Nema dobrog rock’n’rolla bez malo mitologije, pri čemu se ne misli na davanje novaca ispod stola, nego na događaje koji su se možda dogodili, možda nisu, no svakako su utjecali na razvoj muzike.
Zahvalna tema za igrice ŠBB KBB (što bi bilo kad bi bilo) jesu neobjavljeni albumi. Zna se da su snimljeni, oni koji su ih čuli uglavnom proširuju glas o njihovoj kvaliteti, no nešto se dogodilo da tih albuma nije bilo u dućanima, bar ne u vrijeme kad su trebali.
Zanimljiv je slučaj grupe The Who: 1970. šef grupe Pete Townshend planirao je napraviti dupli album kojeg bi pratio multimedijalni projekt sastavljen od koncerta, filma i dvostrukog albuma nazvan “Lifehouse“. Cilj koncepta je dočarati jedinstvo izvođača i publike, a tehnički problemi i nevolje s drogom (čitaj: Keith Moon, menadžer Kit Lambert…) ubrzali su odluku da se multimedijski pristup stavi u drugi plan (čini se da je u toj priči Internet bila karika koja nedostaje).
Od ambiciozno postavljenog projekta ostala je samo glazba: Townshend je napisao najbolje pjesme dotad, album je skraćen na 45 minuta, Stonesi su dobili opaku konkurenciju, a razne varijante CSI svoju muziku. I naravno, hrpe bootlega nemilice su zadovoljavale fanove tijekom dekada.
Zvuči kao Franz Ferdinand?
Ako je Internet kod grupe The Who bio karika koja nedostaje, tri desetljeća kasnije Internet je postao prokletstvo: sjetimo se Severininog povijesnog ‘Fuj, Internet’ i bezbrojne kolone užasnutih muzičara kojima je album spreman za objavljivanje procurio prije vremena (Severini doduše nije procurio album). Bilo je i komičnih situacija, kao kada su novinari jednog britanskog prestižnog magazina, nakon što su čuli snimke na kojima je stajalo ime grupe C-Drive Backup, isti taj bend nazvali nasljednicima Franz Ferdinanda.
Štos je bio u tome što je C-Drive Backup bio Franz Ferdinand, koji su svoje snimke drugog albuma probali zaštititi tako što su na nosač zvuka napisali nebitno ime.
‘Curenje’ albuma putem Interneta eskaliralo je u zadnjih 10 godina, a sam Internet postavio je nova pravila komunikacije između izvođača i publike. Poznata je priča da je Paul McCartney neke ljetne noći 1968. izašao pred skupinu fanova i samo za njih odsvirao friško napisanu pjesmu “Blackbird”. Danas bi vjerojatno to netko odmah ‘šibnuo’ na YouTube.
Bowieva igračka
Drugi izvođač stare garde, David Bowie, 2001. snimio je album “Toy” i iz nekog razloga nije ga objavio. Album “Toy” je, kao i mnogi prije njega, procurio na Internet i brzo postao senzacija, zbog prilično visoke kvalitete materijala. Iako su neke pjesme poslije našle mjesto na ploči “Heathen”, “Toy” se može smatrati kao integralno djelo samo za sebe jer u 60 minuta melodije slijedi prirodni dramaturški tijek.
Na “Toyu” je Bowie ponovo obradio svoj rani singl, blues rock “Liza Jane”, koji nimalo ne daje dojam da je riječ o čovjeku koji će postati slavan albumima “Hunky Dory”, “Ziggy Stardust” i “Low” (između ostalih). Bowie je također odlično uklopio mladenačku svježinu i tadašnje (iz 2001.) iskustvo. Glas mu je dobio patinu koju odlično koristi i zvuči kao pravi mudrac koji je pobijedio svoj neuroticizam.
Osim toga “Uncle Floyd” (poznata pod naslovom “Slip Away”) i “Afraid” Bowie je prebacio na kasniji projekt “Heathen”, a dio na B-strane singlova. “I Dig Everything”, “Baby Loves That Way,” “In The Heat Of The Morning”, i “The London Boys” objavljene su na kompilaciji ranih radova iz šezdesetih, no verzije na “Toyu” opako prijete da budu definitivne. Također, one pjesme (manjina njih, mora se priznati) koje do sada ni u kakvom obliku nisu izdane, drže kvalitetu (pogotovo to vrijedi za klavirsku baladu na tragu Neila Younga “Shadow Man”).
Iako u autorskom smislu ne nudi toliko noviteta, “Toy” je vrlo dobra retro-futuristička ploča koja je inspirirana ranim Bowievim radovima, i Bowiev je interpretatorski trijumf. Pjevački uvjerljiv, siguran i prirodno visokog samopouzdanja, Bowie se u interpretaciji vodi nagomilanim iskustvom i u velikom luku zaobilazi jeftina patetična rješenja.
Cijeli “Toy” zvuči živahno, energično i poletno, a povratak šezdesetima čuje se kroz jingle-jangle gitare na tragu grupe The Byrds i izostanak pretencioznosti, kroz koju je Bowie vrlo često artikulirao svoje možda najhrabrije glazbene vizije. Izostanak pretjerane produciranosti još je jedan faktor koji korisno doprinosi ovom albumu i na šarmantan način ponovno oživljava Bowiea, koji je, nekad opterećen peglanjem zvuka, sada sasvim zadovoljan pristupom ‘manje je više’. “Toy” nije objavljen zbog nesuglasica s Bowievom tadašnjom diskografskom kućom.
Što je s područjem ‘regiona’?
Jedan hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski primjer…
Najstariji od ova četiri velika bijela kita album je “Barutane ljubavi” crnogorskog kantautora Miladina Šobića. “Barutane ljubavi” snimljene su u vrijeme Šobićeve obiteljske tragedije, on ostavlja muziku i živi povučeno između Italije, Hrvatske i Crne Gore, a za razliku od Branimira ‘nisam prisutan, ali sam prisutan’ Štulića, Šobić je doista napustio show-bussiness i o njemu se trenutno malo zna (povremeno Ibrica Jusić najavi Šobićev povratak).
Čak su i Šobićeve izdane ploče “Ožiljak” i “Umjesto gluposti” danas diskografski raritet, jer je tijekom rata u Bosni i Hercegovini arhiva snimaka sarajevskog Diskotona velikim dijelom uništena i stoga teško da će biti ponovnih izdanja. Jedino što je ostalo su snimke na YouTubeu koje podsjećaju na veliki kantautorski talent generacije Đorđa Balaševića i Zorana Predina koji je imao gotovo savršeni omjer uglađenosti, temperamenta i samozatajnosti (danas je to, složit ćemo se, podcijenjena osobina).
Krajem 20. i početkom 21 stoljeća dionice Damira Urbana nikad nisu bile više pozicionirane: oba solo albuma su prihvaćena, bilo je hitova, a drugi album “Žena-dijete” do dana je današnjeg ostao kultna ploča koja je imala i zavidan komercijalni odjek.
Najavljen je album “Merkur“, krenuli su singlovi “Aroma Satanica” i “Moja”. I onda… Ništa. “Imao sam problema”, “Previše sam se zanio”, “Sterilizirao sam zvuk”, prenosile su neke novine Urbanova tumačenja. “Merkur” nije izašao kad je trebao, i do sada sve što je ostalo su dva singla. Prošlo je još tri godine, a kad tamo, izlazi novi album “Retro <<“, koji je imao neku drugu priču…
Konkretnije probleme od Damira Urbana svakako je imao tadašnji gitarist (a današnji pjevač) Zabranjenog pušenja Sejo Sexon koji je u Sarajevu oko 1990. snimao nešto što je trebala biti njegova solo-ploča. Kako stvari stoje, teško da ćemo čuti kako je to zvučalo ili trebalo zvučati, s obzirom da je zgrada Diskotona u Sarajevu bila na prvoj liniji fronte.
Sexon je objasnio da je njegova tadašnja solo-ploča zapravo početak povratničkog albuma “Fildžana viška”, no bilo bi zanimljivo čuti kako je album koncipiran prije početka rata u Bosni i Hercegovini (podsjećam, ratna i poratna tematika provlači se kroz zamjetan dio “Fildžana viška”).
Ako su Sexona omela ratna zbivanja, sljedeći primjer toliko se navikao ratovati, da mu to nimalo ne smeta. Ludi užički dijamant, čovjek koji cijeli život ratuje sa svojim (pre)visokim standardima, Oliver Mandić, nakon odulje diskografske stanke 1997. snimio je album “Kad ljubav ubije“, koji je, kao i njegovi prethodni albumi, ambiciozno postavljen, sniman dijelom u Americi, s gostujućim gitaristima kao što su Vlatko Stefanovski i Radomir Mihajlović Točak.
Album nije ugledao svjetlo dana, što baš i ne čudi ako se u obzir uzme Mandićeva burna i perfekcionistička priroda. Jedina pjesma poznata s te ploče je “Ako lažem, tu me seci”, koja je 2001. objavljena na Mandićevoj kompilaciji najboljih radova.
Zaključno?
Glazba je komunikacija, spona koja povezuje izvođača i slušatelja i od koje i jedan i drugi profitiraju. Prevelikim cifranjem i nabrijavanjem u uredima i studijima diskografskih kompanija gubi se neposrednost i direktnost, a dobiva se uglavnom umjetna nalarfanost. Tijekom povijesti popularne muzike svi neobjavljeni albumi nekako su se objavili, čineći s jedne strane dobrodošao korektiv u uglavnom sterilnoj i ziheraškoj politici diskografskih kompanija, a s druge zabranjeno voće za slušatelje i dobar mamac za službeno izdavanje nekog djela.
Upravo sam se sjetio…
Sigurno postoji neki od neobjavljenih albuma koje su do sada jamačno zaboravili objaviti 2Pac, Johnny Cash, Bob Marley, Jimi Hendrix… Kraj poplave njihovih posthumnih izdanja i ‘neizdanih albuma’ gotovo da i nije teško vjerovati kako to da u Hrvatskoj glasaju mrtvi…
