“Mi smo u Zagrebu uvijek prolazili lijepo. Baš lijepo. Najveći koncert koji smo svirali bio je u Zagrebu pred 20.000 ljudi, u zagrebačkom Domu sportova na ‘Hipodromu 81’.
Bio je to festival i svirali su Film, Prljavo kazalište, Leb i sol,
Parni valjak, Riblja čorba, Parlament…” rekao je basist nedavno ponovo okupljene novosadske grupe Pekinška patka Marinko Vukmanović Mare, a Nebojša Čonkić Čonta, pjevač, je nastavio: “Neki dan sam se vozio gradskim autobusom i momak me pitao hoće li se na koncertima svirati materijal s prvog albuma, s obzirom da je ova postava u kojoj sada sviramo, svirala na singlu “Bila je tako lijepa ” i na našem drugom albumu, “Strah od monotonije”. Pa, ovaj put svirat će se uglavnom prvi album, “Plitka poezija”, jedna stvar sa “Straha od monotonije”, singl “Bila je tako lijepa”, i dvije potpuno nove stvari.”
Nakon dugo godina Pekinška patka se ponovo okupila i održat će koncert u zagrebačkom Boogalooo Clubu 22. svibnja na veselje starih i novih punkera.
Što vam je najbitnije da koncert bude dobar? Je li to tehnička perfekcija, interakcija s publikom, energija muzičara, ili nešto četvrto?
Čonta: Najvažnije je kako publika reagira. Sjećam se tijekom jednog koncerta, čini mi se da je to bilo u zagrebačkom Kulušiću, da me masa jakih momaka digla i bacala u zrak. Ja sam se usr’o k’o grlica, ali oni su mene svaki put sačekali i pridržali rukama. To je bilo lijepo od njih… Dakle, reakcija publike je pod broj jedan. Naravno da je meni bitna i tehnička perfekcija, ali ne toliko. 
Postoje li neka pravila kako održati dramaturgiju koncerta? Evo, jedan vaš kolega kaže da idealan koncert treba biti kao “Bolero” Maurice Ravela…
Čonta: Dobar koncert mora imati jako dobar uvod, nekoliko ‘vrhova’, malo usporiti na prvoj trećini ili sredini, i mora imati jak završetak. Tako to treba biti kod punka i hard rocka. Kad sviraš jazz-rock ili etno, onda je drugačije, ali kod punka je da mi idemo odmah u glavu i držimo tenziju. Mi smo usporedili snimke s ploča Pistolsa, The Clash i The Ramonesa i mi smo brži od njih, tako da je i naša fizička kondicija izuzetno bitna da se to može izdržati. Ja vozim bicikl svaki dan, Bale i Mare također. Mi očekujemo i od publike da nas ponese svojom energijom.
Na nastupima ste znali paliti list Borba, koji je tada bio jako blizak Komunističkoj partiji.
Mare: To je bio službeni list Komunističke partije. Mi nismo imali političkih tekstova, ali smo htjeli napraviti neki skandal. To je uvijek dobro. Ali to s Borbom je ispalo malo drugačije od onoga kako smo zamislili.
Čonta: Mare je svojevremeno imao ugodan razgovor u policiji. Ne znam zašto i mene nisu pozvali. A valjda zato što mi je Mare dodao Borbu da je zapalim.
Koji biste sada časopis najradije zapalili?
Mare: Danas bismo zapalili svu žutu štampu. A možda bismo natjerali i neku televiziju da promijeni program na ‘pola seljačije, a pola dobroga’ pa da djeca vide i da mogu birati …
Čonta: Na primjer, TV Pink. Šalimo se, naravno… Dosta medija djeluje kao anestezija i skreće pažnju s pravih problema. Šund, turbo-folk i općenito ljigavost su maksimizirani. Nekad smo imali pjesmu “Stop! Stop!” usmjerenu protiv diska i onih koji su voljeli to. Danas smo upereni protiv seljačije i turbo-folka.
Imate i pjesmu “Poderimo rok” koja bi mogla dobiti moderniju verziju “Poderimo turbo-folk”…
Čonta: Mogla bi, tu si apsolutno u pravu. U tadašnje vrijeme mi smo se borili protiv dosadnog dinosaurus progresivnog rocka koji je njegovao pjesme duže od pet minuta i gdje je solo-gitarist doživljavao orgazme na sceni od sviranja. Danas se treba boriti protiv loših zabavnjaka i turbo-folka. Jako je čudno da mame koje imaju 40-50 godina slušaju U2, Dire Straitse, dakle rock, a njihova djeca slušaju turbo-folk. To je katastrofa, ja to ne mogu shvatiti. Možda naše oživljavanje karijere malo pripomogne tome da se malo više sluša rock, ali bit će teško, mnogo teže nego prije.
Nije li turbo-folku veća kazna ignorancija? Poznato je da je The Rolling Stonesima najbolji PR bio skandal i nervoza roditelja što ih djeca slušaju. Naravno da ne želim dovesti u isti koš turbo-folk i The Rolling Stonese…
Mare: Stonesi su bili avangarda, bunt protiv tvrde engleske tradicije, uštogljenog, društva. Mi smo bunt protiv kičeraja, neobrazovanosti i seljačizacije. Kada nekome kažeš da je seljak, to je plemenito, jer on živi od sunca, zraka i prirode. A ovo je borba protiv ‘seljačina’. To su oni koji kad hodaju gradom, preskaču tramvajske tračnice jer misle da je u njima struja, prelaze ulicu ukoso, i čačkaju nos na televiziji.
U pjesmi naslova “Bela šljiva” opisujete patnju koja se javlja zbog nemogućnosti vršenja spolnog čina i ta se bol kanalizira u sviranje punk-muzike.
Čonta: Skoro pa si u pravu. Govori o tome što se događa mladiću kojeg djevojka ostavlja jer je otišla s drugim. A on baš i nije najljepši da bi mogao brzo naći drugu, pa može ili masturbirati ili svirati punk. Ili oboje. Sviranje punka je možda bolje.
Koji su vas još motivi poticali da se bavite punkom?
Čonta: Ja nisam bio žedan i gladan, studirao sam elektrotehniku i putovao po svijetu, gledao sam uživo The Clash, Magazine… Mene je kod punka oduševila njegova energija i obračun s arhaičnim simfo -rockom, Bijelim dugmetom ili Srebrnim krilima. Njih smo najviše pljuvali po koncertima.
Jedino nismo željeli imati političke tekstove: lirika je bila okrenuta žargonu, jeziku ulice, seksu. Nismo mogli to mogli napraviti u Srbiji. S druge strane, Slovenija je već tada bila mnogo demokratičnija od Srbije i tamo se mogla napisati pjesma “Ne računajte na nas”.
Većina buntovnijih bendova je snimala za Helidon…
Mare: To je bilo i zahvaljujući lucidnosti Borisa Belea iz grupe Buldožer. On je bio pravi čovjek na pravom mjestu.
Čonta: I tadašnji Jugoton je bio relativno liberalan, ali uvijek su tražili tekstove na uvid prije snimanja. I bez politike, dakako…
Gospodine Čonkić, u vrijeme Pekinške patke bili ste profesor na Elektrotehničkoj školi Mihajlo Pupin u Novom Sadu. Kako Vam je bilo održavati disciplinu?
Čonta: Bio sam mlad profesor, nisam imao problema. Mene su voljeli đaci. Bio je jedan intervju, došao je čovjek u moj stan, s diktafonom i počeo postavljati pitanja. Ja sam imao psovke kao poštapalice i nadao se da će on to ukloniti iz tekstualne verzije. Međutim, on je u verziji za objavu ostavio psovke. To je pročitao direktor škole i htio mi dati otkaz, a onda su se digli đaci koji su zaprijetili štrajkom. I nisam dobio otkaz. To je bio pozitivan primjer samoupravljanja.
A što se discipline tiče, davao sam teške zadatke za kontrolni, pa su me morali slušati na satu… Dvojku sam dao, nisam volio rušiti. U srednjoj školi sam ja dolazio odjeven na satove kao za koncert, samo što sam umjesto 6 bedževa i 3 štipaljke nosio 2 bedža i 1 štipaljku.
Mare: Autoritet prema djeci se stvara znanjem, a ne nametanjem nekog rigidnog stava. Ako ti znaš što pričaš, dijete to poštuje. Ja sam također profesor, predajem na privatnom univerzitetu u Novom Sadu.
Bili ste pioniri punka. Podršku vama je napisao poznati srpski pjesnik Miroslav Antić i to u vrijeme kada su vam koncerti bili zabranjivani. Koliko vam je njegov napis pomogao da se bojkot malo olabavi?
Čonta: Miroslav Antić je bio boem i avangarda. Nama je njegov tekst jako značio i mnogi su se nakon tog teksta počeli pitati zašto nam se zabranjuju koncerti. Na primjer, imali smo rasprodan koncert u Novom Sadu i odjednom stiže upozorenje da zbog sigurnosti nije najbolje da se koncert održi u toj dvorani jer su daske trule… Nisu to bile zabrane u tom smislu riječi, nego, eto, preporuke da bi bilo dobro da bolje da se ne održi jer oni ne mogu dozvoliti da se mladi pripadnici socijalističke omladine ozlijede na koncertu…
Mare: … A mi puno skačemo na bini pa bi daske mogle popustiti… Mi smo mogli organizirati nastup u nekom malom mjestu u Vojvodini, ali u Novom Sadu je znalo biti problema. Ljudima u vojvođanskim malim mjestima politika nije igrala toliku ulogu.
Postoji jedna urbana legenda koja kaže da je Pekinška patka glumila bend u filmu “Balkanski špijun”. Možete li to potvrditi ili demantirati?
Mare: Bio bi lijepo da smo tamo glumili, ali to nismo bili mi.
Čonta: Nedavno smo u Beogradu imali press-konferenciju. Za stol su sjela četiri muškarca odjevena kao 4 mušketira s tamnim naočalama i oni su predstavljali Pekinšku patku. Bili su to Slobodan Konjović, naš producent, drugi je bio Petar Popović, poznati rock novinar, treći Bogica Mijatović, radio voditelj, i četvrti je Moma Rajin, voditelj SKC-a u Beogradu. Oni su prvih 15 minuta glumili Pekinšku patku i odgovarali su na pitanja. Nakon 15 minuta smo došli mi, preuzeli njihove tamne naočale, sjeli i nastavili s press-konferencijom.
Mare: To je bilo u stilu Malcolma McLarena: možeš biti sve, ali ne smiješ biti dosadan.
Čonta: Ne smiješ biti ni seljačina…
Čitao sam povijest rock-bendova u bivšoj Jugoslaviji, i došao sam do zaključka da je odlazak u JNA ubio više bendova nego droga.
Mare: To si skoro u pravu…
Što je bilo toliko drugačije nakon vraćanja u JNA?
Čonta: Možeš misliti kako sam se osjećao kad me je neki primitivni vodnik tjerao da perem WC-e, a prije toga sam završio fakultet i svirao pred 20.000 ljudi. U međuvremenu gitarist Bale je osnovao grupu Luna, Mare i drugi članovi su već imali novi bend, Primavera, a meni je bilo teško opet počinjati iz početka. Možda mi je sada žao, ali onda stvarno nisam imao mentalne snage.
The Stoogesi i New York Dollsi su to napravili nakon vremenskog razmaka preko tri dekade. Riječ je o snimanju novog albuma. Ima li Pekinška patka snage za tako nešto?
Mare: To je jako izvedivo, album bi trebao izaći na proljeće ili ljeto iduće godine. Tvrdo ćemo pregovarati s izdavačima jer mislimo da imamo nešto što je pravi bombon: album obrada pjesama s jugoslavenskih festivala iz šezdesetih godina: Opatija, Beogradsko proleće, Vaš šlager sezone i izbori za pjesmu Eurovizije od 1960 do 1969. Te su se pjesme svirale na instrumentima koji nisu bili elektrificirani. Slično smo već napravili s “Bila je tako lijepa”.
Čonta: To će biti prava ‘pržiona’, u stilu našeg slogana: “Pekinška patka prži ponovo”. U srpnju izdajemo naš novi singl i to bi trebala biti pjesma iz filma Pedra Almodovara “High Heels”.
