“Podatak da Janjatović priprema ovakvu knjigu primio sam s grimasom bildera kojem je najteži uteg upravo pao na nogu. Znao sam, naime, kao što je i znao autor enciklopedije, kako je riječ o poslu koji podrazumijeva onaj trud koji nije moguće razlikovati od mazohizma”, samo su neke od riječi Ivana Ivačkovića na pojavljivanje knjige Petra Janjatovića “Ex Yu rock enciklopedija“.
Skopski će novinar Zvezdan Georgijevski napomenuti da je to ‘knjiga koju
svakako morate imati ako ni zbog čeg drugog, onda zbog sjećanja na
olovna vremena kada smo bili zemlja s jednom od najjačih rock scena u
Europi. A onda smo se oslobodili okova i nastale su 4 slobodne države s
najjačim turbo folk scenama na svijetu’.
U svakom slučaju, riječ je o kapitalnom djelu koje zadivljujuće precizno donosi faktografiju i diskografiju izvođača rock glazbe u SFR Jugoslaviji. Prvo izdanje objavljeno 1998., rasprodano je, kao uostalom i drugo, dok je sada u pripremi treće, što sasvim dovoljno govori o interesu za knjigu.
Osim što obrađuje zahvalnu temu, Janjatović je kreiranju knjige pristupio vrlo ozbiljno te je stvorio ozbiljnog suputnika svakome namjerniku tko želi malo studioznije upoznati rock glazbu SFR Jugoslavije. S Petrom Janjatovićem razgovor je vođen u Banja Luci, tijekom održavanja Nektar Demofesta.
Što vas je potaklo da pišete enciklopediju rock glazbe s prostora bivše Jugoslavije?
Ja sam smatrao da jugoslavenska rock scena treba imati svoju enciklopediju u prvoj polovici osamdesetih godina. Meni i kolegi Draganu Kremeru je 1981. ponuđeno da to radimo, u vrijeme novog vala, ali shvatili smo da, dok to napišemo, dok to izađe, knjiga će biti zastarjela, jer je količina važnih ploča koja je tada izlazila bila impozantna.
Mi smo tada napravili drugu varijantu, napisali smo knjigu “Drugom stranom – almanah novog talasa”, ali ideja o rock enciklopediji mi se nastavila vrtjeti u glavi. Često sam o tome pričao s pokojnim Draženom Vrdoljakom, međutim kada radiš svakodnevno, nikad se nema vremena ni zašto, tako da je to bilo na nivou kavanske priče.
Svojevremeno sam napisao da je najzaslužnija osoba za enciklopediju Slobodan Milošević: da nije napravio sva ona sranja koja je napravio, ja se nikad ne bih našao u situaciji da vrlo malo radim u novinarstvu, nije bilo mnogo prostora za nas tada u Srbiji i da ne kurvam to novinarstvo počeo sam s jednim prijateljem popravljati nakit. Tako je bilo 3-4 godine: ujutro u radionici, navečer kod kuće i pišem enciklopediju.
Meni je to bila čista psihoterapija: dok je moja žena gledala Dnevnik, nervirala se i svađala se s televizorom, ja sam stavio slušalice na glavu, uzeo stare novine, preturao arhive i polako to pakirao. Samo zbog toga što je bila tako loša situacija da si jednostavno imao potrebu pobjeći u nešto drugo, ja sam krenuo s tim. U normalnim uvjetima nikad ne bih uspio sam to uraditi, ali ovo je bilo dobrovoljno izgnanstvo u pisanju enciklopedije.
Prvo sam napravio spisak svih bendova koji bi trebali biti u knjizi, svaki dan sam odabirao jedan-dva o kojima bih pisao. S obzirom da mi je pisanje bila terapija, kad se nisam dobro osjećao, na red su dolazili Lačni Franz, Idoli, Leb i sol, Haustor, Azra, novosadska Luna Film, Buldožer – bendovi koje volim. A kad sam se dobro osjećao, onda sam pisao o Merlinu, Hari Mata Hari i tako.
Prvo izdanje enciklopedije je imalo mnogo propusta, mi tada nismo imali ni Internet. Prikupljanje i sortiranje građe je bilo vrlo komplicirano. Pišući tu knjigu, ja sam mislio da će biti maksimalno 200-300 ljudi uopće koje će to interesirati i da je cijela priča o urbanom načinu razmišljanja i života zamrla i da se nikada neće obnoviti.
Srećom ispostavilo se da su prva dva izdanja rasprodana i da se rekonstruirala ta neka civilizacija. Bar što se tiče rock’n’ rolla i međusobne komunikacije vrlo se brzo dovelo u normalan nivo.
Pokojni Darko Glavan je napisao o vašoj knjizi, između ostalog ‘Ne vjeruj Srbima ni kad se bave ex-yu rock enciklopedistikom’. Kako ste to doživjeli?
Meni je to bilo zanimljivo, da Glavan spominje kako sam previše prostora dao Ribljoj čorbi nauštrb hrvatskih bendova, a odmah pored toga je bio tekst moga prijatelja i kolege Srđana Stojanovića koji kaže da sam previše prostora dao hrvatskim i slovenskim bendovima nauštrb srpskih.
Razmišljao sam što će misliti netko tko ne zna ništa o meni i knjizi kada pročita tako oprečna mišljenja na poleđini knjige: sigurno će ga zainteresirati. Nisam zamjerio ništa ni Darku ni Srđanu – svatko je pisao iz svog kuta. Možda je to i danak onim godinama koje su iza nas. Mene je potreslo kad je Glavan umro, Vlada Divljan mi je poslao poruku u ponedjeljak ujutro. Zadnji put sam Glavana vidio na sahrani Dražena Vrdoljaka, a inače obojicu sam poznavao preko 30 godina. Kao klinac sam čitao njihove tekstove.
S Darkom sam se poslije rata prvi put vidio na koncertu Zdravka Čolića 25.5.2001. Prilazim ja njemu, kažem mu’ Zdravo’, on meni ‘Zdravo Petre! Znaš, onaj prikaz knjige…’, a ja ‘Čekaj malo, kako ti je žena, kako ti je sin, daj da se prvo kao ljudi pitamo…’, i popričamo kao ljudi. Poslije me uzme na stranu ‘Znaš što, ja kad sam pisao prikaz, na brzinu sam uzeo od Dražena knjigu, na dva dana je bila kod mene. Sad vidim, kad god mi nešto treba, pročeprkam po tvojoj knjizi.. To je najljepši kompliment koju ti kolega može reći.
Jedno su komplimenti i tapšanje po ramenima koje drugima radimo, to je nekako površno, a kad netko treba nešto za tekst i uzme tvoju knjigu, to je lijepa stvar.
Pretpostavljam da ste s nekim izvođačima dobar prijatelj. Koliko je teško biti objektivan?
Nemoguće, zato što kad god govorimo o stvarima koje spadaju u domenu kreacije, bilo da je slika, film ili književnost, mi smo jedinke sazdane od vlastitih emocija, tako da to nije stvar koja se može izmjeriti.
Nikad nisam smatrao da sam objektivan, jer ovo što radim je zato što volim muziku, a kad nešto voliš onda nema objektivnosti. Ti možeš biti zaljubljen u neku djevojku, makar ti prijatelji govore ‘Gledaj kako je ružna’, ona je tebi najljepša na svijetu.
Naravno da prepoznaš nešto kod benda, kradu li koga, kakve tekstove imaju, jesu li uvježbani itd, ali govorimo o bendovima koji zadovoljavaju te standarde. Onda dolaze ukusi koji su različiti.
Da konkretno odgovorim na tvoje pitanje: kad se sprijateljiš s nekim, naravno da si emotivniji i blagonakloniji, ne bježim od toga – najčešće mi se događalo da se sprijateljim s onima koji rade dobru muziku i čija mi se muzika sviđa. Ako se dogodi da snime ploču za koju smatram da je podbacila, onda se elegantno izvučem i ne govorim puno o toj ploči. I mislim da je to najviše fer. Čak mislim da bendovi nešto izgube time što postanemo prijatelji.
Ima jedna stara rečenica, to je jedan muzički novinar rekao ‘Onog momenta kada muzički novinar uđe u backstage benda, on gubi svoju bit muzičkog novinara’. Tako je u svijetu, međutim ovdje je mali prostor i šteta je da se ne družimo.
Što je s Ribljom čorbom, izvođačem koji po količini teksta zauzima daleko najviše prostora u knjizi?
S njom je zanimljiva priča. Kod Čorbe je prevladavao novinarski nerv: napiši što više i da bude zanimljivo, a kod Čorbe imaš situaciju da sam o bendu pisao tako što sam pisao o glazbenim počecima Bore Đorđevića. Tek na drugoj strani imaš rečenicu ‘Riblja čorba je osnovana u kolovozu 1978. godine.’
Pisao sam dosta i o privođenjima, skandalima, doduše i Bijelo dugme je imalo skandale, ali zadnje tri ploče Dugme je funkcioniralo tako što je Bregović okupio ekipu u studiju, snimio album, održao turneju i napravio pauzu. I tu nemaš što pisati. S Čorbom nije bilo tako. Onda, Dugme je prestalo s radom 1990., Čorba radi i danas. Mene je povuklo to što je Bora upadao u razne neprilike i to me povuklo da o svemu tome napišem i zato je ispalo tako veliko.
Što se tiče Riblje čorbe, samo bih htio napomenuti da postoje ljudi koji su zaslužili da imaju podjednako mjesta u enciklopediji kao i oni. Na primjer, Arsen Dedić.
Arsen je definitivno jedan od najvećih autora s područja bivše Jugoslavije i njegove sam ploče rado puštao tijekom devedesetih godina dok sam radio na radiju. On ne može da ne bude u toj knjizi zbog golemog utjecaja koji je izvršio na rock scenu. S druge strane, ja sam Arsena stavio u knjigu koja se zove rock enciklopedija, ali ga nisam detaljno obrađivao zbog rock prefiksa.
Tada mi se po glavi vrtjela još jedna ideja koju sada radim, a to je da napišem enciklopediju zabavne glazbe, koja bi obrađivala period od Ive Robića do sredine osamdesetih godina i tu bih više pisao o Arsenu.
Ne mogu se oteti dojmu koliko god Arsenova veza s rock muzikom bila mala, sa zabavnom je još manja.
Da. Ali on se afirmirao po festivalima zabavne glazbe i tamo je stekao samopouzdanja te je to iskoristio kao svoju promociju. Arsen je stvarno priča za sebe i kroz sve muzičke mode on je konstanta: bilo da je riječ o ranim ili o kasnijim radovima on je podjednako jak, cijelo je vrijeme njegov rukopis prisutan i na nivou.
Bora Đorđević u zadnjih 20 godina nije napravio dobru pjesmu. Albumi tijekom devedesetih su uglavnom besmisleno nizanje pjesama i prostih obrada.
Kada gledate osobni razvoj umjetnika kroz neki dulji vremenski period? Koliko možete primijetiti u čemu se njegova djela iz ranije i kasnije faze razlikuju?
Ima serija umjetnika koji jako dobro stare koji funkcioniraju sa svojim autorski rukopisom i sa svojim godinama. Malo ih je, ali ih ima. Vlatko Stefanovski, na primjer, njegovi instrumentali iz rane faze Leb i sol su vrlo u skladu s onim što radi danas, postoji neka jasna linija ali se ne vrti u krug: ne igra se mladog nabrijanog klinca, nego iz druge perspektive istražuje blues.
Zoran Predin je prešao na mirniju varijantu i kada obradi neku od pjesama Lačnog Franza (koje su originalno bile u stilu punka i novog vala) on ih obradi u gypsy swing stilu i napravi to dobro.
To jako cijenim kod ljudi: koji nisu zarobljeni u svojim tinejdžerskim godinama, idu dalje, ne recikliraju svoju osnovnu priču i imaju nešto novo za reći.
