Iako bi članak koji slijedi na prvi dojam možda mogao izgledati čak i suviše predvidljivo, u skladu s poznatim obrascem ‘Hvali Štulić svoju ploču’ (a Muzika.hr otvorila je vlastitu glazbenu čitaonicu o čemu, gle čuda, afirmativno piše!), stvari ipak nisu tako jednostavne.
Dapače: upravo je prešućivana složenost situacije povod da se nešto više kaže o Rockmarku, i to u trenutku kada ta knjižara i čitaonica tek počinje puštati prvo korijenje u ovdašnje urbano tkivo (točnije, u ono što je od tog urbanog tkiva ostalo).
Smještajući stvari u aktualni kontekst, valja ukazati kako se posljednjih godina sve rasprave o situaciji u kojoj se zatekao regionalni medijski prostor uglavnom svode na raspredanje iste teme, a to je pritisak što ga ‘politički svrstani’ medijski establishment provodi nad takozvanim nezavisnim novinarstvom. Bez namjere da ovdje ulazimo u fenomenologiju tog problema, koji svoje korijene ima u dugogodišnjem ‘pridavljivanju’ i konačnom gašenju kultnog i iznutra nagriženog Feral Tribunea, dok najfriškiju inkarnaciju iskazuje u zavrtanju slavina formalno srpskom, a realno regionalnom websiteu E-novine.com – i ne razmatrajući uopće njegovu osnovanost, s obzirom da je to predmet sasvim drukčije debate, čini se kako ipak treba ukazati na osobit kolateralan učinak takvih rasprava koji je do sada ostao potpuno zanemaren.
Fokusirajući se, naime, primarno na peripetije vezane uz opstanak nezavisnijih političkih medija – što je problem koji svakako zaslužuje značajnu pažnju – sva promišljanja medijskog prostora u nas kao da su, vjerojatno bez namjere, posve previdjela i zaobišla jednu drugu, poprilično poraznu činjenicu: u Hrvatskoj već godinama ne postoji niti jedan medij koji bi se u potpunosti profesionalno bavio popularnom glazbom.
Iako se izravno uspoređivanje problematike preživljavanja ovih dvaju medijskih segmenata može činiti banalnim, pa čak i neumjesnim, ne treba se zavarati: postojanje profesionalnog glazbenog časopisa, TV-emisije ili bilo čega sličnog, jednako je značajno kao i mogućnost medijskog artikuliranja drukčijeg političkog stava! Riječ je o pojavama ključnima za život dva različita, ali u biti sasvim jednakovrijedna tkiva društvenog korpusa: političkog i pop-kulturnog. 
Činjenica da se naš mentalitet i javnost prema njima odnose krajnje diskriminatorno (apriorno uzdižući politička zbivanja na pijedestal sudbinske važnosti i ozbiljnosti, a uglavnom prezirući i banalizirajući pop-kulturu, svodeći je najčešće na puki izvor kakvog trača i skandala – što masnijeg, to boljeg!) suštinski pokazuje naivnost naše političke i društvene (ne)kultiviranosti, u kojoj nikako da shvatimo kako je pop-kultura od pedesetih naovamo već itekako izrasla u određeni oblik politike kroz kojeg se ideje mogu afirmirati čak mnogo brže i neumitnije negoli striktno političkim potezima.
Premijerno pojavljivanje The Beatlesa na američkoj televiziji 1964., primjerice, ukazuje se danas kao istinski fatalni katalizator nakon kojeg će u nepunih pet godina čitavo američko društvo proći kroz tektonske promjene životnih nazora i stilova. Nema nikakve dvojbe da tako silovitu promjenu niti jedna politička stranka ne bi mogla toliko sveobuhvatno i ireverzibilno ucijepiti niti najsustavnijim političkim djelovanjem – a to je samo jedan primjer.
Pritom, naravno, ne treba smetnuti s uma kako je postojanje profesionalnih i kritičkih glazbenih medija samo jedan dio pop-kulturne slagalice, i to ne najveći niti najvažniji. Razlog zbog kojeg smatramo da upravo na njemu valja inzistirati, međutim, leži u možda i najžalosnijoj konzekvenci recentnijih pop-kulturnih zbivanja u nas: riječ je, doslovno, o tradiciji koju smo imali i onda nekako usput, ni sami ne znamo kako, dobrim dijelom izgubili.
Na ovom našem prostoru u proteklih pola stoljeća, naime, u gotovo neprekinutom trajanju pulsirala je određena kritična masa relevantne popularnoglazbene kritike, u smislu ne samo istinski potkovanog pisanja o glazbi, već i zamjetnog medijskog prostora posvećenog popularnoj glazbi.
Čak i ako zanemarimo poluozbiljne početke Plavog Vjesnika za uredničkog mandata Pere Zlatara početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se dotadašnji strip-časopis malo-pomalo pretvorio u pretežno glazbeni (ali žuti) bilten, nije moguće previdjeti dugovječnu i presudnu nazočnost vrlo promišljeno artikuliranog časopisa Džuboks koji je od 1966. do 1969. posijao sjeme što će ga gladno tržište masovno požnjeti za čitavo vrijeme drugog ukazanja časopisa od 1974. do 1985. U potonjem razdoblju, Džuboks je izrastao u krajnje važnu, istinski referentnu točku urbane glazbene scene čitavog prostora, pri čemu je njegova kritičarska prosudba – danas je to sasvim razvidno – bila bitno sustavnija i temeljitija u prosudbama od navijačko-subverzivnog diskursa jednog Poleta.
No, ako je Polet u svom inicijalnom pristupu aktualnu glazbu i predstavljao ponešto ‘kvartovski’, s akcentom na lokalno-zagrebačkom nivou (dok se Džuboks s pravom predstavio i postavio kao rock-glasilo čitavog prostora bivše države) ne smije se previdjeti da je pisanje Vlatka Frasa, Zorana Franičevića i ekipe – koja je išla toliko daleko da je prve pokušaje Prljavog kazališta i Parafa bila okarakterizirala člankom pod nazivom ‘Najbolji punk istočno od Engleske’ (sic!) – bilo barem onoliko dalekovidno koliko i pozitivno drsko, pri čemu je njihova gotovo disidentski opsesivna energija dala čitavoj priči onu prijeko potrebnu dozu mladenačkog bezobrazluka, što je pisanje o (ne samo domaćoj) popularnoj glazbi izmakla iz torâ političko-moralno-sociološkog intelektualiziranja i učinila ga, doslovno, društvenom aktualnošću prvog reda, do kraja ga približivši krajnjem korisniku, čitatelju. A njihov broj je rastao.
Nikakvo čudo: valja znati kako je riječ o vremenu u kojem, u časopisima ili u posebnim izdanjima, o glazbi najčešće pišu autori koji ne samo da prilično dobro poznaju materiju kojom se bave, već je njihovom pisanju dana i značajna količina medijskog prostora u kojem je bez većih problema mogla doći do izražaja i nepatvorena erudicija što su ju neki od njih posjedovali. Tako je bilo moguće da u isto vrijeme na stranicama Džuboksa, primjerice, stranu i inozemnu scenu marljivo raščlanjuju i afirmiraju analitična pera poput Momčila Rajina ili Petra Lukovića, dok na drugoj strani intelektualac par excellance Igor Mandić ispisuje vrsnu studiju o šansoni i glazbi Arsena Dedića kao zasebnu knjigu, a naš vjerojatno najveći glazbeni kritičar uopće Dražen Vrdoljak prevodi i, štoviše, sam nadopunjuje “Ilustriranu rock enciklopediju” i “Ilustriranu jazz enciklopediju” (izvorno izdanje novinara New Musical Expressa), te izdaje “Ništa mudro”, monografiju Bijelog dugmeta – dok će suradnik na potonjoj monografiji, povjesničar umjetnosti Darko Glavan, još 1980. napisati “Punk: potpuno uvredljivo negiranje klasike“, dakle u trenutku kada se punk jedva hladio… Nije manje važna činjenica da su i Vrdoljak i Glavan, kao naši najistaknutiji kritičari, u to vrijeme često znali surađivati s Džuboksom, obogaćujući ga za izvrsne prikaze i recenzije (npr. Glavanov tekst o The Doorsima povodom desete godišnjice Morrisonove smrti).
No, ako je suradnja profesionalnog glazbenog časopisa poput Džuboksa s najeminentnijim kritičarima naših prostora, koji nisu nužno bili i članovi njegove redakcije, predstavljala svojevrstan vrhunac glazbenog novinarstva na ovim prostorima – a čini se da jest – važno je naglasiti kako ni gašenjem tog časopisa nije prekinut kontinuitet glazbeno-novinskog izdavaštva.
Uskoro će se pojaviti Rock, a potom i Pop-Rock, izravni sljednici Džuboksa , čija je angažiranost i sustavnost u praćenju glazbe ipak bila zamjetno manja. U još većoj mjeri to vrijedi za ‘magazin za mlade’, Ćao – čija je polukolor koncepcija, s posterima u svakom broju, uz obaveznu porciju vijesti o grupama Bros i New Kids on the Block uskoro poharala kioske… Iako se o navedenom časopisu ne može govoriti kao o specijaliziranoj glazbenoj tiskovini, nedvojbeno je kako je i tu bila riječ o dvotjedniku pretežno orijentiranom na glazbu, s naglaskom na intervjue i nova izdanja, a tek onda i na sve druge stvari koje zanimaju pubertetlije.
Uspjeh potonjih novina zacijelo je u nekoj mjeri potaknuo izlazak novih specijaliziranih časopisa, poput Heroine, koja se u vrlo kvalitetnom tisku naglašenije bavila indie-produkcijom, post-punkom i undergroundom. Osobito intrigantna pojava u tom smislu bio je do tada (1991.) za naše pojmove neviđeno luksuzno opremljen časopis Hard Metal – pri čemu svakako treba ukazati da je o metalu dugo godina pisala i ekipa okupljena oko kultnih i nezavisnih, specijaliziranih novina United Forces – koji je bio orijentiran na praćenje isključivo aktualne metal-scene, i taj zadatak poprilično dobro ispunjavao, dižući kvalitetu sadržaja, tiska i opreme sa svakim novim brojem, dok rat nije stavio moratorij na sve, pa i na glazbeno orijentirane medije.
Koji se, sada je već posve jasno, od tog udarca nisu oporavili ni gotovo 20 godina kasnije. Ne može se reći da nije bilo pokušaja: možemo se sjetiti kratkoživućih Heroine nove, Metal Worlda (koji je, da ne bude zabune, bio hrvatski časopis), pa i pokušaja već spomenutog Ferala da izda svoj glazbeni časopis, Feral Music – magazin za urbanu gerilu (1997.), pod uredničkom palicom kritičara Zlatka Galla. Činjenica da se navedeni Feralov spin-off ugasio nakon ravno tri broja, iako je po vokaciji bio prvi iole bolje opremljeni specijalizirani glazbeni časopis nakon osamostaljenja, također je ilustrativna sama za sebe.
Nakon ove avanture, uslijedile su godine tišine, u kojima je sustavno medijsko bavljenje glazbom svedeno na apsolutni minimum: glazbenih časopisa nije bilo, a televizija se odrekla i ono malo glazbenih emisija što ih je imala (kakve bile da bile). Kome je to točno bilo u interesu i zašto, dobro je pitanje, ali ne i najpresudnije.
Presudne su posljedice što ih i danas možemo primijetiti svugdje oko sebe: medijski prostor rezerviran za glazbu sveden je na opsegom mizerne rubričice dnevnih listova u kojima se komentari i/ili recenzije pojave otprilike jednom tjedno, temeljito onemogućeni da o meritumu stvari kažu išta podrobnije (osobito to vrijedi za recenzije albuma, gotovo smiješne u tragikomičnom naumu da prikažu nova izdanja u 5 skraćenih redaka), neovisno o tome što o glazbi pišu etablirana imena, poput uvaženog kolege Dragaša; druga opcija je jedna jedina, ne tako davno pokrenuta glazbena emisija nacionalne TV (treba biti pošten pa reći: u prime-time terminu), koja je ipak bolja od dosadašnje nijedne… ili pak prelistavanje kulturno orijentiranih tjednika i dvotjednika, nadajući se da će se i njima zalomiti kakva tema broja posvećena glazbi.
Časopisi za tinejdžere glazbom se jedva bave, uglavnom na razini zanimljivosti o ‘celebrityima’, a jedne jedine novine što u fokusu imaju glazbu, toliko su ispod razine pristupa čak i spomenutog časopisa Ćao da ih je bolje ne spominjati. Dakle, ako ćemo biti krajnje benevolentni, zaključit ćemo: kvalitetnog pisanja o glazbi u našim ‘klasičnim’ medijima jedva da ima. Ako nismo sasvim dobronamjerni – e, onda ga nema uopće.
U tako apsurdno ispražnjenoj društvenoj niši jedini medijski lokus u kojem su ovdašnji ljubitelji glazbe mogli prikupiti relevantne podatke i pratiti aktualna glazbena zbivanja postali su, dakako, specijalizirani websiteovi. Sa svojim obiljem podataka, ažurnošću i brzom dostupnošću ne samo da su nadomjestili, nego su znatnoj mjeri i nadmašili prijašnje izvore informiranja koji su uvijek ponešto kasnili (bilo glede pribavljanja najsvježijih izdanja i vijesti, bilo zbog problema u distribuciji). U potrebi da novostvoreni informacijski i medijski prostor prilagodimo našoj vlastitoj sceni, zbilji, osobitostima i potrebama, nastala je i Muzika.hr, koja je u svojih 8 godina kontinuiranih napora izrasla u najveći i najpraćeniji glazbeni portal u regiji.
Što god mislili o Muzika.hr i koliko god je pozorno ili površno pratili, jedna stvar je nepobitna: svoje mjesto u izborniku ‘Favorites’ regionalnih poklonika glazbe ovaj portal izborio je upravo zato što im je ponudio isto ono što je ondašnjoj publici u svoje vrijeme nudio Džuboks, Polet ili Ćao: kontinuirano, ažurno i uvijek u solidnoj mjeri kompetentno pisanje o aktualnoj glazbi. Uz jednu važnu ogradu: za razliku od većine popularnih časopisa, Muzika.hr nikada nije pristala baviti se najkomercijalnijom, najjeftinijom glazbom tipa Severine ili užasa ‘Dore’. O njima se ionako sve dade pročitati u već spomenutim, kvaziglazbenim rubrikama dnevnih listova ili trač-tjednicima. No, za razliku od ostalih medija, na Muzika.hr može se pročitati podosta o neafirmiranim izvođačima, metalu, jazzu… koji u ostalim medijima prostor dobivaju na kapaljku ili ga uopće ne dobivaju.
Pa kad smo već tako vedro zaključili da je zajedno s Muzika.hr nastupio svojevrsni kraj povijesti, izmještanjem dosadašnjih klasičnih glazbenih medija u cybersvemir, čime je i formalno okončana golgota ovdašnjih glazbenih fanova u potrazi za istinskim izvorom glazbenih aktualnosti, u čemu je onda pobogu problem i kakve to veze ima s otvorenjem Rockmarka, prve glazbene knjižare i čitaonice u nas?
E, tu se vraćamo na profesionalizam. Koliko god, naime, kvalitetno i široko Muzika.hr ispunjavala svoju glazbeno-informativnu zadaću, čitav portal dobrim dijelom počiva na dobroj volji svih suradnika i njihovoj predanosti. Drugim riječima, Muzika.hr čine ljudi koji agilno pišu o glazbi koju poznaju i vole, ali – važno je naglasiti – volonterski, dakle onoliko koliko im to osobne prilike dopuštaju, koliko hoće i dokle hoće, a kada eventualno zaključe da više neće, nitko ih ne može zadržati. Makar pritom bila riječ i o najagilnijim piscima i suradnicima, koji su svojim člancima značajno doprinijeli kvaliteti samog portala.
No, osim što time čitava priča o Muzika.hr postaje znatno manje idilična, ovdje treba ukazati na još jednu negativnu konotaciju ovakve koncepcije. Mogućnost da suradnici prestanu pisati u bilo kojem trenutku u značajnoj mjeri smanjuje šansu da će ti isti ljudi, koliko god u ovom trenutku bili upućeni u glazbu koju vole, dosegnuti svo ono slušateljsko i spisateljsko iskustvo koje je Glavanu i Vrdoljaku, primjerice, i omogućilo da postanu upravo to što su bili: istinski velikani pisanja o glazbi, sa znanjem i stažem što su im omogućavali izvrstan, krajnje lucidan uvid ne samo u prošlost i sadašnjost, već i u budućnost glazbe kojom su se bavili.
I zato se otvorenje Rockmarka autoru ovih redova čini iznimno važnim, već i prije negoli se čitava stvar sasvim uhodala. Otvaranjem prve ekskluzivno glazbene knjižare i čitaonice u nas, koja u ponudi ima ne samo domaću glazbenu literaturu (koja je u zadnjih nekoliko godina, srećom, znatno narasla), već i regionalne, te strane publikacije i knjige, ali i raritetna izdanja i časopise – stvoreno je zapravo jedinstveno mjesto, svojevrsni centar za proučavanje pisanja o glazbi.
Ponuditi svima zainteresiranima svojevrsno središte glazbene kritike i literature doista je značajan iskorak u promišljanju pristupa glazbi na ovim prostorima. No, još značajnijom od inovativnosti i hrabrosti same ideje, doima se mogućnost da će ljudi različitih generacija – a osobito onih kojima barem neki od prethodno nabrojanih časopisa i izdanja nisu bili dostupni, u što mirne duše možemo ubrojiti sve rođene nakon 1985. – konačno za male novce imati na raspolaganju uvid u brojna djela i glazbena promišljanja autora što su pisanju o glazbi uspjeli posvetiti čitav svoj život, poput Vrdoljaka, Glavana, Nicka Logana, Lewisa Portera i drugih.
Dodatna važnost ovog pothvata leži i u tome što su navedeni autori njegovali ne samo visok stupanj glazbenog ukusa, što je danas već rijetkost, već i iznimnu kvalitetu pisanja i diskursa, u pravilu apsolutno dostojnih glazbe kojom su se bavili. Prikupiti takvu, u nas u pravilu rijetku literaturu, do sada je uvijek predstavljalo mukotrpan, ako ne i obeshrabrujući posao (osim ako za pojedinu informaciju niste bili spremni platiti solidnije svote putem Interneta).
Stoga Rockmarku uistinu trebamo poželjeti dobro more – uz nadu da će njegova otvorena vrata predstavljati ne samo dodatan izvor informacija, već i poticaj (barem) nekolikim suradnicima Muzika.hr da do kraja ustraju u svojoj glazbenoj kritici. Bez toga neće biti ni novih majstora poput Dražena Vrdoljaka – koji je, po vlastitom priznanju, početkom sedamdesetih odlučio početi čitati i pisati o glazbi iz čistog otpora prema sportski naelektriziranoj gomili. Zvuči li vam ovo nekako poznato?
