelogičnost i postane novi obrazac. Sada smo konačno dovoljno opušteni i sigurni da možemo probati tako da naprimjer samo razgovaramo, a osjećamo se kao da sviramo i u sviranju nakon razgovora točno pronađemo zvukove razgovora.
Častimo jedni druge izvanrednom pažnjom kada se prezentiraju nove skladbe. Primjerice, Mario je donio papirić sa svega nekoliko nota, to smo ponavljali toliko puta, uvijek malo varirajući, dok se nije razvila zajednička mašta i tako nastala skladba “Ofionova tuga”, znakovitog naslova.
Kako ste osmislili glazbeni materijal za slavljenički album?
Materijal je pretežno lirskog karaktera i zbog toga sam izostavio svoje nove skladbe koje su u posljednje vrijeme nemirne i pune iznenadnih zastrašujućih promjena.
Igrecov “Snježni valcer” je na neki način zaštitni znak, centralna melodija albuma. Odmah smo bili vrlo zadovoljni njezinom originalnošću i svježinom, a dva ‘prijelaza’ (klasični i konačni) referiraju se uvijek nekako na taj snježni mir. Borna Šercar je donio novi dah prirode u coltraneovskom “Bjeloglavom supu”, nesputane dinamike, širokog zamaha.
Vrandečićev “Tri-logos” posebna je priča – trodijelni igrokaz sa bravurama kontrabasa i simetrijama kako u melodijama, tako i u nepravilnim mjerama koje su jednako daleko od folklornih obrazaca kao i od urbanih dječjih brojalica a opet su neposredne i prirodne. Uz to uklopile su se po bojama dvije snimke iz 1998., “Balada za Juricu”, moja davna balada in F, naglo preimenovana i posvećena pokojnom prijatelju i Vrandečićeva “Etuda u c molu”, svojevrsna davna priprema za “Tri- logos”.
Po čemu je ovaj album poseban u odnosu na prethodne?
Poseban je po našim najnovijim iskustvima, novim zvukovima, svi smo unaprijedili i dotjerali naše instrumente, produkcija zvuka je nešto drukčija nego prije, postprodukcija je bitno različita od prijašnjih radova, nismo uklanjali nesavršenosti, pokušali smo prenijeti sve što se zbivalo u trenucima snimanja, vjerno dočarati koncentrirane trenutke.
Zašto se album zove “Hrvatska Jazz Trilogija”?
Naslovljen je po Vrandečićevoj skladbi “Tri-logos”, kao što je pretposljednji album naslovljen kao “Tri suite iz Hrvatske”, tako je ova skladba zaista zaslužila ponosno geografsko odredište. Ovakvu glazbu nećete čuti ni u New Orleansu, ni u New Yorku ni u Norveškoj, Brazilu… to je autohtona zagrebačka, domaća glazba a ipak je jazz. Vrlo smo zadovoljni pronalaskom takvog zvuka i ne želimo ga mijenjati niti za jedan već viđeni stil niti utjecaj.
Veći dio stvaralaštva Zagreb Jazz Portraita vezan je uz autorske skladbe – na zadnja tri albuma u potpunosti. Zašto ste odlučili snimati isključivo vlastite skladbe?
Uglavnom iz dva razloga. Prvo, kad smo se prvi puta sastali i počeli probati, profesor filozofije Mario Igrec već je imao veliki broj minijaturnih kajdanki ispunjenih vlastitim skladbama koje je jedva čekao s nekim podijeliti pa je zarazio i nas ostale. Drugi razlog je naše oduševljenje pobjedom na vrlo jakom natjecanju jazz sastava, koje se održalo na početku naše karijere u nažalost sada zatvorenom B.P. Clubu.
Natjecanje je bilo sponzorirano od poznate kemijsko-tehnološke tvornice Heineken. Pred međunarodnim žirijem pobijedili smo tada nevjerojatno uspješan i poletan sastav The Boilers. Iako je na njihov nastup došlo nekoliko filmskih i estradnih zvijezda i prepuni uzavreli klub jedva ih je pustio nakon nekoliko dodataka, na naš nastup sljedećeg dana došlo je vrlo malo ne baš poznatih ljudi. Bojažljivo smo gledali članove komisije, odsvirali smo isključivo naše skladbe i pobijedili na naše veliko iznenađenje, bez skandiranja, u tišini. Heineken nam je organizirao deset koncerata po Hrvatskoj, gospodin iz Nizozemske objasnio nam je da je vrlo zadovoljan jer je čuo nešto originalno. The Boilers su svirali poznate američke standarde, briljantno i impresivno, no nas je baš naš pokušaj uključio u živu scenu. Nakon ove turneje zaredali su nastupi u Sloveniji, Mađarskoj, Austriji… Ljudi koji vode klub Porgy and Bess u Beču slično su reagirali. Nismo ih zabavili, već zamislili, ali to nam je i bio cilj. Jazz glazba ponekad je naglašeno relaksirajuća u svojoj biti, ali u našem slučaju je neka vrsta društvene igre u kojoj od slušatelja tražimo da se uključi i istražuje s nama.
Kako je nastala “Balada za Juricu”?
“Balada za Juricu” nastala je neposredno prije ljeta kada sam razgovarao i intenzivno radio s bubnjarom Juricom Ugrinovićem na Braču. Tada sam istovremeno pisao 12 jazz balada u 12 različitih tonaliteta, radili smo u prekrasnom kamenom ambijentu klesarske škole u Pučišćima, Jurica je vodio klasu bubnjara, ja sam u susjednoj sobi s nekoliko slovenskih saksofonista danima puhao neugođene jazzističke intervale.
Jurica bi odmah nakon satova, a nerijetko i za vrijeme trajanja tih skupnih vježbanja, obukao masku i peraje, izašao na rivu ispred škole, skočio i zaronio u čisto tamnoplavo more s posebno bijelim bračkim pijeskom na dnu. Pitao sam ga što ako ne nađe školjke koje je neumorno tražio, odgovorio je da voli leći na dno i gledati površinu vode, opisivao mi je taj poseban osjećaj mira. Svega dva dana nakon tog razgovora čuli smo da je u blizini, kod Omiša, zaronio posljednji put i nije izronio.
Dugo vremena trebalo nam je da se vratimo u neko približno sviračko stanje, vratili smo se, upravo zbog Jurice, jer bi on to sigurno želio. Zbog toga sam baladu u F duru, jer F je u Indiji ton ‘zemlje’, posvetio dragom prijatelju Jurici.
Zašto kao gost na ovom albumu svira Hrvoje Galler?
Godinama smo svirali kao kvartet – saksofon, gitara, kontrabas i bubnjevi. Kada bih ja improvizirao, Mario me vješto harmonijski pratio. Ali, kada bi on svirao, ja bih, kao i svaki drugi saksofonist, zašutio i Mario bi svirao bez harmonijskih podloga, a budući da uglavnom razmišlja linearno, poželio je da i on ima harmonijske dekoracije u pozadini svojih kompleksnih linija. Zato smo često zvali pijaniste da nam upotpunjuju skladbe koje su harmonijski kompleksne. U nekoliko navrata gosti su bili Matija Dedić i Matej Deronjić, a sada je na albumu gost izuzetno nadareni Hrvoje Galler od kojega puno očekujemo u budućnosti.
Hoćete li obljetnicu obilježiti još nekim koncertima osim na Proljetnoj reviji jazza?
Da, već je ugovoren nastup u Sisku, 13. ožujka, u dogovoru su nastupi u Sesvetama i Zaboku, a ovoga ljeta dio materijala smo odsvirali u Lepoglavi. Uživamo u zanimljivoj decentralizaciji jazza u našoj zemlji. Nekada smo utorkom svirali u Gjuri, svake srijede u Lapu, bar jednom mjesečno u MM-u, uz to Tkalča, Melin, Klub 88, Kino klub, Klub Istrana, KSET, Grand Slam u Vlaškoj ulici, sve to u Zagrebu. To nam sada izgleda nevjerojatno.
Upravo sada ne postoji ni jedan jazz klub u Zagrebu, ponegdje session, Bacchus, pokoji pozadinski zvuk u restoranima ili caffeima. Sviđa nam se jazz klub u Sesvetama, otkrivamo nova mjesta, Internet je sve promijenio.
