Već preko 20 godina kultna ličnost na prostorima bivše Jugoslavije, pjevač, gitarist i autor Rambo Amadeus poznat je po tome što je skovao termin turbo-folk i opisao ga.
Ali i po seriji žanrovski šarolikih albuma koji imaju kultni status,
izvrsnim koncertima, smislu za humor i hrabrosti za glasno protestiranje
kada stvari krenu predaleko.
Razgovaramo uoči novog zagrebačkog koncerta. Ovaj put se može glasati na Muzika.hr koje ćete pjesme izvoditi. Ima li neka pjesma koju biste stvarno voljeli da bude izabrana, a nije jako poznata?
Ja takve i sviram, očigledno, kontra željama većine publike, očigledno sviram neke od svojih najdosadnijih pjesama pa sad pokušavamo ispraviti tu kozmičku nepravdu.
Recimo da će posjetitelji portala odabrati neke pjesme i na Vama će biti zadatak kako da ih rasporedite. Postoje li neka pravila kako održati dramaturgiju koncerta?
Najbolje bi bilo da koncert dramaturški bude kao ”Bolero” Maurice Ravela, da krene pomalo i da se diže čitavo vrijeme do grand finala. To i nije moguće u pop-muzici, odnosno u ovom što radim, jer svaka pjesma ima svoju mikro-dramaturgiju i onda je na neki način publika nešto temperamentnija, pa njima trebaju dva crescenda. Prvi crescendo je onaj koji dobiva neki polu-vrhunac u centru koncerta, zatim idu dvije-tri laganije pjesme, pa onda one masovne koje svi pjevaju i tako to otprilike ide. 
Volim ja ponekad primijeniti i šok-terapiju, da u početku idu najopskurnije i najteže pjesme koje drže publiku zakucanu pola sata, bez ikakvih reakcija i aplauza, po principu loš policajac – dobar policajac: jedno vrijeme idu neprijatne pjesme, tako da bi one koje su slušljivije bile još slušljivije. Mada, u 90 % slučajeva ja zaboravim spisak koji napišem pa izađem na scenu i bude sve naopako. Ali najgore je kada je najbolje na početku – sve divno i krasno, a onda je sve gore i gore i publika jedva čeka kada ćete otići. 
Razmišljate li ime Rambo Amadeus – Svjetski Mega Car promijeniti u skladu s modernim demokratskim uzusima u Svjetski Mega Građanin?
Rastom količine memorije u kompjutorima mega je postalo malo. Sada pričamo o giga i terabajtima. Tako da titula mega zaslužuje neko pojačanje u eksa ili tera. 
Da možete, u čemu biste izazvali Chuck Norrisa?
Čak i Chuck Norris zna tko je Rambo. A jedan je Rambo – Sylvester Stallone.
Ako je vjerovati podacima, ove godine obilježavamo 30 godina od Vaše pobjede na Međunarodnom kupu Đerdapa u jedrenju 1980. godine. Kako ste se tada osjećali?
Bio sam nevin iako sam imao 17 godina. Bio sam mangup. Bila je tamo jedna Francuskinja koja se zagledala u me, i na prevaru sam je pozvao u svoju hotelsku sobu da mi pomogne presložiti ‘špinaker’. Iako je bila mlađa od mene par godina, nekako smo u jednom trenutku oboje bili goli.
Sjetio sam svoga pokojnog strica Slavka koji me od malih nogu pitao: “Mo’š li pičke?”. A meni nije bilo jasno što to znači da li mogu. A kako sam se ja skinuo gol i kako sam vidio golu pičku, tako je odmah naredba bila: “Ispaljenje!” i ja sam ispalio granatu pola metra, prije nego što sam uopće prišao! Tako da je taj pehar Međunarodnog kupa Đerdap i pehar za fair-play ostao u sjeni moje prerane ejakulacije. Ja to u svojoj glavi istovremeno pamtim i dan danas izbjegavam da imam pehare u prostoriji u kojoj vršim čin.
1988. izašao Vam je prvi album u produkciji Saše Habića. Koliko Vam je on pomogao da razvijete taj zvuk?
On uopće nije pomogao da se razvije zvukovno. To je bio gotovo. Vladimir Perić Talent, konceptualni umjetnik iz Beograda, prodao je svoje imanje, neki kućerak, da bi kupio najmodernije ritam-mašine i sekvencere.
Saša Habić je to prepoznao i direktno s ulice nas je doveo u studio i za nula dinara, zahvaljujući ljubavi Saše Habića kome se to dopalo, ja sam dva mjeseca nakon toga mogao sjesti u taksi, i na radiju u taksiju bi se čula moja pjesma. To je bila instant-karijera. Hvala Saši, ja sam ga iz poštovanja prema njemu zvao da producira ”Hipišizik Metafizik”. On je jedan od najeminentnijih sound-inženjera na Balkanu.
Postoji li šansa da se Vaši prvi albumi pojave (opet) na CD-u, remasterirani, kao što je to sada npr. s Bajagom?
Pojavom free-downloada na Internetu to mi izgleda kao da radim spomenik samom sebi. Ja sam fokusiran na ono što je ispred, imam neke druge ideje u glavi i to me zaokuplja. Ako to bude radio neki izdavač, neću biti protiv, ali da se ja bavim time, nemam vremena za to.
Na drugom ili trećem albumu trebala je biti pjesma “Pegepe ertebe” koja nije doživjela svjetlo dana.
Naravno, iz ove perspektive, da sam direktor PGP-a, rekao bih nekom nadobudnom provincijskom klincu koji se sprda sa svim oko sebe ‘To može, dečko, ali za neku alternativnu kuću, ali pošto smo mi velika kuća, ne možemo mi dozvoliti da nam ti siječeš granu na kojoj sjedimo’.
Razumijete njihov potez?
Apsolutno, čak mislim da sam ja bio urednik, kad se moja prva ploča izdavala, ja to ne bih pustio.
Zvuči paradoksalno.
Ne, nego zvuči koliko sam bio nesvjestan činjenice koliko mediji mogu utjecati na razvoj anarhije. Bog prašta budalama jer ne znaju što rade.
Meni se činilo da ste bili svjesni što radite.
Koja je najgluplja morska riba? Kanjac, jer se hvata bez mamca na golu udicu. Ili riječna riba, som. Citirat ću Miloša Krstića, jazz-pijanista, iz njegove autobiografije: ‘Svaki čovjek je svjestan svoje gluposti onoliko koliko je som svjestan ribiča koji ga lovi’. Ne možemo da sagledamo svoju glupost.
Bili ste jedan od prvih muzičara koji su nakon rata nastupili u Sarajevu. Kako je to bilo, opet doći u Sarajevo?
Bilo je dirljivo, još smo zakasnili, prolazili smo kroz masu i ta se masa razdvajala. Osjećao sam se kao Mojsije koji je hodao po vodi. Sjećam se preslatke djevojke koja mi je šapnula: “Vodi me večeras gdje god hoćeš.” A kad sam se okrenuo, nije je bilo, masa ju je izgurala.
Kako je bilo opet sresti Seju Sexona i Elvisa J. Kurtovicha?
Neki ljudi se uopće ne mijenjaju, svi ostaju isti. Kad vidim svu tu bandu iz Top liste nadrealista, meni kao da vrijeme stoji, meni su isti, tako da čak i ja bivam isti onaj koji sam bio. Čovjek ima neke punktove u životu kad dolazi do vremenskog džepa, kad vrijeme ne prolazi, nego ostaje zaleđeno, a to je u susretu sa svim tim ljudima: Sejom, Neletom, Dadom Džihanom, Šiberom, Brankom Đurićem… Mnogo vode je prošlo od tada, svi smo stariji, ali smo i dalje budale.
Ja sam napisao pjesmu koja se zove “Budala” i to je autobiografska pjesma i sve u toj pjesmi piše. Nisam siguran da su čitatelji Muzika.hr glasali za tu pjesmu, ali ja ću je svakako svirati na koncertu.
Vaš susret s legendarnim članom Monty Pythona Michaelom Palinom je ovjekovječen u knjizi/seriji “Nova Evropa”. Čega se najviše sjećate iz druženja s Palinom?
Nismo se družili gotovo uopće, osim kad su se upalile kamere. Ja nisam htio da ga gnjavim, on je bio okružen svojom ekipom. Oni su tog dana snimili tri intervjua na tri lokacije, iznenadila me skromnost produkcije, jer je bilo velike kuknjave sa njihove strane da smanjim troškove produkcije same organizacije regate. Radili su prebrzo i prepovršno, po mom skromnom mišljenju.
U svom stvaralaštvu koristite humor. Jeste li probali napraviti klasičan stand up comedy nastup?
Pa, puno puta se moj koncert otkači i pretvori u stand up. Naravno, u improvizirani stand up, on je mnogo uzbudljiviji nego klasični, gdje su svi štosovi prethodno naučeni i uvježbani. Direktna improvizacija izvučena iz trenutnog konteksta je obično prevelik zalogaj, to je znao da radi samo Zoran Radmilović u predstavi ”Kralj Ibi i Radovan III”.
Zato ni ne inzistiram na tome, jer se začas improvizirani stand up pretvori iz vrhunske zajebancije u loš humor i napetu atmosferu. Zato je u stvari improvizirani stand up i najteža forma, ali nju publika prepoznaje i nagrađuje.
Za kraj, imate li što za dodati?
Imam, www.ramboamadeus.com.
