1. lipnja ove godine navršava se 51 godina od inicijalnog objavljivanja albuma The Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“.
Riječ je o albumu koji je postao instant klasik popularne kulture. Njegova umjetnička vrijednost je gotovo automatski postala neupitna, a sam “Sgt. Pepper” je otvorio vrata filozofiji ‘anything goes’. Neki su izračuni pokazali da je u Britaniji jedno od pet kućanstava u prosjeku imalo primjerak “Sgt. Peppera”, vjerojatno najiščekivanijem albumu The Beatlesa i albumu koji se snimao stotinama sati (cca 700), pri čemu se koristila samo najmodernija studijska tehnologija.
Do danas se “Pepper” prodao u preko 30 milijuna primjeraka, i prvi je rock album koji je osvojio Grammya u kategoriji album godine (također, to je i jedini studijski album The Beatlesa koji je osvojio tu nagradu). Kod “Peppera” je u prvi plan došao i dizajn omota, te riječi pjesama na njemu. Značaj ovog albuma je bio toliki da su John i Paul mogli mirno reći: “Kao grupa smo prestali s turnejama tako da sada naši albumi idu na turneje umjesto nas.” Dodali bismo, album se izdigao iz prepoznatljivog stila The Beatlesa i postao ‘brand’ za sebe.
Koliko je “Sgt. Pepper” reprezent The Beatlesa? Ringo je izjavio da mu je najzanimljivije tijekom snimanja “Peppera” bilo to što je naučio igrati šah. Lennonu je draži “Bijeli album”, što ne čudi, jer je na “Pepperu” bio glavni vokal u svega četiri pjesme, plus višeglasno pjevanje na reprizi naslovne pjesme, a ni Harrison se nije ugodno osjećao na tom maratonskom snimanju – nije bilo toliko njegovog profinjenog gitarističkog rukopisa, Georgeova “Only A Nothern Song” je uklonjena s konačne liste pjesama, a jedina s njegovim autorskim potpisom na albumu “Within You Without You” zvuči poput crne rupe, van svega.
Producent George Martin si ne može oprostiti zašto je pristao s albuma maknuti dvije ponajbolje pjesme koje su Lennon i McCartney ikad napisali, “Strawberry Fields Forever” i “Penny Lane”. Prva je tjeskobna posveta odrastanju, a druga je klasična liverpulska gradska vinjeta. I jedna i druga pjesma su inicirale da ta mjesta u Liverpoolu dobiju kultni status.
Iako je nedvojbeno neosporan kulturni fenomen, o muzici “Sgt. Peppera” se relativno malo piše. Najpoznatiji kritičari (Ok, ‘hejteri’ bi možda bila bolja riječ) “Sgt. Peppera” su Keith Richards i Frank Zappa. Prvi je usporedio izdanje The Beatlesa s možda najčudnijom pločom Stonesa u povijesti “Their Satanic Majesties’ Request” (realno, “Pepper” nije toliko loš kao “Request”, no o ukusima se ne raspravlja), a potonji je prvo s albumom “Freak Out” poslužio kao direktna inspiracija momcima iz Liverpoola, a onda “Pepper” je poslužio Franku kao izvor sprdačine na “We’re Only In It For the Money” jer je smatrao da su The Beatlesi neiskreni u svojim namjerama.
Zappa je zapravo i u pravu, iako neki glazbeni novinari smatraju da je kreacijom “Peppera” liverpulska četvorka odabrala stranu rocka, malo je pravog rocka na tom albumu. Ima tu cabareta, vodvilja, indijske muzike, popa, cirkuske muzike, psihodelije. Nekadašnja djeca radničke i niže srednje klase, koja su prije cca 4-5 godina nosila ‘kokotice’ i ‘kožnjake’, derala višesatne koncerte po klubovima, pred kurvama, mornarima, sitnim krimosima, i mlađarijom opće prakse, sada paradiraju u historijskim kostimima i izgledaju kao da su sišli s neke plemićke zabave iz viktorijanskog doba. Snimili su album za bogataše, koji lijepo zvuči i ima svega pomalo. I to se zove vrhunac rocka? “Sgt. Pepper” kao najbolji album u povijesti?
“Ljudi Božji, pa to nije ni najbolji album u 1967.!” rekli bi protivnici “Peppera” i bili bi donekle u pravu. Debitanti The Velvet Underground, Pink Floyd, The Doors i Jimi Hendrix Experience su s “Pepperom” napravili isto što kraljica noći u Gajevoj s friško bačenim čikom na asfalt – zgazili ga đonom, pričemu su Velveti, The Doorsi i Hendrix još uspjeli iste godine izdati cijenjene albume nasljednike. Dodamo li još “Younger Than Yesterday” The Byrdsa, “Forever Changes” grupe Love, “Buffalo Springfield Again” grupe Buffalo Springfield, “Surrealistic Pillow” Jefferson Airplanea, “I Never Loved A Man The Way I Love You” Arethe, “Disraeli Gears” Creamovaca, istoimeni album Moby Grapea, “Electric Music For Mind and Body” Country Joe and the Fish su izrazito utjecajne ploče koje su, svaka iz svog kuta, pripovjedale priče o oslobađanju uma i predavanju nekim novim glazbenim svjetovima. Sam kraj godine je pripao dvojici bardova: Leonardu Cohenu i Bobu Dylanu, obojica su snimila kultne albume, prvi “Songs of Leonard Cohen”, a drugi “John Wesley Harding”.
U ovakvoj konkurenciji treba smoći hrabrosti i jasno reći da je baš “Pepper” najbolji album od svih, ako ne i najbolji svih vremena.
Zagovornici će lako naći argumente: pjesma na albumu “With a Little Help From My Friends” je prvi i najveći hit karijere Joea Cockera, “She’s Leaving Home” je obradio i pomladio Bryan Ferry, a zaključna stvar s “Peppera”, “A Day In Life” po jednoj od anketa časopisa Uncut najbolja pjesma The Beatlesa i, ne manje važno, primjer savršene kolaboracije Johna Lennona i Paula McCartneya (“Strawberry Fields” i “Penny Lane” su također jako visoko pozicionirane).
“Pepper” je fantastično snimljen i postavio zlatni standard za generacije koje dolaze. “Pepper” je jedan od albuma koji audiofili vole koristiti kada isprobavaju svoje komponente i sisteme. Ovaj je album jedan od prvih kod kojeg se razlika između mono i stereo formata može čuti i u skladu s time se donese ‘presuda’ o albumu. Konkretno, u mono-formatu “Pepper” je posveta ‘swinging’ Londonu, elektrificirajuća ploča velikog grada koji je uz to centar svijeta, i to sve po mjeri mladih, odraslih u najprosperitetnijem dobu u novijoj povijesti. “Pepper” poput kamere kruži kraljevskom metropolom i hvata što stigne: aspirirajuće umjetnike, nezadovoljnu omladinu, cirkusante, predgrađa, prizore s ulice gledane iz gradskog autobusa i to sve u jasnom zvučnom ruhu, uravnoteženo, pri čemu čak i sitarom pogonjena “Within You Without You” zvuči kao integralan dio priče. U svojoj stereo-verziji “Sgt. Pepper” se razlijeva zvukom toliko da pjesme zvuče šuplje i isprazno, kao kad gledate lijepu ženu (ili muškarca) s odjećom koja ‘previše otkriva’, i na kojoj vidite da se ta osoba u njoj loše osjeća. Slabiji momenti su vidljiviji, manje je toga za sakriti, čuju se slojevi zvuka, a sama suština biva razvodnjena. Čudno? Pa baš i ne.
The Beatlesi su razmišljali u mono-formatu: poznata je činjenica da su za mono-mikseve trošili više vremena i bili prisutni dok su se oni stvarali, a sa stereo-miksevima se nisu mnogo zamarali i dok su se stereo-miksevi spravljali, The Beatlesa u prostoriji nije bilo. Izuzeci su “Abbey Road” i “Let It Be”, koji postoje samo u stereo-formatu.
Osobno preporučam za 50. obljetnicu ovog dragulja pop-kulture čiji utjecaj odzvanja toliko da ga možda na prvu nismo ni svjesni uživati u mono-izdanju, a stereo čuvati za posebne trenutke kad želite čuti nešto više. I još jedna stvar. “Narednik Pepper” dijeli svoj datum rođenja s jednim ne toliko poznatim albumom poznatog imena i poznatog autora. Naime, 1.6.1967. svijetu se svojim debi-albumom predstavio čovjek koji će, manje poput narednika, a više poput generala, usmjeravati kompletnu pop-muziku u nove, neslućene teritorije i biti utjecajan kao i “Sgt. Pepper”, ako ne i više. 1.6.1967. svoju prvu kolekciju pjesama je izdao David Bowie.
