Nina Romić, Sara Renar i Sabina Herman pred prvi nastup na Medvedgradu

Trebao je ovo biti dan kao i svaki drugi – srijeda, sredina tjedna, uredski radni sati. No jutarnja kava i kratki razgovor s tri predivne zagrebačke kantautorice – Ninom Romić, Sarom Renar i Sabinom Herman (Queen of Sabe) promijenili su djelić rutine.

Uoči njihovog nastupa na Medvegradskim glazbenim večerima, u sklopu specijalnog pratećeg Muzika.hr programa ‘Akustika na kuli‘, odlučili smo iskoristiti ovu posebnu priliku i okupiti ih na jednom mjestu (a da nisu koncertni prostori u kojima se redovito susrećemo) te popričati s njima o njihovim trenutnim aktivnostima, viđenju scene, vječne problematike oko financijske strane bukiranja koncerata i kako je to bivati sama svoja menadžerica.

Usred razgovora u šali se potegnulo pitanje PR problematike – svi ih nazivaju ‘mladim zagrebačkim kantautoricama’, a one same se pitaju – do kada će biti ‘mlade’ i što nakon što prođu 30-i-neku? Postaju samo kantautorice, nema više epiteta ispred? Zaključak je bio sasvim logičan – zašto od danas ne bi bile ‘kultne kantautorice’ ili ‘buduće legendarne kantautorice’, uz želju da se to proročanstvo i ostvari!Kultne kantautorice ili buduće legendarne kantautorice, kako vam drago – Nina, Sabina i Sara.Uoči nastupa u sklopu Medvedgradskih glazbenih večeri – što za vas predstavlja Medvedgrad?
Sabina: Moram prvo odmah pohvaliti tatu, koji je istaknuo da moram reći kako je on radio na toj Kuli, gdje ćemo nastupati! Eto, rekla sam! Hoće sad netko drugi nastaviti?
Nina: Medvedgrad za mene predstavlja jedan simbol Zagreba, koji se nalazi iznad grada, i gleda na njega. Jako me veseli što ću tamo nastupati, jer i svoju glazbu osjećam kroz Zagreb i Zagreb je u mojim pjesmama, tako da mi to predstavlja veliku čast – jer tim nastupom imat ću cijeli Zagreb na dlanu.
Sara: Meni je prva asocijacija da je na Medvedgradu jednom davno bio jedan lokal, u kojem su bile jako dobre štrukle. I kad sam bila gore prije mjesec dana, sve je obnovljeno – ali lokala i štrukli više nema!Što se trenutno zbiva u vašim glazbenim životima? Čime se bavite? Znam da ste sve tri koncertno vrlo aktivne, objavljujete albume, snimate nove pjesme, dobivate jako dobro kritike…
Sabina: Trenutno radim na snimanju albuma, krećem i s bendovskim nastupima i to je u biti trenutno to.
Nina: Mi smo zadnja dva vikenda imali koncerte u Vukovaru, Novom Sadu i Splitu, gdje smo promovirali naš novi album “Stablo“. Za koji dan snimamo spot u režiji Filipa Filkovića Philatza i sretna sam jer njegov rad iznimno cijenim. Nakon nastupa na Medvedgradu nastupam na Međunarodnoj smotri folklora i tamo ću izvesti jednu narodnu pjesmu u psihodeličnoj verziji – “Zviru vodu”. Nakon toga se malo odmaramo i konačno kreće godišnji, što me posebno veseli jer ću se moći posvetiti muzici onoliko koliko želim. Usred ljeta imamo i mini-turneju, idemo u Šibenik, Budvu i Dubrovnik, nakon čega se vraćamo u Zagreb i pripremamo za jesen, kada ćemo u 11. mjesecu imati veću koncertnu promociju, i to vinila, jer ćemo “Stablo” objaviti i kao vinil. Također, imamo u planu uvođenje novog člana u bend od jeseni. A nakon toga slijedi rad na novim pjesmama i na novom albumu. Čemu stajanje?
Sara: 23. rujna je prvi dan jeseni i izlazi EP “Jesen”. Tijekom ljeta će biti raznih koncerata, od Pule pa do Zadra. Za 10. mjesec imamo već dosta bukiranih datuma u Istri i u Srbiji…I nekako sve ide…

Primijećujem da uspijevate biti koncertno aktivne tijekom čitave godine, a pogotovo u ljetnim mjesecima.
Sabina: Meni je super bilo gdje svirka izvan Zagreba – novi ljudi, novo okruženje, nova svirka. U Zagrebu najviše sviramo, nekima smo tu već i dosadili!
Nina: Ljetne svirke na obali su uvijek zanimljive jer se nakon svirke možeš otići okupati, ujutro se probuditi, otrijezniti u moru…(smijeh). Nastojim čitavu godinu nastupati i po Hrvatskoj, i susjednim zemljama koliko mogu. U svakom slučaju, zanimljivije je tijekom ljeta – to je baš biznis jer trebaš par mjeseci unaprijed misliti o tome, bukirati, dogovoriti sve uvjete, iskomunicirati s ostatkom benda. Prava je filozofija uskladiti sve da svakome paše jer dečki sviraju i u drugim bendovima.
Sara: Kod nas je filozofija – tko prvi njegov Geček! Čim se nešto bukira, odmah se javlja, da nam Luka bude slobodan! (smijeh) Ali kamo sreće da se to toliko kosi jedno s drugim, to znači i da se svira jako puno. (op.a. Gitarist Luka Geček, uz Saru Renar, svira i u skupini Mayales)

Tko vam pomaže u organizaciji svega glazbenoga, od promocije do bukinga koncerata? Jeste li još uvijek same svoje menadžerice ili imate entuzijastične frendove-menadžere? Znam da je kod nas dosta teško imati vlastitog menadžera, na puno radno vrijeme.
Nina: S obzirom da nastupam od 2006. godine stvarno sam naučila biti sama svoj menadžer. Bilo je pokušaja suradnje, no tip glazbe koji izvodim nije baš unosan ni komercijalan, pa suradnja s nekim iziskuje žešći entuzijazam s druge strane. Kod nas je nažalost takva situacija, tako da još uvijek čitav taj dio sama odrađujem – bukiram, dogovaram, komuniciram. Jako je teško i iscrpljujuće kada moraš rješavati hrpetinu nepredviđenih situacija i onda nakon svega imati još i svirku, no nekako sam se naučila nositi s tim. No imamo u planu nove suradnje.
Sara: Vrlo je iscrpljujuće i užasno je biti u poziciji da si sam sebi trgovac, jer ipak si emotivno upleten u te pjesme. Ako imaš još i neki dnevni posao u pitanju, itekako ti nedostaje vremena za bavljenje glazbom…Trenutno imam na frendovskoj razini osobu koja rješava te neke stvari i za sada ide super, no i to je na varijantu čistog entuzijazma.

Sabina: Kada su financije u pitanju, rekla bih da je puno lakše kada imaš menadžera ili kada ti je netko drugi posrednik. Imam osjećaj da bi se neke stvari puno lakše riješile…
Nina: Jako je teško u poziciji autora kada ti se netko javi reći – okej, moja cijena je tolika. I općenito, teško je financijama baratati u umjetnosti – jer ovo što je Sara rekla, emotivno si upleten u sve. Moraš se postaviti da na kraju ne patiš i da ne ideš svirati negdje gdje ćete se i ti i bend loše osjećati. Jer daješ nešto što je tvoje, daješ svoju glazbu, i to ima vrijednost. A ljudi to znaju olako shvatiti – misle da je glazba samo moment gdje ti sa svojom gitarom odsviraš pjesmu. I ništa više. No ne shvaćaju da su glazba sve one godine odricanja, ulaganja u sebe, sati provedeni na probama, svi novci uloženi u instrumente, potrošen benzin, žice… Dolazi se do situacija gdje bi sebe trebao degradirati i zatim se loše osjećati, a zapravo nema razloga da se loše osjećaš. To si ti, to je tvoja glazba i tako se trebaš postaviti. To ima svoju cijenu. To je posao kao i svaki drugi.

Sara: Normalno je doći u birtiju i platiti pivo, na primjer. Pa ako je tako, zašto bismo svoju muziku davali besplatno, kad sviramo? I vidi se velika razlika ako je u organizaciji netko tko i sam svira, pa dobro razumije taj problem.
Sabina: Kako bi moj Neven (op.a. Neven Krčmarek, prateći gitarist) rekao, kada nas pitaju za besplatne svirke “Može, ali onda mi nećemo jesti u srijedu“. Od tebe kao glazbenika kod nas se očekuje da trebaš doći bilogdje, svirati kad god te pozovu, čak biti sretan zbog toga – ali na to ne gledaju kao posao i nešto za što bi te trebali platiti. Takve situacije se događaju cijelo vrijeme i konstantno i ne znam da li će se to uopće promijeniti. Sve je više koncerata, svira se, ali mnogi ulaze u organizaciju svirki, a da ti nisu spremni ništa dati. Ne mislim sada samo financijski, već i na ulaganje u vlastitu opremu, ulaganje u promidžbu…

Kako vam se čini naša trenutna glazbena scena mlađe generacije? Ako usporedimo scenu s onom od prije pet godina, slažete li se da se priča zbilja preokrenula, dogodile su se brojne divne promjene, pojavila talentirana glazbena imena u čitavoj regiji?
Nina: Puno je drugačija situacija, onda su nastupi po Zagrebu bili prava rijetkost. 2007. sam krenula s organizacijom kantautorskih večeri u MMC Kopriva i mislim da se tada nešto pomaknulo, u Zagrebu je ponuđen novi tip programa publici i to je bio potpuno drugačiji izlazak od ostalih. Kasnije se takav program počeo odvijati u Booksi i ovo što sada radim sa Začaranom Močvarom je isto jedan nastavak toga. U međuvremenu se priča skroz razvila, izašlo je puno novih lica i vjerujem da je to povezano s tim svjetskim gibanjima – ljudi se okreću sebi, akustika je neki izlaz i kroz jednostavnost traže sebe u ovom svijetu prepunom informacija. Na regionalnoj bazi se zbivaju prekrasne stvari – baš nedavno, na nastupu u Novom Sadu je moj koncert otvorila mlada kantautorica Nadja baš iz Novog Sada. Cura ima 17 godina, ide u glazbenu školu i šokirala sam se koliko dobro zvuči – mješavina Jeffa Buckleya, uz njen pečat…stvarno se svaki mjesec mogu iznenaditi s nekim novim imenom.

Sabina: Mene je prije nekog vremena jedna osoba pitala da što je s nama kantautoricama, zašto nas odjednom ima toliko. Nisam mogla vjerovati da me netko to pita – i pozdrav toj osobi. Predivno je što se toliko ljudi uopće želi baviti glazbom i što se dogodio taj mali glazbeni val na regionalnoj sceni.
Nina: Danas možemo reći da postoji kantautorska scena.

Da privedemo ovaj ljepuškasti razgovor kraju – što nam spremate za svoj nastup na Medvedgradskim glazbenim večerima, u sklopu ‘Akustika na kuli’ programa?
Sabina: Imam dosta novih pjesama i ovaj put ću malo za promjenu, na koncertu izvesti više pjesama na hrvatskom nego na engleskom.
Nina: Premijerno ću koncertno u Zagrebu predstaviti svoju novu gitaru! To mi je trenutno špica. Nakon dugo vremena ću održati koncert potpuno samostalno, bez pratnje benda i to mi je pomalo i izazov!
Sara: Nove pjesme u mom samostalnom aranžmanu, s električnom gitarom, laptopom, looperom… Veselim se!