Skoro je kraj ljetnoj sezoni – kod nas uvijek prekratkoj – i lagano se svode računi, a bogme i dugovi. Ne samo turističke nego i festivalske sezone. Pri čemu ne mislim na dotirana Ljeta, Igre, Jadranske susrete i zabavno-glazbene festivale koji su tu da ostanu.
Njih nije briga za ništa, oni su na gradskim i državnim proračunima isto kao i Todorićeve tvrtke, ovdje govorimo o rock festivalima, ili barem ovima koji imaju više dodira s glazbom. A oni su, čini se, tu da nestanu. Ili životare?
Odlučno ‘ne’ Informbirou i rock festivalima
Nije tajna, iznenada su nestali varaždinski ‘Radar’ i zagrebački ‘Rokajfest’, bez najave, pa i nešto manji ‘MUNfest’ na Mrežnici. Ne bi bilo čudno da iduće godine prestanu i ovi preostali. ‘Mars’ je ionako do daljnjeg opstao samo u Sloveniji, ‘Glory Dayz’ je imao možda najbolju ideju za zagrebački rock festival inozemnih bendova koji bi po logici stvari trebali privući bar 5-6 tisuća ljudi na Velesajam. 
Ali mi smo rekli odlučno ‘ne’ kao Tito Informbirou. I možda smo se zajebali, vidimo da Rusiji danas nije loše. Šalu na stranu, možda neki festivali i neće propasti, ili će se drugačije organizirati, možda će ih organizirati neki drugi ljudi, tko zna?
Uglavnom, misli svatko da je njima lako, a oni zbrajaju posljedice suše i bolesti publike. Ajmo onda i mi zbrojiti posljedice; pisali smo već na ovom mjestu i o INmusicu i Terraneu, najvećim domaćim rock festivalima.
Neka ljudi odaberu (bez protekcije ako može)
Moram priznati, nakon svega odgledanog čini se da je forma klasičnog rock festivala kod nas doživjela brzi procvat i nakon toga još bržu stagnaciju, to se primjećuje već par godina.
Ljeto je čudna sezona, svi bi se zabavljali ali fali masovne publike koja bi i platila za neku zabavu, da ne velimo umjetnost, pa još rock. Isto kao i turisti; ima ih, ali ih nema previše koji bi potrošili i izvanpansionski, da ne žive na mineralnoj vodi i pomfritu među ‘zidinama’ i na plavome moru, nego da nekog vraga i ostave lokalnim sredinama.
Možda smo osuđeni na elitni turizam i elitnu umjetnost? Možda, ali kako vidimo niti tu ne vlada idila, tu pak vlada protekcija. I što se zapravo nudi turistima ili publici? Kao i u svakom pravom kapitalizmu, prepustimo tržištu da regulira ponudu i potražnju, neka ljudi sami odaberu.
Poljoprivredni i festivalski poticaji
Jedini je problem što se ovo kod nas često naziva divljim kapitalizmom, državnim čak (mada su ‘socijalisti’ na vlasti eh), ne važe ista pravila za sve pa je besmisleno po istim tržišnim principima ‘suditi’ jednima i drugima. A znamo da neki dobivaju daleko veće poticaje i na poljoprivrednoj i na festivalsko-umjetničkoj sceni, te ih briga za konkurentnost, publiku ili zaradu.
U takvoj situaciji besmisleno je sve mjeriti istim metrom; neki dobivaju veće pare i bolje uvjete, neki i besplatne stadione, pa onda nije čudno da Thompson ima cca. 40 a Roger Waters oko 20 tisuća posjetilaca.
Ovih 20 tisuća vjerojatno su platili trostruko više za ulaznice od Markovih, ali domaće medije zanimalo je samo da napišu “Thomspon napunio Poljud“. Je malo morgen, tako je i moja baka punila smočnicu a dobivala je besplatno paprike za ajvar i voće za pekmez.
Zato, u nedostatku stvarnih brojki, zarade i ostaloga – što se u svijetu normalno i ponosno objavljuje krajem svake sezone na Pollstaru ili u Billboardu, i bez prisile Linićevih fiskalnih blagajni – lakše je promotriti i detektirati neke procese koji se, čini mi se, događaju na festivalskoj sceni.
Klasični festivali stagniraju
Bez obzira na razlike, nije tajna da su Hideout na Zrću i Ultra Music u Splitu ove godine imali više posjetilaca nego standardni rock festivali. Vjerojatno će slično biti i s Outlookom i Dimensions koji upravo počinju u Puli i Istri.
Čini mi se da je scena klasičnih rock festivala u ozbiljnoj stagnaciji, da ne velimo gabuli, i da neka druga publika puno lakše odriješi kesu i u većem, puno većem broju odšeta na njima omiljene manifestacije.
Čak i iz inozemstva, što će se lako moći provjeriti u Puli idućih dana, gdje će ‘pušiti’ oni koji ne znaju strane jezike, kao i turisti koje će zavaljati lokalni taksisti, a na televizijskim snimkama vidjet ćete neku tetoviranu ekipu u publici koja je stigla charter letovima iz Švedske, Engleske i ostalih prijateljskih zemalja. I malo koga ćete prepoznati.
Kad bi sasvim subjektivno – iako ima dovoljno konkretnih pokazatelja koji mi idu u prilog – trebao odabrati najgori i najbolji ovogodišnji glazbeni festival, oboje bi došlo s neočekivane strane.
Laganje na playback
CMC u Vodicama festival je samo zbog interesa vlasnika i njegovih izvođača, što je dakako dozvoljeno, a ulaz za publiku besplatan. Koliko bi je bilo da mora kupiti ulaznice? A ako na glazbenom festivalu jedine domaće glazbene televizije izvođači, pa i renomirani, nastupaju na playback, sasvim je jasno u kakvoj se situaciji nalazimo – ne na rubu znanosti, nego ponora.
Opravdanja jednostavno ne može biti, osim onog da će ih i dalje vrtiti na virtualnoj televiziji i pothranjivati maštu publike, a CD-i se u stvarnosti i dalje neće prodavati. I svi ćemo biti zgodni pred TV-kamerama jer ne moramo pjevati, svirati i znojiti se, mi smo jednostavno manekeni a ne glazbenici.
Pri čemu nagrada za najavangardniji potez ljeta iznenada ide u ruke inkriminiranoj Jeleni Rozgi koja se nije niti trudila otvarati usta, i bolje. I svaka joj čast, jer laž je laž pa bolje da se vidi kako stoje stvari i kako dobro plešem nego da se lažemo u ‘mjutu’.
Fear and loathing in Las Vegas, pojesti and kupiti in Varaždin
S druge strane, varaždinski Špancirfest nije samo glazbeni festival i već godinama bilježi ozbiljan rast publike i programa. Ove godine popisom izvođača superioran je mnogim festivalima, a i lani su Flogging Molly bili dovoljan razlog za praznik i da se potegne na ozbiljnu svirku. Ali nije sve samo u glazbi, i to je dobro, pogotovo na Španciru; ako su fear and loathing u Las Vegasu, onda su vidjeti, naučiti, kupiti i pojesti (domaće) u Varaždinu.
Okruženje starog povijesnog grada, ambijent i organizacija Špancirfesta pomalo podsjećaju na atmosferu Exita na Petrovaradinskoj tvrđavi. S pozornicama po “trgovima” i na dislociranim prostorima, a ne po travnjacima s redovima za hladno pivo i hranu.
Prijestolnica usprkos Čehoku i Čačiću
I publika je nekako življa, svih boja i nijansi, ima neka dobra vibra u zraku i na štandovima s hranom i suvenirima. Usprkos Čehoku, Čačiću i ostalima, ipak je Varaždin bio prijestolnica Hrvatske i to se nekako osjeti.
Često su ambijent i prirodni suživot grada sa svojim festivalom – i interes naravno – važniji od tog opakog, razvikanog hedlajnera. Upravo zato čini mi se da Špancirfest iz drugog plana, s velikim brojem posjetilaca i zanimljivim programom od svih domaćih festival možda najefektnije pokazuje kako treba izgledati festivalska priča. Za svadbe, za razliku od onih za sprovode…
