Prije 10 godina ovdašnji punkeri i novovalci bili su nešto poput frizura fudbalerki, nečeg što valjda nikad više neće doći u modu. Njihove obljetnice 25, 30, 35 godina išle su na živce, a njihove izjave kako se tada “nešto” događalo izazivale su, da su se mladi bunili, bar kod mene – podsmijeh, kao da u nekim drugim periodima nije bilo velikih bendova i velikih albuma, sjetimo se samo Fiju-briju eksplozije u sredini devedesetih ili ljutih repera na prijelazu tisućljeća.
A onda su se vremena promijenila. Ponovno se danas, neargumentirano zaglupljuje i osporava sve, pa i ono je li zemlja okrugla. Ponovno se danas ušutkuju novinari, neki drugi likovi glume tadašnji SKJ, iskrivljavaju se povijesne činjenice, osuđeni ratni zločinci su ugledni građani, osuđeni dileri – “opinion makeri”. Nije novo ako se kaže da kao društvo idemo unazad, pa je valjda onda logično da pjesme iz starih vremena opet postaju aktualne. To jako vrijedi za grupu Paraf pa se čini kao da bend vremenom postaje mlađi.
Paraf po fazama i nedavno objavljeni box set
Paraf je bend koji, pojednostavljeno rečeno, ima fazu s Valterom Kocijančićem (prvi album) i s Pavicom Mijatović alias Vim Colom (drugi i treći album). Prva faza je punk, druga je dark pop/electropop. Za kasniju fazu se mođe utvrditi da predviđa raspad Jugoslavije (“Oj ponose moj”, “U pobjede nove”), a za prvu, “Valterovu” – možemo reći da savršeno korespondira sa sadašnjicom. Drugim riječima, što su Parafi stariji – to su suvremeniji, dakle prema Parafima, jasno je da kao društvo idemo unatrag u prošlost.
S time da i nedavno objavljeni četverostruki box set ima nekoliko dimenzija: povijesnu, umjetničku i političku. Politička dimenzija se očituje u tome što je grad Rijeka odlučila brendirati svoje stare punkere kao kulturno dobro. Odluka da se stari grafit “Paraf punk” zaštiti kao kulturno dobro daje jasnu poruku u kojem smjeru razmišljaju žitelji grada koji teče (ili bar bi oni koji vode taj grad htjeli da se razmišlja u tom smjeru). Rijeka se priprema za manifestaciju “Europska prijestolnica kulture 2020.” i nemoguće je ne primijetiti trenutak u kojem je taj grad pripomogao reizdanju tri albuma i kolekcije snimaka uživo Parafa. Ljubljana je, pak, u Gimnaziji Moste postavila spomen-ploču na punk prvoborce Pankrte. A Zagreb, s izuzetkom davanja ulice Milanu Mladenoviću i pomaganja Prljavom kazalištu da održi koncert na stadionu u Kranjčevićevoj uglavnom mora strahovati hoće li mu zatvoriti Močvaru ili Jabuku.
Pokretanje punk revolucije i cenzura
Povijesna dimenzija Parafa je možda i najupečatljivija. Sastavljen kao trio s bubnjarom Dušanom Ladavcem, basistom Zdravkom Čabrijanom i gitaristom Valterom Kocijančićem na prvom albumu, Parafi su, gotovo paralelno sa Sex Pistolsima u Velikoj Britaniji pokrenuli punk-revoluciju. I jedan i drugi bend su osnovani u gotovo identično vrijeme i oba su sastava sadašnjicu, a pogotovo “establishment” nemilice granatirali buntovničkim stihovima i porukama koje i danas zvuče relevantno. U to doba momci su poznavali američki punk, barem pjesmu “Chinese Rocks” koja ih je nadahnula da napišu stihove na hrvatskom i daju joj naslov “Rijeka”.
“Ne dirajte se u naše stvari – ostavite nas na miru” proderat će se Kocijančić u pjesmi “Živjela Jugoslavija” s prvog albuma “A dan je tako lijepo počeo”. Usporedbe s današnjim povijesnim trenutkom gdje ljudi marširaju da zaštite svoja reproduktivna prava se nameću same po sebi. “Visokotiražni mir” je vrlo relevantna pjesma, spominje kultur-generale (?!) i generalno, kulturu zatupljivanja i banaliziranja.
Stihovi kao “Bogove prikladne trebate slavit’, i za čuvarima poslušno ići” ili “To što želimo reći teško može proći, ali mi se razumijemo i složno pjevamo: “Nijedne nema bolje od dobre policije” u vrijeme pačanja crkve u sve i svašta te policijskog uhođenja i legitimiranja novinara zvuči vrlo suvremeno. Kocijančić će poslije u intervjuima govoriti kako se zbog cenzora na prvom albumu moralo promijeniti cca 50% tekstova. Album je dobio “porez na šund”, da bi u retrospektivi bio prepoznat kao kamen međaš hrvatske rock muzike, rijetko tako autentičan i rijetko tako suvremen.
Promjene u bendu
Drugi (“Izleti”) i treći (“Zastave”) album Parafa su nešto drugačija priča, glazbeno ne toliko revolucionarna, ali svejedno vrlo dojmljiva. Muzika se promijenila, inspirirana u to doba suvremenom britanskom scenom. Najznačajnija promjena s kadrovske strane je bila što je umjesto Kocijančića došla Pavica Mijatović alias Vim Cola. Smjer grupe je skrenut prema enigmatičnijem electro-popu, smjeru u kojem je u Hrvatskoj uvijek bilo mnogo poštovatelja i koji je svojevrsni “revival” imao u zadnjih par godina, kroz žanr “indie-pop”. Riječi pjesama su ostale buntovne, povremeno paranoične, no kad se sagleda budućnost koja je došla nakon Parafa (govorim o prvoj polovici devedesetih), još su članovi sastava bili neumjereni optimisti.
Iako je zapravo stavila točku na diskografski rad Parafa, zaključna pjesma na “Zastavama” po imenu “Zlatno doba” više zvuči kao nagovještaj kamo i kako se sve sastav mogao razvijati: nervozna truba, podrhtavajuća zvukovna tapiserija, izvikivanje “Sloboda” zvuče kao iz filma o nekom nadolazećem ratu, a muzika se opasno približava electro-jazzu. Na žalost, nakon trećeg albuma uslijedilo je zatišje jer je album ignoriran od strane publike te su Parafi prestali postojati kao aktivan diskografski subjekt, iako po umjetničkoj kvaliteti album sugerira katapultiranje u gornji dom prve pop-rock lige. No, za Paraf je bilo gotovo. Članovi su se jedno vrijeme bavili filmskom muzikom. Zdravko i Pavica su se vjenčali i počeli jedan drugi, ponešto manje aktivno-punkerski život, a Dušan Ladavac je jedno vrijeme svirao s grupom Let 3.
Paraf je, kao i njihovi sugrađani, power-pop grupa Fit, bio više popularan u drugim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, a manje u Hrvatskoj. Za muziku ta dva benda nije tada bilo sluha u Zagrebu, ali (srećom) jest u Ljubljani i Beogradu. Kocijančić će napomenuti da su često svirali u Sloveniji, a Fit je (bio) popularan u Srbiji (melodiju iz pjesme “Zaboravit ću sve” su bez pitanja uzeli navijači FK Partizan, na negodovanje Lukasa, pjevača Fita, i navijača NK Rijeka). I u jednom i u drugom slučaju riječ je o izvrsnim grupama koje će, svaka na svoj način, predstavljati Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture. Paraf je reizdan “kako spada”, na redu je možda Fit, čiji je rad još uvijek dosta zapostavljen u Hrvatskoj.
Urednička koncertna preporuka:
Na nadolazećoj Brijačnici koja se održava u Tvornici kulture, 15. i 16. ožujka, za finale prve, velike punk rock večeri pobrinut će se upravo Valter svira Paraf, svojevrsna riječka supergrupa u kojoj osim Valtera Kocijančića sviraju Vlado Simcich Vava (Laufer), Alen Tibljaš (Laufer, Majke…) i Robert Jovanović (Mandrili).
