“Je li to moguće?” pitao bi se Mladen Delić, da jedan sasvim drugačiji vid turizma, pop-turizam, masovni a ne elitni, uspijeva poslovati sve bolje i donijeti sigurne dividende organizatorima i lokalnoj zajednici?
I ima opipljiv ‘rast’ u ovom trenutku opće uravnilovke o smanjenom dolasku stranih turista na Jadran? Uvijek ćete čuti izvještaje iz Dubrovnika i priče o ljepoti zidina, a ovi dolaze letovima low cost kompanija u ogromnom broju i ostave bolji ‘cost’ po obali. A nema ih u “Dnevniku”.
Promotrimo li brojke ispada da pop-turizam po obalnim festivalima donosi značajan prihod izmrcvarenim lokalnim ekonomijama. Proizvodimo katastrofalno malo, ali kvragu, proizvodimo barem festivale, makar i uz pomoć inozemnih kompanija i s masovnom publikom iz Engleske, Švedske i drugih zemalja, koja u ‘paketu’ kupi sve; avionsku kartu, smještaj pogled na more i zabavu par dana.
Dunav ljubi nebo, Jadran electronicu
Zbrojimo li koliko je ljudi bilo pretprošli vikend na festivalima poput splitskog Ultra Musica i novosadskog Exita, ispada da je britanski New Musical Express komotno mogao preseliti redakciju na obalu Jadrana ili tamo ‘gdje Dunav ljubi nebo’.
Pridodamo li im novopokrenuti FOR na Hvaru, ili uskoro istarske Seasplash, Dimensions i Outlook, u organizaciji engleskih tvrtki, i s charter letovima koji dovedu par desetaka tisuća ljudi na našu obalu, čini se da to sve skupa ima smisla.
Možemo se mi empirijski pitati je li to moguće, ali ako pričate s lokalnim stanovnicima vidite pomake, čujete za zaradu, a to je ono što se računa. Onda vam podaci da taksisti u Puli nemaju predaha, da im neki čudni ljudi hodaju po ulicama par tjedana, ili da u Splitu niste mogli naći hotelski smještaj, djeluju poput ‘dosjea X’ spram uravnilovke da su ‘inozemni turisti podbacili u dolasku’ ove godine.
Kruzeri i luzeri
I za razliku od ‘kruzera’ punih ‘luzera’, koji u tri sata šetnje po Dubrovniku ne potroše ništa nego besplatno bulje u znamenite zidine, ispada da ovi pop-turisti nekog vraga i uživaju u životu, ma kako on čudno izgledao nekima.
Ali lova je lova, pa je onda sve manje čudno. Je li moguće da pop-turizam spašava posrnulu hrvatsku obalnu ekonomiju? Teško, ali nama koji se bavimo glazbom – dobro. Očito postoje neki drugi turisti, supkulturni kako se to lijepo kaže, zapravo jako kulturni. I na njih moraju računati svi koji žele prodavati lokalne usluge, pa i pašku janjetinu, bez obzira sviđa li im se program na Zrću ili ne. Šokantno ali istinito, pop festivali donose demokraciju na našu ‘starinsku’ obalu.
Lokacija kao vokacija
Ima nešto u tim lijepim morskim lokacijama koje nas izvlače iz gabule. Šibenski Terraneo sljedeći je na redu za provjeru koliko lokalna sredina može uložiti i profitirati od masovnog dolaska ‘čudnih’, šarenih, drugačijih, simpatičnih ljudi.
Jer, kulturna ponuda je dio plana a ugođaj dodatna vrijednost. Upravo taj ugođaj i ambijent prednosti su koje smo dobili ni krivi ni dužni, samo ih treba iskoristiti. Iako se bivša kasarna JNA ne može usporediti s Petrovaradinskom tvrđavom Exita, nedvojbeno je da pogled na more, dobra klima, plaže, ljetni ugođaj prekrasnog obližnjeg Šibenika, ludovanje po kampu i dobar program Terraneu daju dodatni vjetar u leđa.
Pojesti morskog psa umjesto on vas
Računica je jasna; pustimo headlinere malo po strani, proteklih godina tri glavne pozornice Terranea dale su vam mogućnost vidjeti masu zanimljivih bendova na čije koncerte ne biste putovali po svijetu da ih vidite. A kad ih vidite sve skupa, baš na onoj najmanjoj trećoj pozornici, shvatite koliko ste profitirali i usput uživali za malo novaca.
A ako ste usput mogli pojesti file morskog psa umjesto on vas, kupiti dobre, duhovite suvenire, eko sapune, znači da i dodatna ponuda cateringa i ostaloga određuje profil inteligentne novodobne masovne publike
Možda se ne radi o ‘spašavanju vojnika Turizma’, nego samo zdravog razuma i nekih dodatnih, sasvim praktičnih stvari, recimo ‘modernosti’ u koju se svi kunu makar i bez kuna. No, ako neće pop-turizam spasiti obraz ‘moderne’ obale Jadrana, spasit će ga Linić i njegovi, i to sasvim slučajno.
Breskve i fiskalne blagajne poboljšavaju internet
Ovaj vikend u svom zaseoku na moru shvatio sam da fiskalne blagajne rade ko lude, uredno dobivaš račune za kilu breskvi (ekstremno skupljih nego u Zagrebu), dva režnja češnjaka i najbolji domaći paradajz. A onda shvatiš i da internet ispod planine ‘radi’ puno bolje nego lani.
Više se ne moraš šetati po obali s mobitelom tražeći bolji signal, skupa s dražesnom dječicom koja igraju igrice na mobitelima i trčkaraju okolo, a zapravo bježe od dosadnih roditelja u potrazi za ‘svijetom’, tj. ‘signalom’.
Linić kao profesor Baltazar
Dan kasnije shvatio sam da nešto nije u redu, ili da je napokon u redu. Shvatio sam čak da imam i wi-fi signal na mjestu gdje se običan, jadni signal tražio povećalom, ili čekalo da puhne vjetar (u pravom smjeru dakako).
I shvatio sam da je Linić poput profesora Baltazara razmišljao, razmišljao i dosjetio se. Zbog omraženih fiskalnih blagajni geniji iz Vlade očito su naložili nekome ili nečemu da se na repetitorima pojača internetski signal.
Pa sad zbog redovitog ubiranja poreza i turisti na obali imaju neke koristi, a ne samo velike račune koji im se marljivo dijele šakom i kapom, od ugostitelja i ‘provajdera’.
Ima neku tajnu vezu
Pustimo 4G, to je futurizam, pitanje je zašto godinama, za istu tarifu, nisam imao ne ni 3G, nego sam visio nad ponorom Edge veze, a sad odjednom ovakvo internetsko blagostanje i ‘brzina’? I kakva je to sprega izvršne vlasti i telekomunikacijskih kompanija da odjednom ponude ovako dobru uslugu turistima, a bez naknade?
I zašto sam godinama, kao i drugi, plaćao istu naknadu i pretplatu a kraj mora sam imao bijednu ponudu signala? Nema druge, Linić očito ima neku tajnu vezu, bit će da je porezna…
