“Možda u našoj sredini postoji neki talent kojemu se desila poneka pjesma dobra, pa čak i bolja nego li neka od Brucea Springsteena. Ali iskreno, nisam primjetio da itko radi na razvoju talenta, a genija još nisam upoznao.”
Zapisano je na blogu nekadašnjeg glazbenog novinara i menadžera Ozrena Kanceljaka,
osobe koja svakako ima što za reći o hrvatskoj muzici, ali nakon ovakve
rečenice, čovjek se zapita je li Kanceljak ipak u zadnje vrijeme previše
slušao hrvatsku kuruzu.
Kad govorimo o kriterijima za genijalnost u popularnoj glazbi, ti kriteriji su mnogo ujednačeniji i objektivniji u prvom rođaku popularne muzike, klasičnoj glazbi, i tamo je, nota bene, Hrvatska dala pokojeg registriranog genijalca: Milku Trninu, ili Zinku Kunc, te dirigenta Lovru Matačića, ili pijanista Ivu Pogorelića, te gitariste Viktora i Anu Vidović. U crossoveru klasične i pop glazbe valja spomenuti Maksima Mrvicu, koji je zvijezda u nekolicini azijskih zemljama (konkretno Južna Koreja, Japan, Tajland, dakle područja od ukupno preko 230 milijuna ljudi).
Ozren Kanceljak duboko previđa nekoliko stvari: otprilike u isto doba kad su prvi nogometaši iz Jugoslavije kretali u inozemstvo u potrazi za lukrativnim angažmanom, Monaco je na Eurosongu predstavljala Tereza Kesovija. Usput je Tereza dobitnica i nekoliko prestižnih francuskih glazbenih nagrada.
Tada je i Karlo Metikoš imao nekoliko francuskih hitova, koje možemo smatrati među boljim igračima u tadašnjoj itekako jakoj francuskoj ligi, a Ivo Robić je pjevao u Njemačkoj. Peh Kesovije, Robića i Metikoša sastoji se samo u tome što nisu otišli u – London, koji je tada cvjetao, najviše na krilima The Beatlesa, Stonesa i ostalih izvođača. Hitove je tada imao i Scott Walker koji je – genijalnog Jacquesa Brela prepjevao na engleski.
Ako bi se francusko-njemački uspjesi Kesovije, Metikoša ili Robića mogli prevesti na jezik sporta, vjerujem da bi se njihova imena izgovarala u istoj rečenici kao imena Dražana Jerkovića, Ivice Olića, Dade Prše ili Josipa Skoblara.
Zašto kao kriterij za genijalnost ne bi mogla biti trajnost neke kompozicije? Dakle, ako se preko 25 godina “Oprosti mi, pape”, “Skalinada”, “Galeb i ja”, “Poeta”, “Piva klapa ispo’ volta”, “Vjeruj u ljubav” slušaju, sviraju i ponovno obrađuju, ako se kraj njih ljudi toliko dugo vesele i plaču, a njihova se kvaliteta ne dovodi u pitanje, zašto nam treba međunarodni certifikat za te autore (Zdenko Runjić, Fiamengo, Popadić…) ili izvođača koji je to proslavio (Olivera Dragojevića)?
Hrvatska može dati apsolutno genijalnog tekstopisca, no teško je za očekivati da bi mogao dobiti inozemnu potvrdu za to, zbog jezične barijere. Govorimo i o sljedećem: engleski jezik ima oko 400.000 riječi, a hrvatski oko 100.000. U engleskom jeziku riječi imaju manje slogova, pa je to lakše pjevati i drugačije se mogu spojiti riječi s melodijom. A nije da nema tekstopisaca u Hrvatskoj, i nije da ih Hrvatska nije imala: recimo Momčilo Popadić, Jakša Fiamengo, Drago Britvić, Zvonimir Golob, Arsen Dedić, Ivica Krajač, ili pak Edo Maajka te Saša Antić sasvim dobro znaju (ili su znali) u nekoliko strofa i refrenu nasmijati, rasplakati ili zadiviti slušatelja.
Vrhunski glazbenik je rezultat sposobnosti, vještina, znanja i motivacije. The Beatlesi su krvnički izribali svoje umijeće u klubovima u Hamburgu, a Lennon je jednom rekao: “Razlog zbog kojeg smo bili dvaput bolji od ostalih je taj što smo radili dvaput više od ostalih.”
Hrvatskoj nedostaje aktivn(ij)a klupska scena. Ako netko (Kanceljak ili bilo tko drugi), ima novaca, znanja i ugled, i želi doista pomoći hrvatskoj muzici, neka otvori dva glazbena kluba u nekom gradu koji nije Zagreb, neka trpi početne gubitke i neka smisli dugoročni plan kako od toga zarađivati. Bendovi ne mogu vječito ‘svirati u nekoj rupi samo za svoj gušt’, mora se dogoditi da izvođači mogu biti egzistencijalno samoodrživi, a da svejedno napreduju i stalno pomiču svoju muziku na viši nivo.
U devedesetima, bilo je žilavih manijaka koji se nisu dali smesti: prema priznanju njihovog tadašnjeg managera, Aleksandra Dragaša, Majke i Hladno pivo su svoje antologijske albume “Džinovski” i “Razdor” snimili (sve skupa) za 2000 njemačkih maraka, ili, u ‘našem novcu’, 1000 eura! Rockeri iz prve polovice devedesetih su radili u gerilskim uvjetima – do Dalmacije se stizalo preko Paškog mosta (trećina zemlje je bila okupirana!), na koncerte u inozemstvo se išlo u Sloveniju (i malo Hercegovine) i to je bilo to.
To je bio zdrav život: navečer svirka (na spavanje ideš u 2-3 sata iza ponoći), a u 7 ujutro hvataš friški zrak prodajući novine na prometnim križanjima. A usput slušaš kako Springsteen radi i stvara, a ti, valjda, džabalebariš. A ako pogledate u stil i tekstove, naći ćete gotovo identične teme o kojima su, nezavisno jedni od drugih, pjevali i hrvatski i američki rockeri.
Pokojni Cobain je tako pjevao: “Life Is Stupid And Contagious, Here We Are Now, Entertain Us”, a Goran Bare: “Daj mi noćas malo nade, krvarim od dosade” (OK, hrvatsko je beznađe bilo uvjetovano više poratno-privatizacijskom situacijom).
S druge strane, devedesete u Hrvatskoj bilježe pojavu CRO-dancea. Odjednom, izvođači na koncertima ne pjevaju svoje pjesme, nego samo zijevaju. Pitanje za naručitelja: hoće li uzeti skuplji rock bend sa četiri člana, sa svojom opremom (koju treba postaviti na scenu, priključiti na struju itd.) i koji svira živu muziku, ili neku šušu koja dođe s matricom, kazetaš matricu ‘odsvira’, a mala to u najboljem slučaju otpjeva. Ne mora pjevati, ako joj se ne da, tu je uvijek playback. To se u ekonomiji zove dumping cijena.
Da ste u poziciji gazde neke birtije, koga biste uzeli: relativno skup rock bend (s hrpom opreme koju netko treba postaviti) ili zgodnu malu koju možda poslije nastupa ‘prasnete’?
Ali ne’š ti fanatike: Majke, Pipsi, Hladno pivo, Let3, KUD Idijoti, Laufer, Daleka obala, Dino Dvornik i drugi su nezaustavljivo snimali antologijske ploče te svirali i to u bitno gorim uvjetima nego novovalni muzičari (sezone 1979-82) kojima klimakterični novinari u zadnje vrijeme toliko plješću kao nečem najboljem, revolucionarnom, super-turbo-mega-dobrom.
Baš u to doba, u devedesetima, Kanceljak prepoznaje jednog momka i od njega je napravio zvijezdu. Sklopio je poslovni odnos sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem koji je prije druženja s njim u svom autorskom CV-u imao “Cesaricu”, te nekoliko i danas rado slušanih pjesama.
Ako se Gibonniju “Cesarica” ‘zalomila’, jesu li mu se ‘zalomile’ i “Posoljeni zrak i razlivena tinta”, “Činim pravu stvar”, “Libar”, “Ovo mi je škola”, “Tempera”, “Lipa moja” i druge ili za njihov uspjeh Gibo mora zahvaliti samo i isključivo Kanceljaku?
Kanceljak se, recimo, družio i s Dinom Dvornikom: napisao je riječi za pjesmu “Zmaja dah”, koja se našla na Dvornikovom drugom albumu. Kao potvrdu Dvornikovog izuzetnog talenta podsjećam na činjenicu da se nitko nije tako lako i bez vidljivog napora otarasio stigme ‘sina poznatoga oca’ (pitajte Niku Kranjčara koliko je to teško). Dodatna je potvrda stigla nakon što je Dvornik umro: ljudi su se odjednom sjetili koliko je bio dobar muzičar. Kako stvari stoje, u Hrvatskoj će muzičari još trebati umirati da bi se tek poslije smrti prepoznala njihova kvaliteta.
Naravno da nije zlato sve što sja, no ako sami ne cijenimo ono što imamo, to neće raditi niti drugi. Naprotiv, sa širokim smiješkom će nam za velike pare prodavati nešto što već imamo ovdje, samo to nismo znali cijeniti.
