Bilo je dobro na premijeri dokumentarca “Crossfire Hurricane”, ali ne kod nas nego u Londonu! Vjerojatno i u tristotinjak drugih gradova gdje je bio simultani prijenos s londonskog filmskog festivala. Ali ne i kod nas.
Tu je bilo malo ljudi; par kritičara po službenoj dužnosti, par bendova, par dizajnera i književnika, jedan direktor filmskog festivala i nešto publike. Jer mi smo posebna priča, ne toliko posebna koliko loša.
Kineska četvrt
Ako je sva alternativa kod nas tržišno otišla vrit, sad je otišao i mainstream. Večer prije simultana premijera koncertnog filma “Celebration Day” Led Zeppelina snimljenog u londonskoj O2 Areni pred pet godina. Nisam išao jer nemam namjeru gledati smežurane, mada vrlo profesionalne i sposobne ostatke davnog benda istog imena, ali ako niti ‘Stounzi’ – makar simbolički, u kinu – ne mogu privući domaću publiku, onda je situacija doista ozbiljna i kod nas je gore nego u Kini.
Naravno da je gore, bolje ni ne misliti o njima i njihovoj ekonomiji. Niti o činjenici da je Bob Dylan nedavno tamo pristao svirati i ne izvoditi ‘zabranjene’ pjesme, kao što su i Stonesi 2003. nastupali s ‘light’ repertoarom. Jer Kina pobjeđuje a svi oni kod nas u kinima gube i to je ključna razlika.
Probuđeni vampiri
Upravo ovaj primjer govori gdje smo stigli; domaća publika najviše voli povijesne velikane bez rizika, a činjenica da ni oni ne mogu dovući publiku u kina bolje nego mnogo toga objašnjava situaciju. Budimo iskreni, i Stonesi i Zeppelini su artistički gledano zadnjim inkarnacijama prdnuli u rosu. Govorimo o prvacima face-liftinga i sjenama nekadašnjih bendova. Ali na tome dobro zarađuju. I nemojte ih sad hipotetski braniti, tko ih voli branio bi ih dolaskom u kina.
Mi smo pak prdnuli u rosu na svim mogućim frontovima, s razlikom da su kod nas svi oni gubitaši. Osobno me baš briga za oboje; Stonesi nemaju ama baš ništa na lageru osim dvije jedva sklepane nove pjesme, ‘novu’ kompilaciju starih hitova i dobar (3) film koji je komotno mogao biti objavljen 1981., kad priča filma i prestaje. Ali imaju i ugovor s Richardom Bransonom, te honorar od 25 milijuna dolara za četiri koncerta u Londonu i New Jerseyu. Rekli bismo da govorimo o probuđenim vampirima.
Visoke penzije
Zeppelini od 1980. ne postoje, bili su divni i krasni, ali od tada gitaristički heroj Jimmy Page nije napravio ništa, ali doslovno ništa vrijedno spomena. Osim stalnog re-remastreriranja i lukrativnog prodavanja starih snimaka i nostalgije za prošlošću. Još jedan vampir. Turneja s Plantom mogla je proći, ali i to je bilo 1997. I Stounzi su se na koncu, slaveći 50 godina postojanja uspjeli pretvoriti u karikaturu. Ako su do 2007. i mogli tvrditi da su aktivan bend – voljeli ih ili ne, i usprkos skretanja prema ovome na čemu su danas završili – i time začepiti usta protivnicima, danas smo svjedoci pretvorbe u penzioniranu korporacijsku gaža-atrakciju. Doduše, s vrlo vrlo visokim penzijama.
Pa i dva koncerta u londonskoj O2 Areni i dva u New Jerseyu više sliče na kampanje Barbre Steisand i Julia Iglesiasa u Las Vegasu, nego na bend o čijoj povijesti priča “Crossfire Hurricane”. S ulaznicama od parsto funti za najlošija mjesta u O2 Areni Stonesi su sve ono što je do sada bilo negativno pretvorili u hiper-nabildano negativno. Za njih je Elvisov lasvegaški period nedostižna umjetnička forma na kojoj Nick Cave, što mi je jednom u intervjuu i priznao, s pravom inzistira kao na neopravdano podcijenjenom Elvisovom razdoblju.
Zvijezde potkrovlja i suterena
No, naša publika to ne zna, nje nema jer nema interesa. Ne zna ni za visoku cijenu “Crossfire Hurricane” kino ulaznice od 75 kuna, za film dug 105 a ne 160 minuta kako je reklamiran. I da je karta bila 20 kuna a film trajao tri dana opet bi bilo isto. U zajebanciji možemo nagađati da bi vjerojatno isto bilo i prije 50 godina; da su Stonesi kojim slučajem počeli svirati kod nas vjerojatno bi propali, kao i The Beatlesi.
I mimo negativnih kritika koje vani dobivaju, vani postoji barem interes za posao. I to kakav. Kao što se lijepo vidjelo u predprijenosu iz Londona, crveni tepih bio je pun bitnih filmskih, glazbenih i inih zvijezda koje marljivo i pristojno potpisuju autograme, bore se za naklonost publike i daju intervjue. Kod nas je obrnuto, sve puno falš zvijezda potkrovlja i suterena koje nitko ne zna, ali zato imaju gard kao da su na londonskom crvenom, a ne domaćem crnom tepihu. A kad daju intervju onda kao Vlado Kalember – kojeg sam slučajno spazio u nekoj TV emisiji – vele da im je jednaki gušt svirati i u klubovima i na stadionima (sic).
Zabavljanje i zajebavanje
Mora se priznati da je marketinška kampanja za film Stonesa bila traljava, pa sam i ja jedva saznao kad se vrti. Preko puta u Muzeju suvremene umjetnosti istovremeno projekcija nekog filma sa Zagreb Film Festivala i baš me zanima je li tamo bilo više od 15 ljudi? Ima i ljudi po Avenue Mallu, ali oni šalabazaju okolo i ne znaju što se događa na trećem katu u kino dvorani.
I zato pustimo pitanje jesu li bolji The Beatlesi ili Stonesi ili Zeppelini, to je mrtva priča. Odgovor je da su od njih, tj. onoga u što su se danas pretvorili, bolji Mark Lanegan, Calexico i Lambchop koji uskoro dolaze u Zagreb. Samo oni vas mogu spasiti. Kao što organizatori znaju, kod nas nikad nije lako, nije lako kad si mlad, a ni kad si star. U ovoj zemlji teško je napraviti posao od nečega što svugdje u svijetu donosi novce – od zabave. Jer ljudi se kod nas ne zabavljaju, oni se radije zajebavaju i podjebavaju. Valjda imaju dovoljno problema iovako pa da se još bave zabavom…
