Lijepa Natali Dizdar posljednjih nam je godina uspješno izmicala iz sugovorničke fotelje, mudro izbjegavajući prvi intervju za Muzika.hr.
No mladu smo Zadranku ipak pred samo ljeto, na novim toplinskim
valovima uspjeli uloviti na razgovoru ugodnom, iako su nas pritom
pokušali sabotirati komarci te djelatnici Zagrebačkog Holdinga.
Javnosti predstavljena prvim hrvatskim talent-showom StorySupernova Music Talents 2003. godine, Natali je čekala pune dvije godine na službeni istoimeni debitantski album koji je osvojio kritiku, ali i singlovima “Ne daj”, “Gazio si me” te “Zamijenit ću te gorim” apsolutno pokorio radijske postaje i glazbene ljestvice.
Već iduće je godine osvojila diskografsku nagradu Porin za najboljeg izvođača. 2009. godine, ne žureći se, s iskušanim producentskim timom Gordane Bosak i Gordana Muratovića – Cokija (Coco Mosquito) objavljuje još uspješnijeg nasljednika “Pronađi put“, na kojem nakon Arsena Dedića i Boška Petrovića, svoj trag ostavljaju Darko Rundek i Dino Šaran. Djevojka bez dlake na jeziku, glasa afro-američkih diva po prvi put je sjela s nama na limunadu…
Natali, već te godinama škicamo i pokušavamo uloviti za neki razgovorčić, ali nam poput kakva kolibrića izmakneš i propadne nam stvar. Nedavno smo nazvali tvoju menadžericu Gogu i zamolili je za intervju, na što smo ponajprije dobili odgovor da ne daješ intervjue uživo, no uz malo šarma i serviranja informacija o našem portalu, na kojem nas ne zanima tko, s kim, kada i kako, uspjeli smo te dobiti samo za sebe. Čemu izbjegavanje razgovora uživo?
Jednostavnije je putem e-maila, jer je intervjua uvijek puno; što kraćih što dužih i ugodnije mi je kada sam doma i solo, pa koncentrirano sjednem i napišem odgovore na pitanja koja su naposljetku opširnija. Na taj način nema nesporazuma ili krivih interpretacija.
Doista misliš da bi bilo krivih interpretacija jedan-na-jedan?
Uvijek bude krivih interpretacija. Ne sjećam se kada je neki posljednji intervju uživo bio u cijelosti prenesen baš kako sam to rekla. Pa čak se i putem e-maila zna to dogoditi, jer iako sam vrlo pismena ponekad se moje rečenice prepravljaju, skraćuju, pa se znaju izostaviti bitne stvari. Obično kada se žele dobiti privatne informacije inzistira se na live-intervjuima. Nisam tip osobe koji se otvara o privatnim stvarima. 
No, pustimo sada predivne odnose glazbenika i novinara i bacimo se mi na tvoju glazbu. S obzirom da si prisutna već sedam godina na hrvatskoj glazbenoj sceni, a dosad nismo razgovarali s tobom, reci nam kako je teklo glazbeno obrazovanje Natali Dizdar?
Išla sam u osnovnu i srednju glazbenu školu, premda srednju nisam završila jer mi je u tim buntovnim ‘teen’ godinama valjda sve bilo važnije od glazbene škole. No, na početku srednje sam nadobudno upisala dvostruki smjer: klavir i teoretski dio, pa sam shvatila da mi to neće ići jer je uz gimnazijskih 17 predmeta to bilo ipak previše. Na drugoj sam godini odabrala samo teoretski smjer, ali sam tada shvatila da je ipak bilo bolje da sam malo više vježbala klavir (smijeh) jer bih imala puno manje predmeta u zbroju. Na trećoj godini sam počela zabušavati, tako da sam četvrtu godinu odslušala, ali nisam dala ispite na kraju (smijeh) i to ti je moja priča s glazbenom naobrazbom.
Ok, čuli smo za solfeggio i klavir, ali otkud truba u cijeloj priči i to u recentnije vrijeme?
Truba mi je najdraži instrument… Doduše, imam svoje faze zaljubljenosti u instrumente. Jedno vrijeme mi je bila gitara, usna harmonika, pa truba, doduše, klavir nikada. Klavir mi je valjda prisjeo jer sam ga uvijek morala vježbati, iako ga volim slušati.
Gitaru volim zbog skladanja jer smatram da s gitarom to najlakše radiš, a truba i usna harmonika, koje posjedujem, dva su mi najdraža instrumenta. Međutim, ne sviram ju još uvijek jer mi je to na čekanju dok ne dovršim diplomski, premda sam išla na par sati poduke koje mogu nabrojati na prste jedne ruke (smijeh). Zasad znam proizvoditi neke primitivne melodije i zvukove, što ću definitivno popraviti kada završim faks.
Znači li to da bismo na novom albumu mogli čuti neki novi zvuk, s primjesama folk-rocka ili pak world-musica?
Ma ne… Možda mi Coki dopusti da odsviram pokoju dionicu trube, ali sigurno album neće ići u tom smjeru. Mislim da će to biti neka fuzija bluesa, popa i rocka, to mi se jako sviđa, ali naravno sve je to promjenjivo jer je puno faktora uključeno, od autora pjesama, producenta, trenutka inspiracije. S druge strane, voljela bih u budućnosti na svojim koncertima zasvirati trubu ili usnu harmoniku, ali i za to će trebati makar godinu dana vježbe. Truba je doista težak instrument za sviranje jer moraš najprije naučiti proizvest bilo kakav zvuk, a zatim taj zvuk pretvoriti u ton. Težak je i treba ga se doista izvježbati, pa makar da bi se i zafrkavao na pozornici s njim…
Na početku pitanja rekla si da bi ti trebalo Cokijevo (Coco Mosquito) dopuštenje za takve kreativne intervencije u album. Koliko onda ti imaš glazbene i autorske autonomije u svojoj karijeri?
Slobodna sam u svom životu pa tako i u karijeri, imam svoj ‘dream team’ ljudi koji čine Goga Bosak, menadžerica i producentica, i Coco Mosquito, glazbeni producent. Zaista smo odličan spoj ljudi i svi troje smo apsolutno slobodni u tome što radimo. Gogu i Cokija smatram velikim estetama, pa s obzirom da sam u ovaj svijet ušla poprilično mlada drago mi je sto sam imala priliku učiti od velikih profesionalaca. Kada se biraju pjesme, svi troje ih preslušavamo i do sad nismo imali nikakva neslaganja oko odabira. Kad se snima, atmosfera u studiju je uvijek ležerna i opuštena jer tako je najljepše raditi.
Dakle, postoji već neki ritualni odnos u samom radu između vas dvoje?
Da, mi imamo svoje male rituale prije studija. Isto tako zna se dogoditi da jednostavno odemo na piće ako nam se baš ništa ne da raditi, jer nema smisla forsirati ako ti se ne da u tom trenutku. U takvim slučajevima nikada ništa dobro ni ne uspiješ snimiti, jer to je ipak kreativan proces koji zahtjeva predanost, ne možeš ga ubrzati.
Od samog početka s albumom “Natali Dizdar“, objavljenim 2005. godine, imala si i tu nevjerojatnu debitantsku, odnosno početničku sreću raditi s renomiranim hrvatskim glazbenicima poput Arsena Dedića, Boška Petrovića i Davora Viduke. Kako ti gledaš na činjenicu da je jedna mlada debitantica iza sebe imala glazbenu elitu, što je i jedna nevjerojatna moralna podrška za ono što tek počinješ raditi?
Ja ti to tako ne doživljavam… Nema nekakvog planiranog naručivanja pjesama od poznatih autora, niti ja izdvajam pjesme po tome tko ih je napisao. Goga je kontaktirala većinu autora, a oni su pristali jer respektiraju i sviđa im se to što radimo.
Konkretno, gospodina Dedića smo ja i Goga sreli na jednom događanju, falila nam je jedna pjesma na albumu i pitali smo ga bi li je htio napisati. Javio se za dva dana i tako smo dobili ”Zamijenit ću te gorim” (na audio-kazeti hehe), bezvremensku pjesmu s težinom teksta Arsena Dedića i modernom produkcijom Coca Mosquita. Slično je bilo i s Dinom Šaranom koji mi je napisao “Stranca” ili Rundekom čiji je “Mjesecu je dosadno” moj aktualni singl.
Natali, tijekom nastupa uživo ili nastupa na dodjelama nagrada, televiziji i slično nerijetko izvodiš interpretacije stranih pjesama u visokom registru, dok su tvoja oba albuma otpjevana sasvim drukčije i imaju stilsku ujednačenost, na kojoj poneki nerijetko, a tu su i sami kritičari-recenzenti, prigovaraju što ne pokazuješ svoju vokalnu raskoš. Koji je razlog tome?
Ne znam čemu potreba da se pjesme i pjevači stavljaju u takve ‘sportske’ kategorije – za mene je glazba uvijek – ako ti se nešto sviđa: slušaj, ako ti se ne sviđa: nemoj! Zasigurno ne bih odbila pjesmu s visokim dionicama, ako je dobra i ako mi se sviđa. To se do sad očito nije dogodilo. Za mene je najvažnije osjećati se dobro u pjesmi, osjetiti glazbu, tekst i uopće ‘čuti’ se u njoj. Uostalom, ako pričamo o ‘težini’ otpjevanog, neke od najtežih pjesama nemaju uopće visoke dionice, poput Princeove “Purple Rain”. U interpretaciji je najvažnije ostvariti iskren odnos s pjesmom i prenijeti svoj osjećaj na one koji te slušaju, to je ono najljepše, a to je za mene prava veličina pjevača.
Vezan uz visoke vokalne dionice jest zapravo i tvoj angažman u prvoj hrvatskoj adaptaciji hit-mjuzikla “Kosa” (Komedija, 2003.) u režiji Vlade Štefančića, gdje si prije histerije oko StorySuper Nove i postajanjem nove glazbene zvijezde pjevala kao dio hipijevskog plemena na kazališnim daskama. Kakvo je bilo to iskustvo i postoje li šanse da te opet vidimo u sličnom kazališnu projektu?
“Kosa” je bila jedno stvarno lijepo i veliko iskustvo, a film za mene ima zaista najljepše pjesme ikad napisane za jedan mjuzikl. U tom projektu na moju sreću nisam morala ništa glumiti već sam imala samo par pjevačkih dionica. Što se tiče budućih sličnih projekata, reći ću samo da sam mlada i da si ne želim rezati krila, pa tako nemam ništa protiv da zaigram i na kazališnim daskama ako bude nešto zabavno ali naravno, samo ako je u pitanju neki mjuzikl.
Spominjemo stalno naš prvi glazbeni talent-show – StorySuper Nova koji je bio aktualan prije sedam godina. Koliko te show definirao kao Natali Dizdar koju poznajemo danas?
Definirao? Taj show me nije uopće definirao. Pružio mi je jedno veliko iskustvo, ali ne čak toliko glazbeno koliko mi je to bilo iskustvo s ovim svijetom, sa slavom, televizijskom produkcijom, s novim ljudima. Kao pjevačicu me nije nimalo definirao jer ja nakon showa nisam pjevala nešto različito od onog što sam pjevala prije.
Drago mi je da sam sudjelovala jer nekako uvijek mislim da kada je čovjek talentiran onda ne može pobjeći od toga, a meni su se nakon tog showa zaista samo lijepe stvari dogodile. Da nisam prošla to iskustvo, možda bi se moja karijera dogodila kasnije, u nekom malo drukčijem smjeru, na nekoj drugoj razini, ali mislim da bi se sigurno ‘nešto’ događalo. Ali moram priznati da sam u to vrijeme bila zaista neopterećena karijerom, slava me nikad nije zanimala, nisam imala nikakav ‘glazbeni’ plan, a fakultet mi je bio primaran.
Jedino što sam nakon showa htjela jest snimiti album s kojim ću biti zadovoljna i koji ću sama moći poslušati, a o stvarima poput prodaje ili hoće li me ljudi zaboraviti ako ne napravim nešto odmah nisam razmišljala.
Što misliš o reality/talent emisijama ovog tipa?
Pa super mi je da ljudi koji zaslužuju neko svoje mjesto na glazbenoj sceni dobiju priliku. Danas su takve emisije dio svakodnevice, dok si nekad do određenih pozicija u ovom poslu dolazio na možda neke druge načine. Mislim da je uvijek stvar nekog presudnog trenutka ili možda odnosa s nekim tko ti pomogne na putu do karijere; često navedem primjer Beyonce kojoj je otac vlasnik diskografske kuće… U tom nekom smislu talent-show poput StorySuper Nove je sasvim u redu jer su to samo jedna vrata dalje. Najbitnije je iskoristiti priliku da nešto nakon toga napraviš, jer to je samo početak, a mnogi ostanu na pobjedi.
Nedavno si za Globus dala intervju popraćen i zanimljivim fotografijama tebe omotane crvenom trakom upozorenja na energetski kabel, što je očiti hommage Lady GaGi u videospotu za pjesmu “Telephone”, ujedno i duetu sa spomenutom Beyonce. Poveznica je očita, pa nam reci otkud baš GaGa?
Mislim da je to stvarno stvar osobne interpretacije, ideja nije bila moja, radila sam s timom ljudi iz Globusa i u jednom trenutku mi se svidjelo kako to izgleda na fotografiji pa sam pristala. U ovom poslu ponekad moraš raditi kompromise, a to je bio jedan od mojih. Tvoja usporedba tih fotografija s Lady GaGom mi ne smeta, ali mi ona nije nešto što bi ikad povezala sa sobom. U principu mi se ni ne sviđa što ona radi, njene pjesme mi zvuče kao preproducirani zvuk dance-glazbe iz devedesetih. Nije moj film.
Brojne tvoje kolegice, kako domaće, tako i strane, nerijetko podređuju svoje stvaralaštvo, dakle glazbu, svojoj medijskoj reprezentaciji, odnosno naglasak stavljaju na fizički izgled. Koliko je to nužno da netko uspije u tom poslu?
U bilo kojem poslu je jako bitno kako se vizualno prezentiraš, posebno ako si žena, pogotovo ako si poznata osoba jer ljudi jednostavno bolje reagiraju na ljude koji su privlačni. To je možda površno ali je tako. Osobno se ne opterećujem previše izgledom, trudim se živjeti zdravo, bavim se sportom, to me ispunjava psihički i fizički.
Naposljetku, spomenuli smo tvoj aktualni singl “Mjesecu je dosadno” kojeg potpisuje Darko Rundek. S njime započinješ ljeto, pa nam reci gdje je trenutačno Natali i koji su joj planovi?
Mogu reći da sam doista sretna jer mi se događaju super stvari. S prvim smo albumom imali turneju, bilo je stvarno super, prošli smo cijelu Hrvatsku no sad su stvari ipak malo jednostavnije jer imam 2 odlično prihvaćena albuma iza sebe i samim time puno više svojih pjesama. Imala sam nekoliko fantastičnih koncerata, Podgorica, Zagreb, nedavno smo se vratili iz Banja Luke, i moram priznati da sam oduševljena svojom publikom. Cijeli koncert pjevaju sa mnom, u jednom trenutku sam se osjećala kao Mišo Kovač (smijeh).
Prošlo je godinu dana od drugog albuma ”Pronađi put” i sve su pjesme zaista zaživjele među ljudima zbog čega je na koncertima odlična vibra.
Koncerti će se nastaviti preko ljeta, pa se tako jako veselim koncertu u Splitu 2.7., jer tamo zaista nismo dugo svirali, a zatim u Klovićevim dvorima 26. srpnja u sklopu Zagrebačkih ljetnih večeri gdje ću nastupiti s jazz-kvartetom. Posebno mi je drago da imam tu mogućnost i priliku raditi s izvrsnim glazbenicima u jednom tako lijepom ambijentu kao što su Klovićevi dvori, jer to je nešto sasvim drugačije od klupskih koncerata. Jazz i blues su me uvijek intrigirali i drago mi je da imam priliku raditi dvije paralelne glazbene priče, jednu sa svojim pjesmama u klubovima i jednu ovakvu.
Nazire li se negdje i treći studijski album?
To još uvijek ne znam jer je sve u fazi ideje. Međutim, na jesen snimamo live-album u Kerempuhu za sve one koji žele čuti visoke tonove (smijeh) i koje ovom prilikom pozivam da dođu na moje koncerte, jer je live-koncert ipak nešto malo drugačije od onoga sto napravimo u savršenim uvjetima studija.
