Kad stigne vijest da su Narodni radio i Karlovačko Live ove godine dobitnici Porinove nagrade ‘Prijatelj hrvatske glazbe’ čovjek koji prati glazbu ne zna bi li se veselio ili zabrinuo? Radi se o ove godine ustanovljenoj nagradi, mada zapravo prijateljskoj gesti prema medijskom pokrovitelju Porina i jednoj jakoj kompaniji koja je povezivanjem piva i (neke) glazbe napravila dobar posao (nekima).
Ukratko, radi se o privatnim tvrtkama s – po mom sudu, ali i sudu mnogih drugih – vrlo problematičnim odnosom prema glazbi. Manje-više tu govorimo o srednjoj struji, zapravo goloj estradi. No, ako je Porin nagrada struke, dakle glazbenika i profesionalaca – iako je pitanje koliko stvarno ima profesionalaca među glasačkim tijelom od preko 1000 ljudi od kojih mnogi nisu vidjeli ni čuli pola CD-a za koje glasaju – onda priznanje ovakvim populističkim medijima dovodi u pitanje često isticanu ‘elitnu’, strukovnu namjeru nagrade.
Kvaliteta, Rozga i Halid
Naravno, nije problem što su Narodni radio i Karlovačko Live uspješni u tome što rade. Problem je samo što se njihov način odabira i prezentacije glazbe ne poklapa s proklamiranim načelima ‘kvalitete’ koju propagira Porin. Kvragu, Narodni vrti svašta, s pravom dakako, a na Karlovačkom su svirali i Rozga i Halid, pa i Bajaga koji nije domaći glazbenik. Što, naravno, uopće nije problem, dapače, kad inače na Porinu ne bi bio problem s onima koji nisu ‘domaći glazbenici’. Ali Karlovačko može dobiti nagradu a Bajaga nikako.
Hit godine bez Severine
Pretpostavka je da bi se u slučaju nacionalne glazbene nagrade trebalo brinuti o interesu struke, dakle glazbe, a ne osobnim interesima i naklonostima. Glazba je ovdje često manje bitna, mada bi bilo logično da svi mediji imaju interesa pratiti glavnu hrvatsku glazbenu nagradu, a ne da su od digniteta struke važnije izdvojena duplerica kod prijateljice-urednice i radijske emisije u koje možemo dovoditi prijatelje i gurati svoje projekte.
Slična je priča i s kategorijom ‘Hita godine’; u pogubljenim kriterijima i pokušaju hvatanja masovne publike pred TV ekranima, prije par godina završni izbor ‘Hita godine’ prepušten je televotingu televizijske publike – nakon što je upravni odbor Porina prije toga ponudio kandidate javnosti – pa je Jelena Rozga isplivala kao pobjednik i glavni krivac, pobrala najviše medijskog prostora, bez da je bila išta kriva. Jednostavno su je sami ‘gurnuli’ među nominirane. Paradoksalno, ove godine u ‘Hitu godine’ nema Severine, iako bi čovjek po tim istim pravilima pretpostavio da je i ona imala ozbiljnu ‘hitčinu’, bez obzira što o njoj mislili.
Je li bitna kvaliteta?
Umjesto da svoje odradi kakvo-takvo glasačko tijelo (pa onda bar znamo tko je ‘kriv’ za dobitnike), prebacivanjem loptice izbora ‘Hita’ radijskim urednicima, pa onda jubitu klikovima, pa onda ‘širokoj publici’, pokušavalo se amnestirati organizatore i glasačko tijelo od ‘Hita godine’ a sve skupa bez čvrstih i jasnih kriterija.
Konkretno; je li bitna kvaliteta (koju bi trebalo izabrati glasačko tijelo Porina, možda upitno, ali s ljudima s imenima i prezimenima), ili masovnost, koju je kod nas ionako nemoguće stvarno odrediti jer se ne uzima u obzir prodaja CD-a, a YouTube klikove ionako svatko praktičan zna ‘napumpati? Ili je bitno nešto treće i veće?
Domaće i ‘domaće’
Najlakše je ići ‘okolo’, pola-pola, pa više nitko ne zna tko je za što odgovoran; nekih hitova ima u ponudi, nekih nema, ali okej. Slično kao i s ‘objektivnom’ Top40 radijskom top-ljestvicom i famoznim propalim talk-showom Marka Tolje koji je trebao biti glavna medijska platforma za ovakvu glazbenu strategiju.
Hajdemo se odrediti; radi li se o nagradi struke ili se želi osvojiti svima drag medijski prostor, pa makar i preko izdvojenog medija kojem se poslije dodjeljuje priznanje? Nitko ne osporava da Narodni radio ne vrti ‘samo’ domaću glazbu, ali kakvu?
Je li bitniji radio koji vrti ‘samo domaću’ ili dobru glazbu? Koliko ‘profesionalaca’ ili vas ovdje sluša Narodni radio i koliko glazbe koja ulazi u službene kategorije Porina zaista pripada sferi interesa i playlistama Narodnog radija? Ili je samo bitno da je domaće, pa makar i shit (da upotrijebimo taj dobar strani izraz koji sve veli)?
Okoštala pravila
I to oko ‘domaćega’ odavno je posebna priča Porina, averzija prema ‘strancima’ i ljubav za ‘domaće’, bilo kakve. Pojednostavljeno, za Porina ne može biti nominiran nitko bez hrvatske domovnice. Bitno je da su takva pravila, ali je jednako bitno i da ih nitko ne želi promijeniti.
A zašto je to bitno kad govorimo o ‘domaćem’? Zato što godinama mnoga hrvatska izdanja (dakle originalna izdanja hrvatskih diskografa), poput Zorana Predina (Dallas Records), Goribora (Dancing Bear), Vlade Divljana (Aquarius), Letu štuke (Menart), Gušti (Dancing Bear), Električnog orgazma (Dallas) i mnogih drugih, ne mogu biti nominirana za nagradu Porin, jer izvođačima fali detalj – domovnica.
No, vremena se mijenjaju pa bi shodno tome trebalo mijenjati i okoštala pravila. Naime, govorimo o autentičnim hrvatskim proizvodima, dakle domaćim diskografskim izdanjima, tj. izdanjima tvrtki koje prodaju njihove CD-e i time hrane svoje zaposlene. Ako to nije dovoljno domaće što je? Plus klubovi i dvorane kasnije hrane svoje zaposlene kad im ovi pune dvorane. Međutim, kad je industrija u kolapsu, dolazi ideologija i čuvanje svog ‘nagrađenog’ terena i svojih ljudi, a glazba je tu samo izlika i povod.
Predin i Bajaga neće dobiti Porina
Otprilike, govorimo o situaciji kao kad U2, The Rolling Stonesi, Sting i Eric Clapton ne bi mogli osvojiti nagradu Grammy jer nisu Amerikanci. Koliko bi američkih glazbenika tijekom godina moglo biti ljubomorno na njih? Međutim, američki radnici žive od prodaje njihovih albuma. Pa ako Amerikanci, ili Britawards, imaju takva pravila nekako je bedasto da mi izmišljamo toplu vodu.
Nekoliko godina pričalo se o uvođenju kategorije ‘regionalni rock album’, kako se Predin i ovi nabrojani ne bi morali nakaradno takmičiti u kategoriji ‘inozemnog albuma’ s Robbijem Williamsom, Coldplayem i Bruceom Springsteenom. Međutim nije prošlo, Hrvatska glazbena unija odbila je prijedlog, valjda od straha da Bajaga ne dobije Porina. Koliko se sjećam, jedno od pitanja bilo je “Jel bi se morao Bajaga popeti na pozornicu ili mu se može samo uručiti nagrada ako dobije?“. No, bez brige, Bajaga neće dobiti Porina.
Amerikanci, Slovenci i Bosanci su stranci
Ispada da su nam svi ovi jednaki ‘stranci’, bili oni Amerikanci, Britanci, Slovenci ili Bosanci, pjevali na hrvatskom (kao Predin), ili kao Vlada Divljan (ove godine) svirali i snimali s hrvatskim Ljetnim kinom, ili kao Gušti imali hrvatsku pjevačicu i pjevali na hrvatskom, i bez obzira što su svi skupa (kao Goribor npr.), hrvatski diskografski proizvodi za cijelu regiju (Sloveniju, BiH, Srbiju). I umjesto da ih sve honoriramo i uključimo u ‘biznis’, bojimo se talentirane vanjske konkurencije da nam ne polupaju lončiće i ne poremete raspored domaćih snaga. Jer glazba poznaje granice, bez obzira što su izdavači hrvatske kompanije.
Vlada status quo s izbjegavanjem odluka kojima bi se nacionalna glazbena nagrada pretvorila u nešto ozbiljno i relevantno poput Britawards, atraktivan i otvoren program koji bi zanimao i okolne države. Jer svi domaći glazbenici vole skoknuti u Ljubljanu, Sarajevo i Beograd po neku nagradu, ali kod nas Porina dobiti neće.
Porin već godinama sa sobom nosi neke nelogičnosti i statičnosti, pa i nestručnosti, ovo su samo neke od njih. Neke stvari jednostavno se ne mogu pomaknuti, mada ih cijeli svijet priznaje kao realnost.
Pop glazba i kulturna ljestvica
Kad vidim kako su organizirane domaća filmska i kazališna branša dođe mi bed (još jedan dobar strani izraz). Iako i ljudi iz tih cehova pričaju o problemima čini se da je situacija ipak bolja, ako ništa drugo elegantnija i široka javnost ju puno ozbiljnije shvaća. Kod nas je pop glazba još uvijek nekoliko stepenica niže na (‘službenoj’) kulturnoj ljestvici, iako je po svijetu među najisplativijim, vrlodobrostojećim industrijama.
Proizvoljni hitovi godine, široko reklamirani Top 40 (bez osnove u prodaji CD-a) kojem ne vjeruju niti oni koji su na njemu, PR kojim sam sebe hvališ a svi koji vele ili pišu nešto protiv nisu ‘in’, neke su manifestacije takvog stanja. Na stranu profesionalna tehnička izvedba TV-priredbe Porina, pa to je za očekivati od mašinerije HTV-a koja je i jedan od četiri utemeljitelja nagrade.
Uzalud vam trud svirači
Sve izgleda idealno bezbrižnom vanjskom promatraču koji ne zna nijanse iznutra, pa kad vidi TV-prijenos ili uživa ili se zgrozi. Pustimo na stranu i sve priče koje pričaju insajderi, mada su baš one često najzanimljivije, ako se zadržimo samo na ovim javnim, službenim detaljima, materijala ima koliko hoćete.
I sve bi imalo smisla da ovakvi manevri povećaju prodaju ploča, međutim, bojim se da sve ipak ostaje na onoj davnoj ‘uzalud vam trud svirači’. Pri čemu su sami ‘svirači’, tj. glazbenici, najmanje krivi. Oni samo koriste dio medijskog prostora koji mogu dobiti, makar svakih par godina kad im se ‘poklope’ zvijezde. Domaće dakako, jer i svemir ima granice…
