Godišnje kritičarske liste najboljih albuma i ostalog vezanog uz glazbu redovita su pojava. Teško je objektivno i smireno sažeti sve što s događalo i u pedeset, a kamoli deset albuma, ali pokušava se.
No, samo nabrajanje domaćih albuma u recenzentskom smislu – a bilo ih je bar petnaestak odličnih – teško da bi dalo cjelovitu sliku stanja. Tj. ona bi ispala bolja nego što jest, zato je bitno ‘obrazloženje’, pokušati naglasiti ključne trendove u društvu, pa i u pop/rock glazbi.
I iscrpnije liste poput onih u britanskim magazinima Uncut, Mojo ili Q bogme znaju biti dvojbene, u najmanju ruku varirajuće. Zgodno se sjetiti prošle godine i ‘albuma godine’ u časopisu Q (“Ceremonials” Florence and the Machine), kojeg uopće nije bilo na listi pedesetorice u Uncutu. Kome vjerovati?
Čast svakome (veresija nikome), ali pored listi najboljih vani postoje i liste najuspješnijih (ne samo one u Billboardu ili Pollstaru) i prilično zainteresirana masovna publika koja daje melem na ranu i hranu većini glazbenika.
Mozak s jajima
Drugim riječima, bez obzira na liste najboljih i dobiveni prestiž kod kritičara, vani glazbenici imaju još ponešto; lojalnu publiku, od one najmasovnije do klupske, koja i alternativnim imenima i mega zvijezdama dozvoljava pristojan život i mir.
Prevedeno, jebe se Florence Welch za godišnje liste kad je imala rasprodanu europsku turneju i još sa Sir Mickom otpjevala “Gimme Shelter” u Londonu, a na račun svega toga vjerojatno prodala još kojih parsto tisuća primjeraka zadnjeg albuma. I nju i Jacka Whitea sam opet gledao ove godine i tek kad ih vidite uživo postaje jasno da (kod njih) nije samo stvar u albumima godine, oni su majstori na svakom terenu, pa i uživo.
Velika tržišta poput britanskog i američkog s tisućama godišnje objavljenih albuma, koncertnih DVD-a, reizdanja starih ploča, proširenih box-setova, knjigama o glazbi i ostalih proizvoda, očito razmišljaju ‘industrijski’ i profitno. Dodajmo tome i etikete i rubrike ‘artist of the year’ ili ‘person of the year’, silna priznanja od BritAwards, preko nagrada magazina Mojo i dalje, jasno je da postoje široki kanali distribucije popularnosti i, prodaje nekog imena i ‘proizvoda’.
Kod nas je više stvar u prestižu što su kritičari i publika, koliko je ima, podržali projekt jer im je srcu drag a ni glavi nije mrzak. Nešto kao mozak s jajima, i eto nas svih zadovoljnih što imamo šampione koje možemo promovirati. Ali dokle, osim do mile volje?
Misli svako da je nama lako
Izbori najboljih kod nas su najčešće kulturološka stvar koja neće ostaviti previše traga na tržištu. Niti će, nažalost, to glazbeno tržište ostaviti previše traga na kulturi. I to nije samo situacija u glazbi nego u mnogim drugim područjima.
No, neka bude zapisano kakva je bila prošla godina, misli svatko. I usput misli svatko da je nama lako, a nije. Pa kakva je onda bila glazbena godina na izmaku? Osim što je po kineskom kalendaru bila godina Zmaja po hrvatskom je bila i godina sranja, i to većeg.
Usput nikad manjeg zanimanja publike za notne ekskurzije; mnogi festivali su otkazani i mnogi koncerti iz manjih prostora premještani u još manje. Pad prodaje nosača zvuka i digitalnih “daunloda” više nikoga ne čudi.
Ipak sold out
Bilo je i sold outova (Zaz, Fleet Foxes, domaći Pozitivan koncert s Hladnim pivom i Let3), a i TBF su za 22.12. dodali još jedan koncert nakon što su pred rasprodajom prvog. Festivali Terraneo i INmusic obavili su svoju ulogu. Rokajfest, zagrebački dio Marsa i Glory Dayz nisu se održali, nadajmo se da hoće iduće godine, bilo bi dobro.
Triptih Žednog uha Lambchop–Mark Lanegan–Calexico pred kraj godine spasio je duše svih koje je trebalo spasiti i završio sezonu u kojoj su Mate Škugor i Domagoj Šošić opet doveli svu silu zanimljivih izvođača u Zagreb, sve do nedavnih Dirty Threee i sinoćnjih The Tiger Lillies.
I među velikim nastupima u Areni bilo je ugodnih iznenađenja; osobno nisam puno očekivao od Sade i Lennya Kravitza a bili su to top koncerti, s prosječnim Stingom između, dok su odlični RHCP na Hipodromu zadržali tradiciju bar jednog megaspektakla godišnje.
Nije da nije bilo truda i dobre ponude, ali je dosluh s publikom često izostao; usprkos dobrim koncertnim programima (i jeftinijim cijenama ulaznica) i mnogim solidnim albumima (ali i skupljim CD-ima nego što su vani).
Manekenke i debitanti
Usprkos težoj situaciji bilo je, za pohvalu, mnogo debitantskih albuma koji su kod nas nešto kao manekenke; svi se s njima prave važni, daju šansu miru (ne u svijetu nego u kući, diskografskoj) ali ih mnogi ne shvaćaju ozbiljno.
No, za razliku od bedastih manekenki upravo su debitantski albumi mjesto gdje se moglo čuti vrlo zanimljive stvari domaćeg popa i rocka. Svježa krv je aktivna i bez velikih novaca, jer inicijalna akumulacija zanosa često zanemari objektivne probleme i da duši na volju.
Damir Avdić i Thompson
Upravo na terenu friških debitanata i komercijalno jakih poznatih imena, domaća diskografija najčešće može uloviti vagon; ili, u slučaju mladih imena, za budućnost koja će valjda biti bolja, ili za tržišnu sadašnjost (kod provjerenih izvođača). Oni između imaju sve manje šanse i kod publike i kod diskografa.
Artistička ezoterija i komercijalni projekti krajnje su točke domaće glazbene scene koje imaju jasnu šanse na terenu. U tom smislu briljantni Damir Avdić (koji nije na popisu najboljih albuma s “Mein Kapital” samo zato jer nema domaćeg izdavača, za razliku od Goribora i Rebel Star koji su ‘čisti’ hrvatski proizvod Dancing Beara) i notorni Thompson (hajde da i oni budu u istoj rečenici, ako nije uvreda za Avdića) imaju podjednaku logiku postojanja. Ne i opravdanost, ali logiku imaju.
Nekadašnji simbol apokalipse 666 danas je zamijenjen s 12/12/12, ali ako smaka svijeta i ne bude 21.12., 2012. definitivno je bila godina smaknuća mnogih ambicija.
Da ne završimo baš u apokaliptičnom tonu, iduće godine bit će više inozemnih koncerata nego ove i prošle zajedno, velikih i manjih. No, ipak neće biti Springsteena o čijem su zagrebačkom datumu pregovori vođeni do pred neki dan. Falilo je malo, ali ipak puno, a to je kod nas redovita situacija i na širem planu…
Top 10 domaćih albuma:
1. Mayales – 2
2. Goribor – Evo je banja
3. The Chweger – Mir
4. ST!llness – ST!llness
5. Rebel Star – Rebel Star
6. Svadbas – Još
7. Pavel – Od prve zvijezde ravno
8. Nina Romić – Ptice
9. Urban &4 – Kundera
10. Prljavo kazalište – Možda dogodine
Top 10 inozemnih albuma:
1. Jack White – Blunderbuss
2. Mark Lanegan Band – Blues Funeral
3. Bruce Springsteen – Wrecking Ball
4. Ty Segall & White Fence – Hair
5. Ry Cooder – Election Special
6. The Gaslight Anthem – Handwritten
7. Bob Dylan – Tempest
8. Cat Power – Sun
9. Dirty Three – Toward The Low Sun
10. Neil Young – Psychedelic Pill
