Aleksandar Mežek davno je bio u pravu, pravi futurist, kad je napisao “Ljubav preko žice”. A i profit telekomunikacijskih kompanija ide preko ‘žice’. Ili pak bežično, ali ih to svejedno ne sprečava da vam ispile živce, izvade mast i novce.
I Bob Dylan je bio u pravu kad je napisao da se vremena mijenjaju; nekad je ljubav išla preko žlice, kroz želudac, a danas preko – žice. Jer kako danas znadete da vas netko voli? Samo ako se redovito zovete, postate, linkate, mejlate i ako na vas potroši barem soma kuma u roumingu. Ostalo su priče. Zato, možda je najviše bio u pravu Vlatko Stefanovski kad je napisao “Kontakt je skup”. Itekako, i spor.
Uhvaćeni u mreži bez mreže
I ovoga ljeta mnogi su se najebali po plažama ne u onom iskonskom (nije reklama) ljudskom smislu, nego tražeći bolji signal. Vjerojatno ste se našli u situaciji da se, iako ste mobilni do savršenstva i sve nosite sa sobom – od pametnih telefona, iPada i laptopa, nekoliko stickova, a i vi ste pametni – osjećate glupo i nemobilno uhvaćeni u teleoperaterskim mrežama bez signala.
Uvjerili ste se da je sve teže negdje lokalno naći friško ulovljenu ribu iz mreže, ima je sve manje, ali bogme na toliko lijepih mjesta nema niti globalnog internetskog signala. Pomalo kontradiktorno. Ta druga mreža široko je bačena i ulovi sve oko sebe i s rupama u mreži. Neki su uhvaćeni u prijevodu sa zimmer frei, a, mnogi s internetom s dvije zvjezdice, pardon, crtice signala. Od hrvatskog priobalnog 3G i 4 asa zvuče bolje. Možda zato što smo ekološki nastrojena zemlja mi smo nezagađeni brzim internetom, a i sporim.
Jasno je da nema ribe jer su talijanske koče sve izlovile, imaju jaču flotu, ali zašto se i njihove radiostanice čuju ne samo bolje od naših, nego i umjesto naših koje ispod prve planine netragom nestanu? I kako to da nema jake internetske veze kad je toliki marketinški udar reklamama koje vele da je sve idealno? E da je našim ribarima tako lako loviti; njima je plavi dizel dostupniji nego nama signal, a skupo i njima i nama.
Tapkanje u mraku na +34
Volite se, lajkate se, ali vam je malo hard vidjeti se na internetu s drugima. Htjeli bi neku sliku staviti na mrežu, ili ‘uloviti’ nešto, ‘skinuti’, no, slab vam je signal. Još gore, signal vam je dobar, ali je propusnost nikakva, pa vam treba pola sata da skinete neku besplatnu aplikaciju, ili uploudate nekog vraga. Ili neki album s jednog od par hrvatskih portala koji vam to legalno omogućuju?
Ne dao Bog većeg zla nego da ste novinar pa vam kolege iz druge države koje ste upravo upoznali pošalju par linkova na friško objavljene tekstove. Tapkate u mraku iako je vani +34, neugodno vam je priznati da niste uspjeli pogledati, budete popodne probali opet, kad svi odu na plažu i skinu se s proklete mreže. Jer ona najbolje radi kad ju ne koristi puno ljudi.
Kako čovjek kod nas zna da je mlad? Tako što s djecom od cca. 7 do 12 godina trčkara po plaži s mobitelom i traži najbolji signal. I Drago Mlinarec je, naravno, bio u pravu; s mobitelom u rukama kod nas ćeš ostati mlad vrlo dugo. Vi bi htjeli, ali vam provajderi (kako to gordo zvuči?) ne daju.
Dolazak Hrvata i interneta na more
Dolazak Hrvata na more je jedno, ali dolazak interneta na more u 21. stoljeću nešto je sasvim drugo. Nema na obali puno wi-fija, što će nam. Ajde dobro, ali i flat rate koji ste platili često vam znači flat čekanje 15 minuta da se otvori link koji vam je netko posao, pogleda neki aktualni klip na jubitu ili 3 posta na Facebooku, kad zaleđenog ekrana po vrućini čekate da vidite što vam prijatelji rade.
I mi smo turistička zemlja? I ljudi koji dođu na godišnji odmor mogu normalno funkcionirati i raditi? Ili ljudi koji žive na obali? Provajderi su namjestili propusnost na 36 korisnika pa kad dođu furešti sve se zakrči gore nego na Lučkom u kritičnim vikendima.
No, ima kvaka; turista može biti manje zbog secesije pa su i gužve na autoputima i trajektima manje, ali internetsko zakrčenje vam svejedno ne gine. Smiju nam se, i mi se sami sebi smijemo.
Baš zbog toga bila mi je simpatično kad mi je u jednom kafiću usred Dalmacije konobarica rekla wi-fi lozinku; dinamozagi1. I mada kao pravi Purger ni izdaleka ne podnosim ovakav Dinamo, a i wi-fi je bio teško uhvatljiv, priča pokazuje nepokolebljivi duh humora usred tragedije.
