“Ne može nitko s ovih prostora uspjeti vani. Osim ako nisi Goran Bregović i nisi etno. Ja ti to kažem. Nitko!!!”, prije nekoliko dana, u alkoholnom raspoloženju mi je govorio jedan ‘perspektivni’ glazbeni umjetnik. “A Ivo Robić? Prodao je 15 milijuna primjeraka u Njemačkoj”, pitao sam. “Dobro, Ivo Robić” promrmljao je uz dezinficirajući izdah. “A Karlo Metikoš?” “Dobro, Karlo Metikoš.”
Niz se mogao nastaviti dalje s Terezom Kesovijom (predstavljala Monako na Pjesmi Eurovizije 1966.), Laibachom i pri vrhu bi se zasigurno moralo naći mjesta i za Rajka Dujmića koji se, osim prvim mjestom na Eurosongu može pohvaliti i europskim nagradama iz područja primijenjene muzike.
Osim toga, Dujmićeva pjesma koju je proslavio Jasmin Stavros “Umoran”, veliki je hit u Rumunjskoj, jedino je nezgodno to što je oko tog slučaja zamršena priča oko autorskih prava.
Iz današnje perspektive nadrealno zvuči da je Dujmić prodao milijune ploča, da nekoliko tuceta Dujmićevih pjesama žive svoj život kao evergreeni. Podvlačenje crte ne dolazi u obzir, sjetimo se kako je pjesma “Za dobra stara vremena” s većom vremenskom zadrškom postala evergreen pa nije isključeno da još koja tako ne ‘iskoči’.
Prema Dujmićevim pjesmama priprema se mjuzikl nazvan “Za dobra stara vremena”. “Bit će veća scena nego kod Halida Bešlića”, u šali će Dujmić reći za HRT, a za Muzika.hr Dujmić je otkrio još neke planove i želje.
Mjuzikl “Za dobra stara vremena” koristi poznate vaše pjesme koje su za tu prigodu dobile nove košuljice.
To su tako ozbiljne košuljice da bih ja to nazvao modnom revijom.
Kako ocjenjujete ondašnje i sadašnje verzije tih pjesama?
Zaprepastilo me koliko su mladi ljudi danas prenijeli istu emociju u novoj formi. Stvarno me zaprepastilo. Kad sam vidio te mlade ljude kako to rade, da te emocije rade na isti način kao nekad, nekako sam počeo više cijeniti sebe, više nego što sam se cijenio do tada.
Je li ravnateljica škole koja se želi upucavati ekipi na vlasti tekovina samo osamdesetih i isključivo jednog sistema?
Hah, ja baš ne poznajem mnogo ravnateljica škola, ali mnogi se vole upucavati ekipi na vlasti. 
Recimo da mjuzikl bude ogroman uspjeh i da to krenete postavljati na Broadway. Došao vam je Roman Abramovič i rekao: ‘Kog hoćete u broadwayskoj postavi? Nije problem, ja častim, samo želim najpoznatija imena.’ Koga biste izabrali?
Ne bih insistirao ni na kome. Ja sam rođen pošten i to najviše cijenim u odgoju svojih roditelja. Znam, kad mi netko pomogne, vratiti. Svi ljudi na Broadwayu rade dobar posao. A od poznatih faca, recimo, Johnny Depp mi je mrak, Julia Roberts isto. Ali stvarno bih volio vidjeti Barbaru Streisand. 
Radnja mjuzikla je u osamdesetim godinama 20. stoljeća. Kad ja spomenem osamdesete, čega se najprije sjetite, ne nužno što se tiče muzike?
Ja se sjećam i sedamdesetih, haha… Sjetim se nogometnih utakmica, Eurosonga, 1987. s Novim fosilima, kada sam osvojio 4. mjesto, 1988., sa Srebrnim krilima kad sam osvojio 6. mjesto i 1989. s Rivom kada sam osvojio 1. mjesto.
Vrlo je bilo zapaženo vaše sudjelovanje na Eurosongu, a ono što je manje poznato jest da ste dobili prvu nagradu za glazbu na europskom natjecanju propagandnih uradaka 1987.
Da, i drago mi je da ste to našli, to je veliko kao i Eurovizija, samo na području oglašavanja i to sam dobio za kekse Tops. Bila je to stvarno ozbiljna reklama i tu je nagradu dala struka. U deset sekundi sam uspio objasniti imaginaciju tog originalnog proizvoda i to je velika stvar.
U sedamdesetim i osamdesetim godinama bilo je uobičajeno da se ide na turneju po SSSR-u i da se tamo svira. Kako vam se sada čini s ove distance i kada i zašto je ta praksa prekinuta?
Mislim da će se to vratiti. Te turneje su bile razlika u klirinškom dolaru. Bivša Juga je izvozila proizvode, a Rusi su vraćali u fiktivnoj lovi nazvanoj klirinški dolar.
Ta se razmjena nije mogla ostvariti ako nešto mi ne bismo dobili zauzvrat. Pa su zauzvrat pustili naše izvođače koji su tamo bili velike zvijezde. Ja sam pratio Šerfezija koji je tamo bio velika zvijezda, čak su Fosili imali solističke turneje na ruskom jeziku. Ja još i danas imam prepjeve naših hitova na ruskom.
U Istočnoj Njemačkoj su objavljena dva albuma. Kako su ona bila uspješna?
Pa, tako-tako. Najbolje je prošla “Skitnica”, to je bilo u Austriji.
Najuspješniji album Novih fosila je ”Budi uvijek blizu”. Od 10 pjesama 4 su evergreeni (”Tonka”, ”Saša”, ”Košulja plava” i ”Ključ je ispod otirača”). Možete li se prisjetiti tog cijelog procesa?
Na “Budi uvijek blizu” je i “Budi uvijek blizu”. Neke pjesme tako živote svojim podzemnim životom da još možda nisu izvirile. Mi smo svirali u Ljubljani i trake smo nosili u Milano na miksanje i produkciju, to smo financirali Moka, bubnjar Slobodan Momčilović i ja.
Miks je bitna stvar. To ti je kada 20 litara vode stavljaš u flašu od litre. Sve se snimalo uživo, nije bilo Antaresa (uređaja koji ispravlja falšanje). Izvršni producent je bio Moka. Moka je nosio stvari, osnovao je bend, između ostalog. Nakon njegove smrti, jedno vrijeme novac u bendu se nije dijelio na pet, nego na šest dijelova. On je bio čovjek koji je meni kupio prvi instrument i nagovorio me na pisanje pjesama. Zdenko Runjić nam je dao “Diridondu”, ali to je nezgodno kad ti autor nije u bendu, jer ima svojih drugih obaveza.
Mi smo uvijek težili tome da imamo što bolju produkciju. Đurđin šprahfeler je bio naše najjače oružje koje smo imali jer je mnogima zvučao simpatično. Zec, Đurđa i ja, i majka mog sina, Vesna Srećković, sada se preziva Došen, bili smo zbor. Mi smo pjevali 4 glasa, svaki na svoj kanal, i još po dva zbora sa strane. To je ozbiljna količina zvuka i ja sam se opirao pravilima: pjevali smo u paralelnim kvintama i paralelnim oktavama. To je protiv svih zakona klasične muzike.
Tada ste surađivali s tekstopiscima poput Dee Volarić, Momčila Popadića, Marija Mihaljevića, Drage Britvića, Steve Cvikića. Što vam je bilo najvažnije pri odabiru tekstova, metrika, priča, jasnoća izraza?
Uglavnom su ti tekstovi nastajali u 4 oka. To znači, kad bih pisao svoju autobiografiju, rekao bih, poslušaj ploče od Fosila, sve piše unutra. Posebno mi je draga pjesma “Nani”, s ploče “Za dobra stara vremena” za koju je tekst napisao Mario Mihaljević, a koju sam napisao svom sinu. Nažalost, nikad nije zaživjela iako je jako osobna.
Jedna druga pjesma koja, po meni nepravedno nije zaživjela je “Poslije svega” s albuma “Poslije svega”, koja unatoč umilnim tonovima zvuči pomalo jezivo, ali riječ je o sjajnoj pjesmi. Planirate li možda kakav album orkestralnog popa, u smislu, The Beatlesi su imali ”Sgt. Pepper”, The Beach Boysi “Pet Sounds”?
To je jedan od mojih snova. Trenutno, mjuzikl mi je san koji se sad ispunjava. Takva, ozbiljna orkestracija svih tih pjesama je nešto što moram napraviti. To me čeka.
Na kraju pjesme “Milena”, onaj zvuk, je li to oluja ili valovi ili nešto treće?
Gromovi, ne znam iznad kojeg grada. To je dodano u Milanu, danas se to zove sample. “Poslije svega” ima zvonjavu Big Bena i još jedne crkve iz Moskve, ne mogu se sjetiti koje.
Surađivali ste s Jadrankom Stojaković na njezinom albumu “Svitanje”. Također ste nemali doprinos dali pjesmi “Što te nema”. Otkud ideja za onu frulicu na početku pjesme?
Naime, to je snimljeno odmah, nije bilo miksa. Ona je pjevala i svirala saz. Ja sam svirao tu frulicu, žao mi je što je nemam više. Suradnja s Jadrankom je nastala u kupeu u vlaku Sarajevo-Zagreb, kad mi je ona pjevala svoje pjesme.
Njene pjesme su razrađene na licu mjesta, nismo igrali uloge, nego smo bili to što jesmo. To bi bilo dragocjeno da se ponovno objavi, sjajne su pjesme i tekstovi, i svirka je super. Jadranka Stojaković čudesno svira i čudesno pjeva.
Kako biste opisali vašu transformaciju iz pop-razmišljanja u sevdah-razmišljanje?
Nije bilo nikakvih problema. Meni je to bilo kao da glavom okrenem slijeva nadesno.
Niste samo pisali za Nove fosile, nego i za druge izvođače. Kako biste komentirali sljedeću izjavu: ‘Ne pišem za druge ljude jer ako im dam pjesme koje su bolje od onih koje dajem bendu, nisam fer prema bendu. Ako dajem pjesme koje su gore od onih koje dajem bendu, opet nisam fer.’?
Ja se isključujem, imam veliki dar. Mogu se potpuno odvojiti, kada radim za bend i kad radim za druge. Imam veliko srce, dimenzija autobusa. Svatko ima svoje sjedalo. Sjedala u autobusu su pjesme, a izvođači su putnici i za sve ima mjesta.
Pjesma koju ste napisali za Jasmina Stavrosa “Umoran” u Rumunjskoj je veliki hit pod imenom “Suparat”. Od toga nemate očekivane financijske koristi. S obzirom da je Rumunjska u EU, a da je u EU autorsko pravo svetinja, postoji li kakva šansa za borbu?
Da, Stevo Cvikić, tekstopisac, povukao je sve pravne korake, ali nije uspio. Međutim, već u prodaji snimke na relaciji Hrvatska-Rumunjska nije štimalo, dakle ti tamo nemaš koga ganjati. To je malo zamršeno. Situacija je otprilike ovakva: ti prodaš kravu i tvrdiš da je tele koje krava nosi tvoje, a nije. To je otprilike tako.
Zvuk Novih fosila se značajno promijenio izdavanjem albuma “Dijete sreće” što je rezultiralo porastom prodaje tadašnjih albuma. Kada slušate taj zvuk, koliko vam se to čini da je to bila prava stvar?
To je jedan tragičan period. Ja sam “Dijete sreće” išao raditi u Stockholm s Tinijem Vargom, u Polar Music Studio (studio grupe ABBA), jer se Moka znao s gitaristom grupe ABBA još iz vremena kad su svirali po brodovima. Tini Varga nije bio spreman na moj tempo rada, jer sam ja spremao albume za 7 dana.
Izgledalo je otprilike ovako: u četvrtak ujutro sam se vratio iz Švedske, onda sam sjeo u auto i u četvrtak navečer sam bio u Milanu. To je ploča koja je napravljena za najmanje vremena, ima dosta elektronike, nisam radio na humanizaciji, tako da je ispala dosta tvrda. I danas je dosta bliska vremenu i ispala je više nego dobra.
Možete li opisati stvaranje pjesme “Moja domovina” sa Zrinkom Tutićem? Tko je koga nazvao, gdje je pao prvi stih, kako ste našli akorde?
To je bila subota na nedjelju. U subotu popodne ja sam došao kod njega, Zrinko je već imao prvi dio, “Svakog dana mislim na tebe”, koji je sjeo odmah, i još neki refren. Onda smo pitali Ivana, njegovog sina, kako mu se sviđa. On je rekao: “Prvi dio mi je dobar, ali refren nije”. U nedjelju, on je došao k meni, ja sam napravio refren: “Moja dooomovina…”, to otvaranje.
Riječi je pisao Zrinko, baš smo se podupirali, zajedno smo to radili, a riječi “Moja zemlja Hrvatska” je ubacio Miroslav Lilić, i mislim da se savjetovao s Arsenom, ali nisam siguran. Zvali smo u to i Đorđa Novkovića, htjeli smo napraviti opću stvar.
“Moja domovina” je najveće što sam mogao napraviti za svoju zemlju, iako je imala nezgodnu konotaciju da se prije svake uzbune na radiju svirala baš “Moja domovina”. Zrinko ju je u startu zamišljao kao o pjesmu o izbjeglicama. I ima malo taj irski štih, ali ne u glazbenom smislu, nego u emocionalnom.
A “Rock Me Baby”?
A “Rock Me Baby” sam jedne večeri otpjevao cijelu melodiju bez riječi, Stevi Cvikiću, za šankom.
1993. snimili ste solo ploču “Nizvodno od raja” koja je iznjedrila hit “Leina”. Kako ste se osjećali kao pjevač?
Ja sam postao pjevač pod ‘moram’. Kad je Đurđica otišla iz benda onda smo morali povući, dok Sanja ne stasa, pa smo Zec i ja dosta pjevali. Tu sam se pronašao i neke svoje intimne pjesme sam otpjevao i to mi je drago.
“Milenu” nisam mogao dati nikome da pjeva jer je to moja osobna stvar. Nakon “Nizvodno od raja” ponovo sam pokrenuo Nove fosile zbog socijalnog elementa, nisam samoživ i ne mogu sam. Ja sam samo prst na ruci. Nije mi se svidjelo da sam putujem na nastupe.
“Leina” je nastala u avionu iz Australije za Hrvatsku. Mi smo sjedili u avionu i pili sake ko blesavi. I onda ga je nestalo, pa smo pjevali “No more, no more sake, no more sake, no more”, pa je to poslije ispao refren od “Leine”.
Prije dvije godine Eaglesi su izdali album nakon 28 godina stanke. Ima li postava Novih fosila sa Sanjom Doležal, Kočišem, Colnagom i Nenadom Šarićem snage za još jedan zadnji album?
Imam namjeru to napraviti. A imam i pjesme, tako da je to pitanje vremena. No, prvo će biti mjuzikl. Kao što ste spomenuli da je “Poslije svega” pomalo jeziva, tako je ovo, hm… obrnuto od jezivo.
Pokrenuli ste seriju nastupa svaki drugi četvrtak u Saloonu. Koliko ste zadovoljni odazivom i interakcijom publike?
Gotovo je s tim. Završilo je sa zabranom pušenja. To je bila loša odluka, prvo su ukinuli pušenje, a kada su već ukinuli pušenje, nisu ga trebali vraćati, jer tek sad potiču ljude na pušenje. U međuvremenu mi je mjuzikl dosta promijenio smjer kretanja.
