Već skoro četvrt stoljeća Neno Belan je trajna kvaliteta hrvatske pop-glazbe, no ono po čemu je specifičan je njegov tradicionalizam i učvršćenost u korijene pop-rocka ’50-ih. i ’60-ih. godina prošlog stoljeća. Unatoč tome što se ne pretrgava biti suvremen i slijediti zadnje trendove, njegove pjesme bez problema nalaze svoje mjesto među novom generacijom, publikom koja sada ima oko 20 godina, i koja se nije niti rodila u vremenu kada su neke od tih pjesama nastale.
Koncert u zagrebačkoj Tvornici 26. studenog bio je danima prije samog održavanja rasprodan pa je zbog velikog interesa dodan novi datum, 12. prosinca.
Kakav je osjećaj bio nakon koncerta u Tvornici 26. studenog?
Osjećaj je bio fantastičan. Očekivali smo da bude dobro, s obzirom na prošlogodišnja dva koncerta u Tvornici, a dobili smo puno više. Ne znam što je još moglo biti bolje. Prije nego što smo došli na binu posjetitelji su nam skandirali, bili su u potpunoj euforiji, pjevali s nama, kao da smo ih zagrijavali sat vremena prije toga.
Kako ste uspjeli disati u onako zagušljivom prostoru?
Teško, ventilacija je bila jedini minus cijelog koncerta. Bilo je strašno vruće, valjda 300 stupnjeva, i u par sam momenata stao pjevati jer nisam mogao doći do zraka.
Kako ste u onakvoj vrućini uspjeli izdržati s kapom? Jeste li imali što ispod kape, kakav led ili frižider?
Nisam imao ništa, ni led, ni frižider, samo sam imao kapu. Jako sam se znojio na koncertu, na kraju sam bio mokar kao da me neko umočio u bazen i izvukao van.
Što vam je najbitnije da koncert bude dobar? Da li je to tehnička perfekcija, interakcija s publikom, energija muzičara, ili nešto četvrto?
Svi ti faktori moraju biti zadovoljeni i ako su zadovoljeni, onda je koncert idealan. Bitno je da na sceni imamo dobre monitore, da se čujemo što radimo. Mi glazbenici insistiramo na dobroj izvedbi, ali onda je i tehnika bitna.
Kako se nosite s time, vi svirate, svirate i svirate, a pod vrućinom reflektorima žice vam se tope i raštimavaju?
Svakih par pjesama štimam. Imam dolje pedalu koja ima štimer i stalno provjeravam. Nakon par pjesama na brzinu pogledam dolje i naštimam u par sekundi. Ne pati koncert puno uslijed toga.
Dosta rijetko svirate “Na kraju sna (Neka zvone zvona)”…
To je ambijentalna stvar. Dva su razloga: prvo, imamo previše pjesama, preko 100 snimljenih autorskih pjesama i ne možemo sve svirati. A drugo, kroz godine sviranja po koncertima iskristalizirao se fond pjesama, odnosno ono što publika očekuje od nas. I to je ono što ste čuli u Tvornici i te pjesme odlično funkcioniraju koncertno.
I bez te pjesme “Na kraju sna” trajali smo skoro tri sata, znači da sviramo tu pjesmu morali bismo nešto izbaciti. A ja ne znam što bismo izbacili.
Svirali ste dva puta “Srce od leda”...
To je zato što je bila klapa. Putovali su iz Šibenika pa smo se odlučili za to da više budu na sceni.
Karijera Đavola je reizdana u box-setu. Što je s vašom solo-karijerom i tri solo-albuma iz devedesetih (“Vino noći”, “Dolazi ljubav” i “Južnjačka utjeha”)?
Ne znam, to ovisi o diskografu, kod ova tri albuma koje ste spomenuli to je Croatia Records. Meni je jako drago što su Đavoli ponovo izdani, dugo sam ih nagovarao i na kraju je taj box-set čak zaslužio Porin u svojoj kategoriji. Tako da su mi se ljudi iz Croatia Records odužili na pravi način i jako mi je drago zbog toga i ovim putem im zahvaljujem.
Diskografija Đavola do sada nije postojala na formatu CD-a, a ova tri albuma iz solo-karijere koja ste spomenuli već postoje na kompaktnom disku.
Od prve polovice osamdesetih ste odlučili gajiti retro-stil. S obzirom da tada nije bilo mp3-ca i muzika je bila mnogo manje dostupna nego danas, kako ste dolazili u kontakt sa svojim uzorima?
To nam je i bio izazov. U jednom momentu Marinko Biškić (vlasnik firme Nadalina i sam je nedavno snimio CD) i ja smo se puno družili i zapalili smo se za varijantu pronalaženja starih singlova. Onda smo kopali po arhivama i pitali prijatelje da traže roditelje ako imaju nešto iz tog doba, perioda ranog rock’n’rolla.
Mi smo izvlačili te pjesme i željeli napraviti bend koji će pjevati te pjesme i to je bila neka prajezgra Đavola. Marinko je bio pjevač i onda je otišao za poslom u Zagreb, a ja sam bio pjevač privremeno, dok ne nađemo drugog. Tako da sam ja do danas privremeni pjevač. Ja sam držao ostatak benda i krenuli smo u karijeru: prvo sa starim pjesmama, a onda je pala ideja da radimo autorske pjesme u tom maniru.
Jedna od vaših pjesama koje su obilježile devedesete je i “Dotakni me usnama”. Možete li se prisjetiti kako ste je napisali i snimali?
Snimao sam je u studiju Tetrapak u Splitu, a zadnji solo na gitari je svirao Zlatko Brodarić, brat od Jappe, nekadašnji gitarist grupe Metak. Čovjek je slučajno došao s gitarom i zamolili smo ga da odsvira solo i to je super ispalo. Tekst je napisala Alka Vuica, ja sam joj prvo pokazao glazbenu ideju, a onda je ona napisala riječi.
Na zadnjem ste live-albumu imali goste Dina Dvornika, Massima, Marijana Bana… Recimo da snimate opet live-album, a ja imam hrpu novaca, i kažem ‘Ej Neno, ti si meni super, kog hoćeš da ti dovedem kao gosta, ja ću sve platiti?’
Imao sam dosta dueta u karijeri i svaki od njih se dogodio spontano. Nijedan do sad nije bio inženjering projekt, kako ste vi sada predložili. Ovo s Massimom, recimo, uopće nije trebao biti duet, odnosno Massimu je tijekom snimanja pala ideja da bude duet. Slično je bilo i s Dinom Dvornikom i pjesmom “Ella E”, koja je moja autorska stvar, bio sam s njim u studiju, gledao sam kako on snima, i on je rekao ‘Ajde, uleti i pjevaj’.
Nikad ti projekti nisu bili unaprijed osmišljeni, uz ulaganje novaca, nego plod druženja i dobrih vibracija. Ja bih volio snimiti s Paul McCartneyem i reći da mu platiš dolazak, ali bojim se da to ne bi bilo to, jer ne bi bilo spontano.
The Beach Boysi su u ranoj fazi svirali surferske drmeše, a onda su prešli na ambiciozniji pop, što se vidjelo na albumu “Pet Sounds”. Jeste li vi razmišljali o tako nečem?
Jesam, da, ali to je skupa produkcija, treba platiti. Vidjet ćemo u kojem će se momentu to otvoriti.
Gdje je i što radi Zdravko Bajan, autor “Sunčanog dana”?
Dugo je bio u Londonu i sad je u Splitu i očekujem da mu se izda CD.
Postoji li neka pjesma koja nikad nije bila hit, a trebala je?
“Ona to zna” s albuma “Dolazi ljubav”, mislio sam da će biti hit, a uopće nije prošla. Po meni je sjajan pop-komad, a možda su neki drugi faktori u to doba utjecali da se ne promovira kako treba.
Je li pjesma “Rijeka snova” posveta Eltonu Johnu?
Nije. To me već par ljudi pitalo, ali oni “Uuu-huu” su cake pop-glazbe, koje koristimo i Elton John i ja, kao i ono “Šuuu-bidu-vap”. Nisam uopće razmišljao o tome, tek su mi poslije snimanja pjesme skrenuli pažnju na to.
Recimo da ste razgovarali s Fiumensima i zaključak razgovora je bio da postavi treba još jedan instrument. I koji bi to bio?
Bili bi to saksofon i/ili truba, koji nam već sada često gostuju na koncertima. A onda bih dodao još jednu trubu, da imamo pravi brass, pa gitaru, ili čak akustičnu gitaru, koju često koristim na studijskim snimkama, onda orkestar Alana Bjelinskog za štrajhove, zatim udaraljke, onda mediteranske instrumente kao što je mandolina, svakako mora biti klapa sa strane, i onda imamo onaj ambiciozni pop o kojem smo pričali.
foto: Borna Čavrag & Zoran Tučkar
