Uskoro ulazimo u EU, bit će to dobar test; za apokaliptičare slijedi propast i povećanje cijena, za entuzijaste i balkanofobe sve je riješeno. Ali ne i za homofobe, njima problemi tek počinju! Realisti su negdje u sredini, ali teško je danas biti realan. Niski Kerumi i visoka elitna kultura će procvjetati, to nam je realnost, ostali – stoj.
Otvorit će se tržište, a naše tržište sklonije je uvozu nego proizvodnji i izvozu, pa tu neke skore perspektive baš i nema. Kvragu, i prijavljenih vinogradarskih čokota imamo manju kvotu nego Slovenija a zamišljamo si da smo beskrajno veći od njih. 
I lokalna psihologija potrošača, i neimaština dakako, igraju veliku ulogu. Kako će se to sve odraziti na glazbu? Čini se da je entuzijazam publike za koncerte i glazbu u padu i lančano se prelijeva od Slovenije, preko Hrvatske do Srbije. Ima rasprodanih bombastičnih koncerata, ali i ‘pušiona’, najbolja vremena kao da su za nama, ambicije su u padu bez obzira na korporacijske sponzore. Pogledajmo line-up ovogodišnjih domaćih rock festivala i usporedimo ih s novosadskim Exitom ili Szigetom u Budimpešti i sve vam je jasno.
Brecelj i Avdić nisu na televiziji
Dobra prilika za provjeriti slovenska iskustva bila je jučerašnja promocija 4. Starigrad Paklenica filmskog festivala u Ljubljani. Radi se o festivalu glazbeno-dokumentrnog filma koji se održava u Paklenici kod Zadra od 3. do 8. kolovoza. Slovenija je ove godine zemlja partner s pet filmova. Gledajući program festivala slovenski promotor, novinar i impresario Igor Vidmar pitao me ima li festival i premijerna prikazivanja filmova “Priletni parazit, ali kdo je Marko Brecelj” i “Pravi čovjek za kapitalizam” (svjetska premijera) o Damiru Avdiću?
Ima, a onda smo zamalo mi njega pitali gdje bi se inače ti dokumentarci mogli i vidjeti? U kinima sigurno ne jer dokumentarni film – ta fenomenalno zanimljiva i propulzivna grana – kod nas je osuđen na festivalska prikazivanja koja mnogi ne vide.
Tu su i razne televizije koje mogu, ali ne moraju, a najčešće ni ne žele, ‘ubosti’ i odvrtiti neki ovakav biser. Čak i da nije posvećen glazbi. A ako je posvećen glazbi vidjet ćete ga iza ponoći, kao nedavno dokumentarce o Joeu Strummeru ili “Sevdah” što je, priznajmo, omalovažavajući i nekulturni termin za takve kulturne poslastice.
Problematična situacija
Pričao sam s Igorom o mnogočemu u duljem vezanom razgovoru, pa je spominjao i problematičnu situaciju sa slovenskim radijskim postajama, privatiziranim i komercijaliziranim, sa sve manje urednika i DJ-a, slično kao i kod nas gdje playliste više kroje kompjuteri i novi vlasnici nego ljudi čiji ste glas voljeli čuti u eteru.
Na stranu legendarna vremena poput Vidmarova rada na ljubljanskom Radio Študentu u osamdesetim i diverzijama koje su danas nezamislive. No, nitko realan ne traži maksimum, problem je da nam je danas minimum minimalno loš. Vidmar je nedavno u Ljubljani organizirao koncert Rammsteina i govorili su mu kako su im Laibach najveći utjecaj. Krajem godine radi Nicka Cavea i The Bad Seeds u Ljubljani, što potvrđuje nastavak njegovog ‘ukusa’ kojim je u osamdesetima u Ljubljanu i Zagreb dovodio sve one legendarne koncerte kojih se sjećate s Križanki i iz Kulušića.
Radije tri piva nego ulaznica
Upravo je Vidmar bio jedan od žilavih promotora Neue Slowenische Kunsta i medijski motor pri usponu Laibacha početkom osamdesetih godina. I njemu i nama jasno je da su Rammstein izvrsna scenska jedinica, ali dječja igra spram nekadašnjih pothvata Laibacha.
To otprilike govori o usisnoj moći glazbene industrije koja će opasnu priču s godinama pretvoriti u zabavnu atrakciju za masovnu publiku. Tako to ide, ali ne i kod nas. Na promociji SPFF-abio je i Jan Plestenjak, slovenska pop zvijezda koja nam je pričala kako još uvijek uspijeva raditi velike koncerte, ali mu je sve teže s cijenom ulaznica od 35-30 eura pored organizatori koji za ulazak na koncert traže 5 eura.
Na pitanje od čega žive i kako se naplate, Plestenjak je odgovorio precizno – od šankova. Prebacimo li priču na hrvatski teren vidjet ćemo i da odličan novi klub u Zagrebu, Vintage Industrial Bar, koncerte nudi za 20-30 kuna. I to ponajboljih domaćih bendova, što se čini pakleno malo za sastave te reputacije. No, dobro je da ih uopće i rade; ono što je lani bilo 80 kuna danas je 30 – konkretan slučaj Letu štuke – pa je bolje da se ‘naplate’ makar i sa šankova, jer psihološki foto-robot domaćeg posjetitelja otkriva da će danas lakše odvojiti lovu za tri piva nego skuplju ulaznicu.
Jogurtom na Caravaggia
No, onda treba i dodati da je takav damping, osim što je izgleda nužan, ujedno i opasno degradiranje posla. Radi se o provincijalizmu u kojemu je ono izvana uvijek bolje, i skuplje naravno, od domaćeg (dobrog dakako). Pompa oko dolaska slike Caravaggia u zagrebački Muzej za umjetnost i obrt dobra je priča, kao i izložba Picassa u Klovićevim dvorima.
Uvijek će se naći 60 milijuna kuna koliko košta osiguranje slike Caravaggia, tu su kratke i duge cijevi, kamere, praćenje kretanja posjetitelja i ostale poluvojne kerefeke. A prošli sam tjedan u Napulju vidio tri Caravaggia bez ijednog stražara oko njih da sam mogao i jogurte bacati po njima. Pitanje je kako bih poslije prošao, ali je i pitanje kako će proći domaće tržište kulture ovakvim provincijalizmom gdje na svakog Hrvata trebaju bar dva policajca da ga urazume
Pršut na čelu, kravata oko vrata
Malo mi je to gadljivo; nešto se ‘gura’ a drugog uopće nema, kultura nam je statično ‘povijesna’, stare vrijednosti caruju i kraljuju. Od nepostojanje jedne jedine glazbene emisije na bilo kojoj domaćoj televiziji, do bijesnih kasnih termina kad i prođe neki dokumentarac, preko ponižavajućih cijena ulaznica za najbolje domaće bendove. Do estradne pompe kojom postajemo ‘kulturniji’ kad nam stranci pop-kulturno izvezu neku hoh-dragocjenost i prosvijetle nas.
Zato, Picasso vrati se kući i pusti nas na miru. Pri čemu njemu svaka čast, jer nije problem u Picassu i njegovom pariškom muzeju koji radi dobar posao nego u našem provincijalizmu. Njega je Pariz prihvatio i početkom 20. stoljeća a kod nas bi vjerojatno propao. Kao i mnogi slavni koje danas obilaze s kravatama oko vrata ili ih podržavaju s pršutom na čelu, kao Kerum kad daje Thomsponu besplatno Poljudski stadion. Jebeš takvu zvijezdu. To su naše krajnosti i realnost, volimo provjerene vrijednosti koje nam serviraju, po mogućnosti izvana, ili pak debelo iznutra.
Kakva država takvi državni ljubimci
Jesu li ovakve izložbe zadnja crta obrane i naša kulturna referenca da se zna da nismo divljaci? Pri čemu je Picasso samo metafora a ovo o divljacima činjenica? I zašto Krleža nije poznat u Parizu pored svih naših slavnih, tromih i sijedih akademika koji sjede na budžetima a ni fenomenalnog Ivicu Đikića ne žele primiti u HAZU?
Zapravo mu je i bolje da se ne druži s njima, jer Đikićeva ‘potvrda’ dolazi od tamo gdje najviše volimo, izvana. Pitao me prijatelj nakon teksta o izložbi o Davidu Bowieu u londonskom muzeju Victoria & Albert, zašto to netko ne dovede u Zagreb?
Zato što ovdje nema 50 tisuća ljudi koji bi je pogledali, ali nema ni tog Ministarstva kulture, Bandića ili Vlade koji bi to izdašno sponzorirali, barem kao Picassa, Caravaggia ili Thompsona (tu ne računamo onih navodnih pola milijuna Sanaderovih eura). Što bi rekao Vidmar i Pankrti, kakva država takvi i ‘državni ljubimci’…
