Je li to moguće pitao bi se Mladen Delić, da su dvadesetak godina nakon prestanka rada EKV i Branimir Johnny Štulić još uvijek mjesto gdje će se potući poklonici i protivnici? Ili su najbolji ili su najgori, sredine izgleda nema.
Zadnjih dana ponovila se priča zbog promocije knjige “Osećanja. O. Sećanja” Lidije Nikolić o Margiti Stefanović-Magi iz EKV-a, pa je četvoro mrtvih ljudi opet postalo razdjelnica na kojoj se mjeri ‘za’ ili ‘protiv’. 
Svima realnima potpuno je jasno da kao što Jim Morrison nije mrtav, nije ni EKV. Problem je samo što ih sve skupa najčešće i hvale i kude iz sasvim krivih razloga. Prošlih dakako, ali jebeš takve tužitelje i branitelje.
Stavimo li na stranu subjektivne procjene ostaje pitanje kako to da je revizija njihove prošlosti u medijima i po mrežama svaki put ispočetka bolna i strastvena skoro kao i rješavanje pitanja dugova Ljubljanske banke hrvatskim štedišama? Samo, u slučaju EKV-a, a pogotovo Štulića, nitko nikome ne želi ostati dužan.
Slična situacija u osamdesetima vladala je oko Haustora, benda koji su jedni osporavali a drugi dizali u nebesa. Izgleda da su te mitske figure do daljnjega odredile i zarobile maštu publike i da tu nikakvog pomirenja nema.
Zarobljeni u prijevodu (prošlosti)
Zapravo i nije čudno, kao i u drugim stvarima zarobljeni smo u prijevodu (prošlosti) i na njoj nešto pokušavamo dokazati. Samo što? Ni davne priča o tome jesu li bolji Beatlesi ili Stonesi, ili ona o sukobu The Clash i Sex Pistolsa nisu potrajale ovako dugo kao neke kod nas. A one su samo lakmus papir pravog stanja u društvu.
Naravno, vani se radilo o dobrom marketingu koji su si dobri prijatelji međusobno ‘namjestili’ kako bi uhvatili ne malo više, nego sav mogući medijski prostor koji su htjeli. Pa su i kreatori priče, menadžeri Malcolm McLaren i Bernard Rhodes bili svjesni da im umjetni spor koristi i na njemu debelo profitirali.
Kod nas je drugačije, ako nešto ima kontinuiteta onda su to strasti pokopavanja ili dizanja u nebesa. Jedini je problem što od toga kod nas baš nitko koristi nema. Vani po utjecajnim glazbenim mjesečnicima i tjednicima – koji se kod nas marljivo čitaju i citiraju, ali se malo toga nauči i upotrijebi – nitko normalan neće napisati da su sada U2 najveći bend na svijetu a The Rolling Stonesi društvo mrtvih pjesnika. Ne samo zbog faking 500-tinjak milijuna dolara koje redovito uknjiže, jer ipak para dupe vrti, nego i zbog nekih prozaičnih, umjetničkih, staloženih, pa i emocionalnih razloga.
MMF na rock scenu
Ili da će Dylan biti državni neprijatelj jer je rekao to i to? Taman posla, i od jednih i od drugih napravit će posao za sebe, a i ovi će od toga imati koristi. Da i ne spominjemo mlade aktualne bendove koje britanski ili američki mediji instaliraju mjesečno i od njih industrija živi u idućem razdoblju, marljivo proizvodeći neke nove U2, Stonese, itd. Ako te vani dižu u nebesa da na tebi zarade, kod nas će te ‘pokopati’ skroz zabadava i bez koristi, to nam je u DNK i zato smo tu gdje jesmo.
Ali mi smo proizvodno propala sredina i osim proizvodnje bedastoća čini se da ne proizvodimo ništa drugo bitno. To nam je i MMF pred par dana ponovio, a da su se kojim slučajem bavili rock scenom i njenim tržišnim dometima vjerojatno bi nam odmah uveli hitne mjere.
No, nabijemo mi MMF na jednu stvar, neka se oni bave budućnošću a nas puste na miru, jer mi imamo svoju prošlost i ona nam je najvažnija. Oko koje se naravno nikada nećemo složiti, ali nam je zanimljivo.
Podjeli pa ne vladaj
Isto kao što je i podjela na lijeve i desne u današnjoj politici postala žvaka za seljaka i zabavu shizofrenog naroda – jer ne jebe političare ni lijevo ni desno, stvarno su svi slični kad dođu na vlast – tako je i ova podjela u glazbi dobra zajebancija i šarena laž za publiku. Kojoj se u nevolji da se ne bavimo aktualnim propastima, ili bar nešto probamo promijeniti, serviraju povijesne art-predrasude.
Je li Johnny Bog (naravno nije, jer je Dylan) ili je, kao što ja mislim, prdnuo u rosu još davno, dok je bio aktivan, negdje 1985.? Prije svih onih priča o kojima se danas u vezi njega najčešće priča Ali tko se toga sjeća i kome je to bitno? Je li EKV pretenciozna jedinica ili pak najbolji domaći bend svih vremena, ‘istina mašina’, prema pjesmi grupe Time koju su obradili na izvrsnom, manje popularnom albumu “Neko nas posmatra” iz 1991.
Upravo taj briljantan album, prilično na tragu “Lodgera” Davida Bowieja, primjer je kako su se EKV promijenili, ali mnogi od onih koji se njima bave to nisu ni primijetili. Ali to nije bitno, kad o takvim stvarima debatiramo baratamo najopćenitijim sjećanjima i baš nas briga.
Ne shvaćamo da ne shvaćamo
U povijesti umjetnosti postoje kritičarski mehanizmi po kojima se odvaja žito od kukolja, ali u rock glazbi svatko ima pravo reći što misli, i što je najgore u pravu je. I svi govore o ‘jednom Johnnyu’, ‘jednoj EKV’, ne shvaćajući da ništa ne shvaćaju.
Ljudi kod nas zaziru od sadašnjosti, da i ne spominjemo budućnost, pa vole da netko opizdi i propadne, mada će im poslije faliti. S ‘mrtvima’ i neaktivnima nemaju taj problem, oni im fale iovako ionako, to im je osigurana emotivna ušteđevina iz bolje prošlosti, nerizične, iako je krivo tumače.
Osim podjele na prave i krive mi imamo i onu ključnu podjelu na mrtve i žive. A upravo ti mrtvi rade najveći ršum u glavama ljudi. I to u svim sektorima i segmentima društva. Pogotovo volimo mrtve ideje. Jer mi smo zapravo to društvo mrtvih pjesnika, osobe A, B i C iz kvizova, tri u jednom u bespućima povijesne neozbiljnosti…
